gutanje laži

srijeda, 21.11.2007.

Na odlasku

- Navikni se, mala moja, takav je život – govorio mi je kreten od moga šefa uručujući mi otkaz. Iz poširokog pojašnjenja, u kojemu su vjerojatno prekršene sve odrednice Zakona o radu, s čvrstim temeljem za ustavnu tužbu, moglo se kratko zaključiti da sam „tehnološki višak“. Osjećala sam se poput prošlosezonske robe na skladištu koju nisu uspijeli prodati na pedestpostotonom sniženju.

- Oprostite, direktore – pokušavala sam ostati pribrana i pristojna – možete li mi, onako oči u oči, reći tko dolazi na moje mjesto?
- Ana, moja draga Ana, pa to nema veze s time, nitko te neće zamijeniti! Jednostavno režemo troškove – tapšao me po ramenu neuvjerljivo se cereći.

Sjedila sam nepomično u fotelji u njegovom uredu dok je on kružio oko mene, praveći dugačke korake, kao djeca kad se igraju školice.

- No, mlada si ti, snaći ćeš se, ne sumnjam ja u tebe, uvijek sam smatrao da ćeš daleko dogurati. Imaš ti i diplomu, jel' da? – pogledao me očekujući moje slaganje.

Pojma nije imao o mojim kvalifikacijama, među kojima je i ta prokleta diploma (ista ona koju on nikada neće imati), kao i još mnoštvo priznajna sa stručnih seminara, niti je ikada pogledao sjajne preporuke s kojima sam prije tri gdoine došla u njegovu usranu firmu.

- Samo, znaš, život je zbroj uspona i padova – govorio je uvjeren kako mi prenosi dubokoumne riječi. A ja sam mu, nekako mi se učinilo, trebala biti zahvalna na tome.
Kako je ulazio dublje u filozofiranja o životu, mene je više hvatala vrućica. Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje i poželjela sam da mi je na dohvat ruke ona loša replika antičkog bacača diska iz kičaste vitrine. Ispričao mi je kako se školovao, kako mu je obitelj bila siromašna, a on je, eto, uspio sve postići sam. Riječi su se gubile u nekom zrakopraznom prostoru koji se stvorio između nas. Znoj me oblijevao sve jače.

- Ali, evo, sve sam preživio, sve je to žibvot, de ja vu! – napravio je stanku, zadovoljan svojim izlaganjem.

Uzela sam papir skrušeno, pružila mu ruku i krenula prema vratima. Kad se danas toga prisjećam, zaklela bih se da sam na putu prema vratima čula da je nešto puklo, čula sam fizičko pucanje nečega. Kako bilo, u meni se definitvno nešto prelomilo.

- Kako to da ste se Vi osjetili prozvanim govoriti mi o životu?! U ovome ste poslu samo pet godina duže nego ja, ali ste znali prave ljude u pravo vrijeme i to je jedina tajna Vašega „uspjeha“. Moj stric, nažalost, nije mnistar, kao što Vaš jest – dreknula sam odjednom, okrenuvši se prema njemu poput furije.

- S takvom bahatošću nećete daleko dogurati – prijetio se prstom sav zajapuren.

- I kaže se C'est la vie, idiote! – viknula sam i zalupila vratima. Kava koju sam zatim popila, provodeći zadnje minute za svojim radnim stolom, bila mi je najukusnija u životu.

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Studeni 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?