Simplicity is the heart

ponedjeljak, 06.02.2006.

Usamljenost

Danas mi je nekako grozan dan...
Jos sam na poslu, zatvorena izmedju cetiri zida, dok je napolju bio prelijep dan.
Sve mi tjerasuze na oci, jer osjecam da mi se zivot ovdje blizi kraju, da sam zavrsila sa ovim gradom i da je vrijeme da idem dalje. Sta god da cinim, sve me vraca u proslost, sve me podsjeca na kojekakve gluposti. Neke koje me nerviraju, neke kojih se stidim, i to ne zbog toga sto sam mozda pocinila neke grijehove, vec jednostavno sto su to bile mladalacke gluposti, kada nisam ni razmisljala mnogo. A ne zelim da se vracam u proslost.

Prividnih prijatelja bijase na sve strane.
Pravo prijateljstvo, cini mi se, poprimilo imaginarni oblik. Postalo je nedostupno u ovom svijetu izvjestacenosti i lazi.
Kako sam samo bila naivna! I zasto sam mislila da treba sa svakim biti otvoren i iskren?
Vjerujem da je njih milion pomislilo i izgovorilo ove rijeci, ali jebiga...svako ima svoj momenat odrastanja. U stvari, bolje reci, razocaranja...
I obicno takvima treba da ih zivot isamara dobro, prije nego sto i pomisle da se opamete. Rodjeni mazohisti!

Koliko sam samo prezirala osobe koje su pricale o svakom!
A u glavi sam imala totalno neku drugu sliku u glavi, drugaciju formulu o prijateljstvu.
Place mi se kada pomislim koliku sam gresku napravila vjerujuci ljudima i koliko ih sve jos vise prezirem znajuci da su mi unistili sposobnost vjerovanja u dobro ljudi.
Napravili su cinika od mene, unistili svijet po kojem sam ja postavljala svoje stavove o ljudima. I kada kazem, godine su to donijele, i bilo je vrijeme da odrastem, ne mogu a da se ne podsmijehnem, jer sta u stvari donose te godine, vec gomilu razlicitih ljudi i zivotnih iskustava?

Ne mogu da im oprostim, jer zgazili su sve u sto sam vjerovala. Bacili sjenu na vjeru u sebe, pljujuci po mojim sposobnostima, ljubomorni i zeljni osvete.
A ja sam samo obicni smrtnik, svjesna pogresaka svih, spremna da oprastam. Tu je mozda i bila moja pogreska. Da li treba oprastati? I dokle?
Ali ne mogu a da se ne pitam, zasto meni nikada nije pruzena druga sansa? Koliki je to moj grijeh (i uopste sta sam ucinila), da se ljudi ponasaju prema meni tako kako se ponasaju?

Onda me razgnjevi sto se uopste bakcem sa tim glupostima.
Zasto da obracam paznju na povrsne ljude, na iskompleksirane budale...?
Zasto ne mogu da ostavim proslost tamo gdje je, da ne mislim o tome, da je jednostavno sahranim i ne mislim na nju?

Sa podozrenjem mislim o svima, jer znam da su njihovi povodi poticali iz sopstvene nezadovoljstine, pa na koga drugog udariti paljbu, nego na nevinu zrtvu, zeljnu iskrenog prijateljstva?
I opet me boli, jer samo u cijeloj toj prici ja izvisila kao najveci bijednik, razocarana, a opet voljna da zaboravim.

Koliko samo podlosti!
I mrzim samu sebe, jer su uspjeli da uvuku u mene taj isti crvic nezadovoljstva, ruznih osjecanja, i navukli na trikove, pa onda ismijali, upiruci prstom u mene, kao u gresnicu obiljezeni skarletnim slovom.
A ja sam samo trazila svoje mjesto u svijetu...

Bojim se da se nikada necu oporaviti.
Bojim se da sam zauvijek ranjena, da nikada necu uspjeti ljudima da pruzim sansu onako kako zasluzuju (ili ne zasluzuju)...
Bojim se da cu i sama sebi ostati zauvijek nerjesiva enigma...

Znam ovo bez detalja nema puno smisla. Pitam se i sama zasto pisem o ovome, kako to da nisam srecna kada treba da budem najvise srecna, zasto uopste mislim da sam usamljena kad imam uz sebe nekoliko divnih ljudi...
Ali to je ono sto pokusavam cijelo vrijeme da objasnim sama sebi.
Ovo je moja boljka s vremena na vrijeme.
I morala sam da pisem
Da se pozalim, pa makar papiru...