evo jednog brzog komentara na tocku: zavijanje tvornicke sirene. i ja sam mama koja je imala malca koji je to radio. to je normalna faza odrastanja i normalno ponasanje za tu dob. od oko 2-3,5 godine. faza inacenja i isprobavanja granica na ovakav nacin. i koliko sam iskusila i procitala, djeca u toj dobi jos nisu u stanju razumjeti: "ne smijes vikati" kao niti kaznu koju bi trebala dobiti. sve ce naravno dozivljavati kao nepravdu. moja je taktika bila: objasniti zasto nema slatkog i pustiti ga da urla i baca se po podu. da, gledali su me ali nisam popustala. postavila sam granicu i bila dosljedna. bez kazne. ali to mi je ponovio mozda 2-3 puta i shvatio da ako sam rekla NE, to onda i znaci NE. takodjer, smatram dobrim da se dijete bori za nesto sto mu je vazno. tako da, ako ga uvijek za nesto za sto se bori - odbijemo - prestat ce se boriti. postat ce flegmaticno. moramo ga pustiti da ima neke svoje male pobjede. zato ponekad, kada idemo u trgovinu, kazem da je danas "slatki dan" i da si moze sam odabrati jednu sitnicu. uveli smo te "slatke" dane kao i dane televizije i on ih prihvaca kao takve, kao nesto sto je za njegovo dobro (jer mu objasnimo i zasto je to tako)....nastavak slijedi :)))
29.01.2009. (13:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pozdrav! Ima u ovome svemu nešto, ali ja osobno ne bih djecu kažnjavao ili postaljaju zakone. Ona su vrlo živahna, i ne razmišljaju o posljedicama, recimo neposluha. Ali ne kažem da nebi trebala poznavati bijes roditelja. Treba s njima porazgovarati, naravno, na njihovoj razini razumjevanja, prije,npr. odlaska u robni centar, . Tako da znaju i oni na čemu su. Pa nek se duri koliko hoće. Ili bi se možda trebalo dogovoriti s njima, ali nikako ne popuštati u njihovu korist....
29.01.2009. (13:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Djeca su radoznala, živahna i što je najbolje u svemu zainteresirana su i vrlo brzo i lako pamte i svoje "pobjede" i svoje neuspjehe i dobre i loše strane. Bebica od nekih par mjeseci najveći dio svoje radoznalosti i "istraživanja" zadovoljava rukicama i ustima. Ta ista bebica je, ne bez razloga, rođena s nekoliko strahova u genu i s dobrim osjetom boli. Nema tog razgovora ili ubjeđivanja kako dok puza po stanu nije dobro dodirnuti toplu peć, zavući prstiće oko utičnice, nagurati neki dio igračke u usta. Jedini način koji to može spriječiti je izazivanje određene količine straha. Taj strah može biti od nekog zvuka ili strah od neke boli. Dakle u najvećem broju slučajeva dovoljno je samo odlučno i dovoljno glasno reći NE i radnja koju je dijete namjeravalo učiniti je prekinuta. Kako ta ista beba jako brzo i jako dobro pamti vjerojatno više navedenu radnju neće niti pokušavati. Kako djeca odrastaju polako shvataju da se određene radnje mogi izvesti i unatoč zabranama - dijete vrlo brzo shvata da ono što nitko nije vidio najčešće ne podliježe sankcijama, vrlo brzo shvata koji od roditelja ima "mekše" srce, kome se i u kom trenutku se treba umiliti kako bi se ostvarilo željeno... Ma koliko mi pokušavali dokazati da kazna (sam naziv je čak postao nepopularan i nepoželjan) nije dobro odgojno sredstvo, nema tog zakona koji ne predviđa određene načine sankcioniranja (kažnjavanja) ako se ti zakoni prekrše. Naravno da u odgoju djece nije sve zakonom niti predviđeno niti pokriveno, ali odgoj našeg mladog naraštaja ima jednu vrlo vrijednu ulogu: pripremiti tu mladu dušicu za nesmetan, normalan i društvu primjeren i poželjan život. Kako je kazna normalna za nepoćudno ponašanje kad si odrastao, tako bi trebala biti i normalna u odrastanju. Naravno da kazna jednoj mladoj osobi, ili jednoj malenoj bebi ne moža i ne smije biti pandam kazni odrasle osobe, ali svakako mora postojati i treba