Umorna sam od pokušaja da napišem priču koja će me zadovoljiti, iz čijih će se redaka iščitavati nekakva dubina. Omča tuđih očekivanja steže me oko vrata. Posao me u redakciji danas iscrpio. Osjećam se iscijeđeno i prazno, ali tako je konstanstno posljednjih mjeseci. Gasim računalo, dok koračam prema vješalici iza mene titra plavkasta svjetlost monitora. Kaput oblačim teško, gotovo bolno, gmižem stepenicama, pozdravljam šutke i izlazim na ulicu. Zapuhnuo me svježi kasnojesenski vjetar.
*****
Na uglu Radićeve ulice sjedila je starica s malenim buketićima u rukama. Skakutala je na mjestu, rukom ispruženom prema svakom prolazniku nudila je od hladnoće gotovo istrule cvjetiće. Prizor je odisao nečim grotesknim.
- Veronika. Zovem se Veronika – prozborila je žena koju sam već bila ostavila par koraka iza sebe, a tri su se rupe u zubima otkrile iza iskrivljenih usana.
Nemilosrdni je val srama u tom trenutku prožeo cijelo moje tijelo.
U spomen na 2006.
- Navikni se, mala moja, takav je život – govorio mi je kreten od moga šefa uručujući mi otkaz. Iz poširokog pojašnjenja, u kojemu su vjerojatno prekršene sve odrednice Zakona o radu, s čvrstim temeljem za ustavnu tužbu, moglo se kratko zaključiti da sam „tehnološki višak“. Osjećala sam se poput prošlosezonske robe na skladištu koju nisu uspijeli prodati na pedestpostotonom sniženju.
- Oprostite, direktore – pokušavala sam ostati pribrana i pristojna – možete li mi, onako oči u oči, reći tko dolazi na moje mjesto?
- Ana, moja draga Ana, pa to nema veze s time, nitko te neće zamijeniti! Jednostavno režemo troškove – tapšao me po ramenu neuvjerljivo se cereći.
Sjedila sam nepomično u fotelji u njegovom uredu dok je on kružio oko mene, praveći dugačke korake, kao djeca kad se igraju školice.
- No, mlada si ti, snaći ćeš se, ne sumnjam ja u tebe, uvijek sam smatrao da ćeš daleko dogurati. Imaš ti i diplomu, jel' da? – pogledao me očekujući moje slaganje.
Pojma nije imao o mojim kvalifikacijama, među kojima je i ta prokleta diploma (ista ona koju on nikada neće imati), kao i još mnoštvo priznajna sa stručnih seminara, niti je ikada pogledao sjajne preporuke s kojima sam prije tri gdoine došla u njegovu usranu firmu.
- Samo, znaš, život je zbroj uspona i padova – govorio je uvjeren kako mi prenosi dubokoumne riječi. A ja sam mu, nekako mi se učinilo, trebala biti zahvalna na tome.
Kako je ulazio dublje u filozofiranja o životu, mene je više hvatala vrućica. Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje i poželjela sam da mi je na dohvat ruke ona loša replika antičkog bacača diska iz kičaste vitrine. Ispričao mi je kako se školovao, kako mu je obitelj bila siromašna, a on je, eto, uspio sve postići sam. Riječi su se gubile u nekom zrakopraznom prostoru koji se stvorio između nas. Znoj me oblijevao sve jače.
- Ali, evo, sve sam preživio, sve je to žibvot, de ja vu! – napravio je stanku, zadovoljan svojim izlaganjem.
Uzela sam papir skrušeno, pružila mu ruku i krenula prema vratima. Kad se danas toga prisjećam, zaklela bih se da sam na putu prema vratima čula da je nešto puklo, čula sam fizičko pucanje nečega. Kako bilo, u meni se definitvno nešto prelomilo.
- Kako to da ste se Vi osjetili prozvanim govoriti mi o životu?! U ovome ste poslu samo pet godina duže nego ja, ali ste znali prave ljude u pravo vrijeme i to je jedina tajna Vašega „uspjeha“. Moj stric, nažalost, nije mnistar, kao što Vaš jest – dreknula sam odjednom, okrenuvši se prema njemu poput furije.
- S takvom bahatošću nećete daleko dogurati – prijetio se prstom sav zajapuren.
- I kaže se C'est la vie, idiote! – viknula sam i zalupila vratima. Kava koju sam zatim popila, provodeći zadnje minute za svojim radnim stolom, bila mi je najukusnija u životu.
„Ne jedem paštete otkako je počela predizborna kampanja jer se plašim da bi neki likovi mogli iskočiti iz konzervi. Izgubio sam vjeru i u najbliže prijatelje jer što god kažu, pomislim da lažu. Sav zadrhtim kada mi se slučajni prolaznik slučajno nasmije jer mi se učini poput lica s predizbornih plakata - neiskrenim i ciničnim.
Potpuno propadam. Ne gajim više nikakve iluzije. Jedino čemu se nadam jest moja zemlja bez predizbornih plakata i slogana.“
Slušala sam sa sažaljenjem na TV-u ispovijest nesretnog čovjeka iz zemlje Iks i jela kokice.
Iks je jedna nerazvijena zemlja čiji su ljudi vrlo nesretni jer imaju vrlo glupe i pokvarene političare. U tom me trenutku uhvatila stravična želja da prebacim program, ali nikako nisam mogla pronaći daljinski.
< | studeni, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
F.W.Engdahl: Stoljeće rata
Sram vas bilo ako trkeljate gluposti u komentarima, cisto da biste uvrijedili autora postova ili druge blogere! Puj, puj!
Popis je u izradi!
tajpvrajter
nesvrstani
annabelle
tramtincica
divanskitnje
zitta
šlagerpevač
maslačkica
manistra
vilenjak
kenguur
delfina
baća Iva
ajfekt
maloumni soj
Blog.hr