Lika na dlanu ...

Kada bi se završilo sa vršidbom žita ono bi se ostavljalo na neko suho mjesto, u velike drvene sanduke. I tu bi stajalo sve dok ne bi krenulo put vodenice.
Lika, jako bogata vodama, imala je bezbroj vodenica. Danas one uglavnom ne rade i služe u turističke svrhe, da se vidi kako je to sve nekad izgledalo. Rijetko koja zaista radi.
A, vodenice su se dijelile na nadljevnjače i podljevnjače.
Nadljevnjače su bile one vodenice kojima je voda odozgo padala na mlinsko kolo i okretala ga prema naprijed.
Podljevnjače su bile one vodenice kojima je točak okretala voda što teče ispod njega i to prema natrag.
Samim mehanizmom prenosa snage vode unutar vodenice okretao bi se kamen. Ispod njega se nalazio drugi kamen koji je bio statičan. Na sredini rotirajućeg kamena nalazilo se klepetalo kroz koje bi polako upadalo zrnje žita ili kukuruza i mljelo se u pravilnim dozama.
Žito bi se sasulo u drveni koš i polako bi kroz klepetalo silazilo pod kamen i mljelo se. Brašno bi sa strane ispadalo u sanduk koji se zvao mučnjak. Od svake mjere koša koja bi se samljela mlinar bi odvajao točno određenu dozu kao naknadu za svoj rad, a ona se nazivala ušur.
I tako bi Ličani mljeli svoju pšenicu i kukuruz u opijajućem zvuku vodenice. A, kod kuće bi vrijedne domaćice mijesile bijeli kruh i pekle ga ispod pekve. Danas se rijetko gdje može jesti takav kruh. Takav ukus, mekoću i bjelinu teško može zamijeniti industrijsko brašno i kruh koji kupimo u trgovini.
A, palenta skuhana od kukuruznog brašna samljevenog na vodenici i prelivena kiselinom .... pravi je delikates, vrijedan svakog sjećanja. Pa, i ovog mog ...