biti primjerena dobi i svakoj mladoj osobi. Posebno bih se složio s ovom izjavom iz teksta: u drugoj polovini dvadesetog stoljeća donesen je epohalan zaključak: djeca su ljudska bića sa svim pravima koja im time pripadaju. Što je skroz u redu. I onda se krenulo u realizaciju tih ljudskih prava. Isto tako u redu. Potom se došlo do zaključka kako je kontraproduktivno, barbarski, a potom i protuzakonito, fizički kažnjavati djecu. To se napravilo tako da se fizičko kažnjavanje (zakonski) zabranilo, a da se nije ponudila nikakva alternativa. Ovo sam ja u dosadašnjim komentarima često naglašavao - roditeljima i odgajateljima je zakonom oduzeto jako puno načina sankcioniranja nepošeljnog ponašanja a nije im ponuđeno ništa novo u tu svrhu. Pomalo me bode u oko (skoro pa smeta) ova usporedba djeteta i psa. Naravno mogu je uz ograde koje su navedene u tekstu (čisto kao možda malo nespretnu usporedbu) i prihvatiti, ali se onda nikako ne smije zaboraviti jedna neosporna činjenica: djeca daleko duže pamte i može ih se kazniti i dosta kasnije od trenutka počinjene nepodopštine. Naime lako im je pojasniti i nakon par sati, pa i dana, da ih se kažnjava za to i to što su učinili tad i tad. Bit je da kazna (sankcija) bude adekvatna dobi i učinjenom djelu. I da se vratim na početak: sve ovo lijepo djeluje, sve su ovo lijepe riječi i neke norme koje su možda ostvarive u nekim idealnim i imaginarnim sredinama. Nažlost previše je problema koji muče i roditelje i odgajatelje, a da bi se sve to što se predlaže moglo i ostvariti. Još je Franc Jozef rekao: ako želite dobru i uspješnu državu onda morate imati dobro plaćeno sudstvo, policiju, vojsku i učitelje...
29.01.2009. (14:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovo mi je dosad najbolji post na ovom blogu. Kazna treba biti primjerena i ne izraz našeg bijesa ili frustracije, što zna kod svakog od nas biti slučaj. Kazniti pravilno dijete je mnogo teže nego ga povuć za uho ili pustiti da se ponaša kako treba. To upravo govori i ovaj post. Mislim da su još teži problemi koji uzrokuju međusobno nasilje maloljetnika: prezaposlenost roditelja i time nebriga, nepoštivanje škola i autoriteta, nedostatak kvalitetnog sudstva, a to je rekao Alkion, sad vidim. Ako ne možemo mijenjat sudstvo i državu osim revolucijom za što mi nismo spremni, onda bar možemo posvetiti više pažnje djeci i učiti ih da poštuju nastavnike i profesore.
29.01.2009. (15:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mislim da ovo sa psom nije loša usporedba jer govori o uzročnom ponašanju i čak je dobro jer oće reć da i pas svaća kaznu. Mislim da mala djeca trebaju odmah bit kažnjena, dok i za tinejđere mislim da je dobro da to bude što prije, ono ovaj vikend nema izlazaka. Ovo razmišljanje Tičerice san čula već od više profesora i nastavnika koji se susreću sa sve većim brojem velikih problema sa djecom u školama.
29.01.2009. (15:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
od oko 2-3,5 godine. faza inacenja i isprobavanja granica na ovakav nacin to mi je jasno. ali vidjeti petogodišnjaka ili školarca kako izvodi isti taj manevar (što, ruku na srce, nije rijetko u zadnje vrijeme) je pomalo groteskno i upućuje na neke probleme, zar ne?
Pomalo me bode u oko (skoro pa smeta) ova usporedba djeteta i psa. Naravno mogu je uz ograde koje su navedene u tekstu (čisto kao možda malo nespretnu usporedbu) i prihvatiti, ali se onda nikako ne smije zaboraviti jedna neosporna činjenica: djeca daleko duže pamte i može ih se kazniti i dosta kasnije od trenutka počinjene nepodopštine. Naime lako im je pojasniti i nakon par sati, pa i dana, da ih se kažnjava za to i to što su učinili tad i tad. Bit je da kazna (sankcija) bude adekvatna dobi i učinjenom djelu.
