|
Nemam vise rjeci, jer su mi rjeci izgubile samopouzdanje. Sudarile su se sa nekim drugim rjecima, nekih drugih jezika na koje ja nemam isto pravo, i usitnile su se, pocele se preispitivati, izgubile pocetak i kraj.
Bez jezika.
Ponekad kad sunce zalazi nad gradom prekrivenim snjegom, stvori se neka roza svjetlost i na trenutak ti se cini da si na drugoj planeti. Tako je on napisao. Ja sam izgubila svoje opise. Svoje rjeci.
Sjetih se hrama od lisca samo par koraka od moje kuce, sto pet koraka tacnije receno, nasla sam ga nedavno ponovo. Ali nisam vidjela hram, vidjela sam drvece i stjene. Izgubila sam vid djeteta.
Neko rece da je sve stvar odluke. Vjerovati u boga je odluka, ne ubjedjenje. Vjerovati u sebe je odluka. Vjerovati u magiju je odluka. Ja bi radije da zivim u svjetu magije, nego u praznoci dana bez rozog sjaja i bez sustavih hramova, samo par koraka, ili sto pet, od moje kuce. Bez vjere.
Danas je pao snijeg, ponovo, i neocekivano, Svi smo vec spremni na proljece. U zimskom vakumu je lako izgubiti zelju za avanturama, sve je tesko, usporeno, kao hodati kroz bazen sto mirise na hlor.
Umisljenje ljubavi, izmisljene misije, zamisljeni zivoti. A sadasnjica tu je, ne trazi od tebe nista a moze da ti da sve. Samo kad se odljepis od televizora, rijesis se strahova ljenih i izgovora palih heroja. Pisi, disi i plesi.
|
