ŽIVOT IZMEĐU RAPSODIJE I PARODIJE
Kako se vrti,
tako ga hvatamo
zvrk na ravnom
kamenčić ga baca
na početak okretaja,
a mi glačamo površinu
nemoćni ponekad,
da idealu za vrtnju postignemo
pa smjestimo sve u parodiju
smijući se onima
koji kažu da se treba smijati,
a zapravo nije smiješno
ne slušamo one iz orkestra smislenosti
koji rapsodiju ljubavnu uzalud sviraju,
gledamo one koji seciraju
savršene trenutke neponovljive
i fokusiramo se,
fokusiramo na mrtvačnicu
gdje se odlažu dijelovi ljepote,
zamrzavaju nježnosti
i gdje se svrha traži u određivanju
onoga što trebamo biti,
a ne onoga što jesmo.
A što to jesmo?
Ona ptica koja je prhnula
sa rešetke na prozoru uma
koja nam je pjevala pjesmu istine
i dotakla ona krila duše u nama
kojima sa njom možemo poletjeti,
a mi i dalje parodije
na ekranu gledamo,
dok orkestar ljubavnu pjesmu
negdje izvan zidova svira.
komentiraj (1) * ispiši * #