kao što rekoh, imam iskustva tamo gdje ga imam. i sigurno je kompleksnije odgajati dijete nego odgajati psa, no neki principi su isti: nemoj postaviti pravila, i dobijaš tasmanijsku neman. a što se tiče pamćenja - da, slažem se, djeca puno dulje pamte. (pamte i psi, ustvari, samo nemaju osjećaj za protok vremena. oni znaju da se nešto dogodilo, no vrijeme im je, kako sam čitala, podijeljeno isključivo na "sada" i "prije") no, ovo se odnosilo na malenu dječicu, praktički bebače, od dvije-tri godine. svakako da kazna treba u sebi sadržavati i element objašnjenja, naravno - i po tome se razlikuju djeca od pasa. jasno da se jednog teenagera može kazniti i nakon mjesec dana, kada stigne telefonski račun za koji je on odgovoran (po tom pitanju su jedni susjedi bili vrlo kreativni, ali to je druga priča), i da će mu biti jasno zbog čega je kažnjen. upravo takvih nesporazuma sam se bojala kada sam vukla dijete-psić paralele. kako dijete raste, vremenski odmak između "zločina" i kazne više nije presudan za njegovo shvaćanje njihovog suodnosa. jedan petogodišnjak će jako dobro znati da je kažnjen jer je razbio vazu kada mama nađe krhotine iza peći tjedan dana nakon što je vaza misteriozno nestala, zar ne?
29.01.2009. (15:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkion - moram se nadovezati na to da se djeci može i poslije objašnjavati gdje su prije pogriješili. Kada dijete nešto napravi što ne treba ili ne obavi svoje zadatke, reagirati se treba odmah ili što prije, a nikako ne odgađati reakciju. Upravo zato što u tom trenutku oni najviše doživljavaju tu situaciju. Za par dana im je to stara stvar i imaju bar deset novih.
Općenito smatram da je najbolje biti dosljedan u svemu prema djeci jer oni pamte puno više nego što mi mislimo i samo čekaju naš kiks. Kada shvate nakon nekoliko pokušaja da nema popuštanja, prestat će sa svojim akcijama. Nebrojeno puta mi se to dokazalo.
29.01.2009. (15:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Točno tako, ponekad treba ignorirati a ponekad kazniti. Tata i mama ne trebaju jedno drugome skakati u riječ. Dosljednost i složnost roditelja mnogo znači. Raspraviti opravdanost kazne ili ignoriranja roditelji trebaju rasparaviti bez prisustva djeteta.
29.01.2009. (15:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Akademska stranputica: nije se gore diskutiralo o vremenu i o potrebi pomjeranja vremena kažnjavanja. Ja sam samo gore naveo (a to je tičerica vrlo dobro shvatila) da usporedba djeteta ni psa nije baš najsretnija - psa se mora kazniti odmah i na licu mjesta (ili nagraditi naravno) a djeca baš zato što vrlo dobro pamte i vrlo brzo uče se mogu nagraditi (kazniti) i naknadno, a da to također poluči potrebne rezultate. Naravno da je najbolje djelovati pravovremeno i adekvatno, ali nažalost nismo to uvijek u stanju. I dok je kod psa svaki naknadni postupak izgubljeno vrijeme, kod djece (i kod ljudi uopće) to nije slučaj... Tičerice: važno je da smo se mi razumijeli. Meni to samo malo djeluje nespretno jer se odgoj psa (ili bilo koje životinje) najčešće svodi na puku dresuru, a kod ljudi je to ipak malo složenije postupak. Naravno, shvatio sam poantu tvoje usporedbe i nemam ništa protiv nje - eto samo sam je malo nadogradio...
29.01.2009. (16:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion - evo ja kao mama mogu pak reci da mi je doista pomogla pseca skola :D. znam da to ne zvuci najbolje ali u najmanjoj dobi je to najbolji nacin. s tim da ja ne aludiram na kaznjavanje vec na nesto drugo: jako malom djetetu je dobro davati samo jako jasne "naredbe", direktive, zahtjeve (nazovimo to kako bilo) a ne na siroko i dugacko objasnjavati sto od njih zelimo. i ako je nesto lose ucinilo, jedan ostri NE je doista vec kazna za djetesce koje je naviklo samo na osmjehe i tepanja. Rijec NE i neke slicne upute je potrebno ponavljati vise puta a onda ce jednog dana i te male bebe/mala djeca i sami za neke stvari govoriti - ne, pec, aua /za nesto gdje se mogu ozljediti/....
29.01.2009. (17:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Eto kad nema i onog dijela neverbalne komunikacije. Izvuče se jedna stavka iz cijelog teksta i onda se o njoj diskutira i razlama je na sitne detalje. Nisam nigdje rekao da paralela sličnost ne postoje. Ipak se moramo složiti da je odgoj psa čista dresura koju će on ako se redovito ne ponavlja i održava vrlo brzo zaboraviikti, a odgoj djeteta je ipak malo složeniji i dalekosežniji. Da se sad ne razvlačimo oko toga jer to i nije tema posta. A što se tiče odlučnog i jasno izrečenog NE - to sam negdje gore i rekao.
29.01.2009. (17:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion - oprosti, nisam htjela proturjeciti vec se nadovezati na ticericino misljenje :)))). slazem se da je odgoj psa cista dresura ali meni je nacin "dresure" pomogao kad sam bila tek frishka mama :)
29.01.2009. (18:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mare: Ma nema razloga za opraštanje ili neopraštanje. Mi samo ovdje diskutiramo i, po nekim svojim znanjima i shvatanjima pokušavamo iznijet barem djeliće svojih pogleda, stavova pa i djelovanja. Problem najčešće i nije u nama koji ovo pišemo. Mi smo u većini slučajeva svoj obol dali, a nažalost nosioci neželjenog ponašanja i pogrešnih načina odgoja ili su nezainteresirani ili i dalje drve po svome...Možda sam ja već u nekim godinama koje sobom jednostavno nose konzervatizam, ali nekako mi se čini da nam tehnološki razvoj jednostavno ne prati i razvoj te stanje svijesti i ne mogu se oteti dojmu da se borimo s vjetrenjačama...:))) No i svaki maleni korak naprijed mene veseli i zato se dosta često ovdje javljam s komentarima...
29.01.2009. (18:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ovaj post mi je sjeo kao da sam ga sam pisao. :) i doma imam sada 13-godišnji primjer dosadašnjeg 12-godišnjeg popuštanja da "dijete prestane gnjaviti". rezultat? jedinice na polugodištu 6og razreda osnovne škole! što je meni osobno nepojmljivo... s ovim tekstom se slažem 100%, od "Z" do "I"!
29.01.2009. (22:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion - cuj i meni se uvijek cini da se borimo s vjetrenjacama iako....ti maleni koraci su vec ovih 11100 posjeta u samo dva mjeseca, otkako imamo brojac. sto nije mala stvar. maleni koraci su i svi ovi prilozi neumornih blogera, koji neprestano dolaze i kojih imamo dovoljno na lageru ! maleni koraci su i velik broj odlicnih komentara koje postovi privlace (medju kojima su i tvoji)..tako da svi i na njima ucimo. mislim da se tim malim koracima postize sve vise ...
ticerica - "to mi je jasno. ali vidjeti petogodišnjaka ili školarca kako izvodi isti taj manevar (što, ruku na srce, nije rijetko u zadnje vrijeme) je pomalo groteskno i upućuje na neke probleme, zar ne?" da, ako se radi o petogodisnjaku, to upucuje na problem nedostatka postavljanja granica i pravila od samog pocetka. nista drugo. moja Mala Mare sad ima tocno godinu i pol dana. Nije valjda imala ni 6 mjeseci kad je pocela glasno protestirati za svaku glupost. Kasnije bi se, cim bi joj se reklo NE, bacila na pod potrbuske i glasno plakala. Tako malo dijete se na takav nacin samo bori za ono sto zeli. Da odmah popustim, imala bi dosada vec super histericnu malu djevojcicu koja samo place i urla. Umjesto toga, mrtva joj hladna kazem ne, objasnim ako se na nacin primjenjen njenoj dobi moze nesto objasniti, ponovim mirno taj ne i to je to. Vise nema tih ludih "napada" na koje smo svi otkidali od smijeha, istina bez da ona vidi :)))). a ovi skolarci koje si vidjela tule svaki put sve dok time ne postignu zeljeno. problem je u roditeljima koji nisu dosljedni. mojem vise ni ne pada na pamet takvo sto. i jos sam ti htjela napisati nekaj za onaj primjer za skrivenom razbijenom vazom. ako je dijete sakrilo, znaci da su kazne za razbijeno bile ostre. i meni se dogadja da razbijem, tj. ja sam daleko najveca razbijacica casa, tanjura i slicnog, nehoticno, i nitko me naravno ne kaznjava. i mojem se malom to dogodi i sto da radim? kazem da se moze dogoditi, neka uzme lopaticu i pomete, pobrise pod ako je mokro i slicno. draze mi je da kod ovakvih stvari prizna nego da mi laze. isto ce biti i za ocjene ili ako mu se dogodi da napravi neku mozda i vecu pogresku. laganje i muljaza su mi nesto grozno a voljela bih postici da moji klinci imaju dovoljno povjerenja u mene da mi mogu ispricati ako im se nesto ruzno dogodilo ili su nesto napravili sto nije bas okej, i da znaju da ih zbog toga necu prebiti nego saslusati i probati naci rjesenje. okej, mozda ce biti i posljedice za to ponasanje ili - kako to svi radije zovu - kazne. ali i ja sam uglavnom za davanje 'posljedica' netom po pocinjenom 'zlocinu'...ima bolji efekt. zeljezo se kuje dok je vruce, ne?
30.01.2009. (00:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mare, ovaj recept "tko prizna pola mu se prašta" je prokušano dobar. moji su ga dva puta testirali s izvrsnim rezultatima. kod nas je pravilo uvijek bilo: priznaj, i možda posljedica uopće neće biti. nemoj priznati, i grdo ti se piše. u četvrtom osnovne sam dobila svoju prvu (i zadnju) dvojku iz matematike. doma ništa nisam rekla jer me bilo sram. pun pogodak, obzirom da je učiteljica bila mamina prijateljica i da su svake subote ujutro kavenisale. moja tajna je bila sigurna od četvrtka do subote. a onda je uslijedila kazna: umjesto crtića i igre, matematički zadaci. ali ne zato što sam dobila dvojku - već zato što sam ju zatajila. i duga govorancija i od mame i od tate kako sam ih time jako razočarala. u tom trenutku bi mi bilo draže da su me prebili ko vola u kupusu, nego da mi mirnim, pomalo tužnim glasom objašnjavaju kako oni meni vjeruju, ali to se mora i opravdati, a tajenjem ili laganjem se ne pravda ničije povjerenje. :( mamina najdraža rečenica je bila: radi što misliš da je ispravno, po svojoj savjesti, ali želim saznati prva, tako da se ne moram crvenjeti kada mi netko bude to trljao na nos, nego da mogu uzdignute glave reći: da, napravila je to, znam za to, i što onda? trebam li reći da su znali i kada sam zapalila prvu cigaretu, i kad sam se prvi put napila, i za svaki odvaljeni ispit na faksu... i sankcije su uvijek bile manje nego što sam se pribojavala, i uvijek bi mi najveća kazna bio njihov razočarani pogled... a uz taj pristup smo i sestra i ja odrasle u odgovorne osobe, jer su nas od malena učili da preuzmemo odgovornost za svoje postupke: ako si već za*rala, onda budi poštena pa to priznaj, i prihvati posljedice za svoje odluke. vjerujem da si na dobrom putu da odgojiš dvoje odgovorne djece, a sutra ljudi. :D
30.01.2009. (00:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Generalnog recepta nema, jer ono što je na jedan tip djece primjenjivo, na drugi nije. I zato svaki roditelj mora pronači način funkcioniranja sa svojim djetetom. A za kaznu kao razumijevanje posljedice određenog ponašanja svakako jesam i primjenjujem je i na svom djetetu , naravno u skladu sa njegovom dobi (bliži se treći rođendan). Primjer. u subotu je na nešto što mu nisam dala (postojao je razlog i rekla sam mu zašto to ne može dobiti) od bijesa pobacao sve igračke sa jedne police u svojoj sobi i nabijao s jednom od njih. Mirno sam ušla u sobu sa vrećom za smeće, sve te igračke stavila u nju i iznjela van (zapravo sam sakrila vreću u naš ormar ali on to ne zna, dobit će ih natrag nakon nekog vremena) Usput sam mu napomena da ću to napraviti sa svim igračkama sa kojima će se tako ponašati pa se može dogoditi da mu neće puno ostati za igranje.
30.01.2009. (09:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pohvalila bih izvrstan post Ticerice. Slazem se i s vecinom komentatora. Mislim da je najveca kazna za dijete kad ga ignorirate. Radili to namjerno ili ne, svjesno i proracunato ili ne, ali ne bi trebalo trajati predugo. Inace se to pretvori u ogorcenje djeteta. Npr. kazem svojoj 6-godisnjoj djevojcici npr.: 'bila si dosadna u gostima, prebucna, pojela previse slatkisa iako smo se dogovorile da neces itd. - e, to nije u redu, mama je tuzna i sad se nece igrati s tobom, mora se malo odmoriti i citati novine. Ti se lijepo igraj sama neko vrijeme, i tisina molim.' - Dobro se ponekad malo distancirati, objasniti sto nije bilo u redu i kako je trebalo drukcije, dati djetetu priliku da na miru razmisli o svojim postupcima. Iz mog iskustva to uvijek daje rezultate, jer kad se vratite djetetu i poklonite mu opet svoju punu paznju, dijete osjeca da je voljeno i da se ne ljutite, i da ste mu oprostili, iako ne i zaboravili. I da se pravila znaju za iduci put.
30.01.2009. (14:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Divan šlagvort mi je dala Kućanica u Japanu za definiranje fizičkog i psihološkog sankcioniranja nepoželjnog ponašanja. Sad bi trebalo pokušati pojasniti razliku između kažnjavanja i nasilja... nažalost trenutno nemam vremena, pa ako nekome odgovara tema evo mu ideje...
30.01.2009. (21:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
evo jednog brzog komentara na tocku: zavijanje tvornicke sirene. i ja sam mama koja je imala malca koji je to radio. to je normalna faza odrastanja i normalno ponasanje za tu dob. od oko 2-3,5 godine. faza inacenja i isprobavanja granica na ovakav nacin. i koliko sam iskusila i procitala, djeca u toj dobi jos nisu u stanju razumjeti: "ne smijes vikati" kao niti kaznu koju bi trebala dobiti. sve ce naravno dozivljavati kao nepravdu. moja je taktika bila: objasniti zasto nema slatkog i pustiti ga da urla i baca se po podu. da, gledali su me ali nisam popustala. postavila sam granicu i bila dosljedna. bez kazne. ali to mi je ponovio mozda 2-3 puta i shvatio da ako sam rekla NE, to onda i znaci NE. takodjer, smatram dobrim da se dijete bori za nesto sto mu je vazno. tako da, ako ga uvijek za nesto za sto se bori - odbijemo - prestat ce se boriti. postat ce flegmaticno. moramo ga pustiti da ima neke svoje male pobjede. zato ponekad, kada idemo u trgovinu, kazem da je danas "slatki dan" i da si moze sam odabrati jednu sitnicu. uveli smo te "slatke" dane kao i dane televizije i on ih prihvaca kao takve, kao nesto sto je za njegovo dobro (jer mu objasnimo i zasto je to tako)....nastavak slijedi :)))
29.01.2009. (13:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
OSCAR
Pozdrav! Ima u ovome svemu nešto, ali ja osobno ne bih djecu kažnjavao ili postaljaju zakone. Ona su vrlo živahna, i ne razmišljaju o posljedicama, recimo neposluha. Ali ne kažem da nebi trebala poznavati bijes roditelja. Treba s njima porazgovarati, naravno, na njihovoj razini razumjevanja, prije,npr. odlaska u robni centar, . Tako da znaju i oni na čemu su. Pa nek se duri koliko hoće. Ili bi se možda trebalo dogovoriti s njima, ali nikako ne popuštati u njihovu korist....
29.01.2009. (13:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Djeca su radoznala, živahna i što je najbolje u svemu zainteresirana su i vrlo brzo i lako pamte i svoje "pobjede" i svoje neuspjehe i dobre i loše strane. Bebica od nekih par mjeseci najveći dio svoje radoznalosti i "istraživanja" zadovoljava rukicama i ustima. Ta ista bebica je, ne bez razloga, rođena s nekoliko strahova u genu i s dobrim osjetom boli. Nema tog razgovora ili ubjeđivanja kako dok puza po stanu nije dobro dodirnuti toplu peć, zavući prstiće oko utičnice, nagurati neki dio igračke u usta. Jedini način koji to može spriječiti je izazivanje određene količine straha. Taj strah može biti od nekog zvuka ili strah od neke boli. Dakle u najvećem broju slučajeva dovoljno je samo odlučno i dovoljno glasno reći NE i radnja koju je dijete namjeravalo učiniti je prekinuta. Kako ta ista beba jako brzo i jako dobro pamti vjerojatno više navedenu radnju neće niti pokušavati. Kako djeca odrastaju polako shvataju da se određene radnje mogi izvesti i unatoč zabranama - dijete vrlo brzo shvata da ono što nitko nije vidio najčešće ne podliježe sankcijama, vrlo brzo shvata koji od roditelja ima "mekše" srce, kome se i u kom trenutku se treba umiliti kako bi se ostvarilo željeno...
Ma koliko mi pokušavali dokazati da kazna (sam naziv je čak postao nepopularan i nepoželjan) nije dobro odgojno sredstvo, nema tog zakona koji ne predviđa određene načine sankcioniranja (kažnjavanja) ako se ti zakoni prekrše. Naravno da u odgoju djece nije sve zakonom niti predviđeno niti pokriveno, ali odgoj našeg mladog naraštaja ima jednu vrlo vrijednu ulogu: pripremiti tu mladu dušicu za nesmetan, normalan i društvu primjeren i poželjan život. Kako je kazna normalna za nepoćudno ponašanje kad si odrastao, tako bi trebala biti i normalna u odrastanju. Naravno da kazna jednoj mladoj osobi, ili jednoj malenoj bebi ne moža i ne smije biti pandam kazni odrasle osobe, ali svakako mora postojati i treba biti primjerena dobi i svakoj mladoj osobi. Posebno bih se složio s ovom izjavom iz teksta: u drugoj polovini dvadesetog stoljeća donesen je epohalan zaključak: djeca su ljudska bića sa svim pravima koja im time pripadaju. Što je skroz u redu. I onda se krenulo u realizaciju tih ljudskih prava. Isto tako u redu. Potom se došlo do zaključka kako je kontraproduktivno, barbarski, a potom i protuzakonito, fizički kažnjavati djecu. To se napravilo tako da se fizičko kažnjavanje (zakonski) zabranilo, a da se nije ponudila nikakva alternativa. Ovo sam ja u dosadašnjim komentarima često naglašavao - roditeljima i odgajateljima je zakonom oduzeto jako puno načina sankcioniranja nepošeljnog ponašanja a nije im ponuđeno ništa novo u tu svrhu.
Pomalo me bode u oko (skoro pa smeta) ova usporedba djeteta i psa. Naravno mogu je uz ograde koje su navedene u tekstu (čisto kao možda malo nespretnu usporedbu) i prihvatiti, ali se onda nikako ne smije zaboraviti jedna neosporna činjenica: djeca daleko duže pamte i može ih se kazniti i dosta kasnije od trenutka počinjene nepodopštine. Naime lako im je pojasniti i nakon par sati, pa i dana, da ih se kažnjava za to i to što su učinili tad i tad. Bit je da kazna (sankcija) bude adekvatna dobi i učinjenom djelu.
I da se vratim na početak: sve ovo lijepo djeluje, sve su ovo lijepe riječi i neke norme koje su možda ostvarive u nekim idealnim i imaginarnim sredinama. Nažlost previše je problema koji muče i roditelje i odgajatelje, a da bi se sve to što se predlaže moglo i ostvariti. Još je Franc Jozef rekao: ako želite dobru i uspješnu državu onda morate imati dobro plaćeno sudstvo, policiju, vojsku i učitelje...
29.01.2009. (14:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sapunerija
Ovo mi je dosad najbolji post na ovom blogu.
Kazna treba biti primjerena i ne izraz našeg bijesa ili frustracije, što zna kod svakog od nas biti slučaj. Kazniti pravilno dijete je mnogo teže nego ga povuć za uho ili pustiti da se ponaša kako treba. To upravo govori i ovaj post.
Mislim da su još teži problemi koji uzrokuju međusobno nasilje maloljetnika: prezaposlenost roditelja i time nebriga, nepoštivanje škola i autoriteta, nedostatak kvalitetnog sudstva, a to je rekao Alkion, sad vidim.
Ako ne možemo mijenjat sudstvo i državu osim revolucijom za što mi nismo spremni, onda bar možemo posvetiti više pažnje djeci i učiti ih da poštuju nastavnike i profesore.
29.01.2009. (15:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sapunerija
Mislim da ovo sa psom nije loša usporedba jer govori o uzročnom ponašanju i čak je dobro jer oće reć da i pas svaća kaznu.
Mislim da mala djeca trebaju odmah bit kažnjena, dok i za tinejđere mislim da je dobro da to bude što prije, ono ovaj vikend nema izlazaka.
Ovo razmišljanje Tičerice san čula već od više profesora i nastavnika koji se susreću sa sve većim brojem velikih problema sa djecom u školama.
29.01.2009. (15:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tičerica
od oko 2-3,5 godine. faza inacenja i isprobavanja granica na ovakav nacin
to mi je jasno. ali vidjeti petogodišnjaka ili školarca kako izvodi isti taj manevar (što, ruku na srce, nije rijetko u zadnje vrijeme) je pomalo groteskno i upućuje na neke probleme, zar ne?
Pomalo me bode u oko (skoro pa smeta) ova usporedba djeteta i psa. Naravno mogu je uz ograde koje su navedene u tekstu (čisto kao možda malo nespretnu usporedbu) i prihvatiti, ali se onda nikako ne smije zaboraviti jedna neosporna činjenica: djeca daleko duže pamte i može ih se kazniti i dosta kasnije od trenutka počinjene nepodopštine. Naime lako im je pojasniti i nakon par sati, pa i dana, da ih se kažnjava za to i to što su učinili tad i tad. Bit je da kazna (sankcija) bude adekvatna dobi i učinjenom djelu.
kao što rekoh, imam iskustva tamo gdje ga imam. i sigurno je kompleksnije odgajati dijete nego odgajati psa, no neki principi su isti: nemoj postaviti pravila, i dobijaš tasmanijsku neman.
a što se tiče pamćenja - da, slažem se, djeca puno dulje pamte. (pamte i psi, ustvari, samo nemaju osjećaj za protok vremena. oni znaju da se nešto dogodilo, no vrijeme im je, kako sam čitala, podijeljeno isključivo na "sada" i "prije") no, ovo se odnosilo na malenu dječicu, praktički bebače, od dvije-tri godine. svakako da kazna treba u sebi sadržavati i element objašnjenja, naravno - i po tome se razlikuju djeca od pasa.
jasno da se jednog teenagera može kazniti i nakon mjesec dana, kada stigne telefonski račun za koji je on odgovoran (po tom pitanju su jedni susjedi bili vrlo kreativni, ali to je druga priča), i da će mu biti jasno zbog čega je kažnjen. upravo takvih nesporazuma sam se bojala kada sam vukla dijete-psić paralele. kako dijete raste, vremenski odmak između "zločina" i kazne više nije presudan za njegovo shvaćanje njihovog suodnosa. jedan petogodišnjak će jako dobro znati da je kažnjen jer je razbio vazu kada mama nađe krhotine iza peći tjedan dana nakon što je vaza misteriozno nestala, zar ne?
29.01.2009. (15:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Akademska stranputica
Alkion - moram se nadovezati na to da se djeci može i poslije objašnjavati gdje su prije pogriješili. Kada dijete nešto napravi što ne treba ili ne obavi svoje zadatke, reagirati se treba odmah ili što prije, a nikako ne odgađati reakciju. Upravo zato što u tom trenutku oni najviše doživljavaju tu situaciju. Za par dana im je to stara stvar i imaju bar deset novih.
Općenito smatram da je najbolje biti dosljedan u svemu prema djeci jer oni pamte puno više nego što mi mislimo i samo čekaju naš kiks. Kada shvate nakon nekoliko pokušaja da nema popuštanja, prestat će sa svojim akcijama. Nebrojeno puta mi se to dokazalo.
29.01.2009. (15:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ljelja
Točno tako, ponekad treba ignorirati a ponekad kazniti. Tata i mama ne trebaju jedno drugome skakati u riječ. Dosljednost i složnost roditelja mnogo znači. Raspraviti opravdanost kazne ili ignoriranja roditelji trebaju rasparaviti bez prisustva djeteta.
29.01.2009. (15:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Akademska stranputica: nije se gore diskutiralo o vremenu i o potrebi pomjeranja vremena kažnjavanja. Ja sam samo gore naveo (a to je tičerica vrlo dobro shvatila) da usporedba djeteta ni psa nije baš najsretnija - psa se mora kazniti odmah i na licu mjesta (ili nagraditi naravno) a djeca baš zato što vrlo dobro pamte i vrlo brzo uče se mogu nagraditi (kazniti) i naknadno, a da to također poluči potrebne rezultate. Naravno da je najbolje djelovati pravovremeno i adekvatno, ali nažalost nismo to uvijek u stanju. I dok je kod psa svaki naknadni postupak izgubljeno vrijeme, kod djece (i kod ljudi uopće) to nije slučaj...
Tičerice: važno je da smo se mi razumijeli. Meni to samo malo djeluje nespretno jer se odgoj psa (ili bilo koje životinje) najčešće svodi na puku dresuru, a kod ljudi je to ipak malo složenije postupak. Naravno, shvatio sam poantu tvoje usporedbe i nemam ništa protiv nje - eto samo sam je malo nadogradio...
29.01.2009. (16:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
alkion - evo ja kao mama mogu pak reci da mi je doista pomogla pseca skola :D. znam da to ne zvuci najbolje ali u najmanjoj dobi je to najbolji nacin. s tim da ja ne aludiram na kaznjavanje vec na nesto drugo: jako malom djetetu je dobro davati samo jako jasne "naredbe", direktive, zahtjeve (nazovimo to kako bilo) a ne na siroko i dugacko objasnjavati sto od njih zelimo. i ako je nesto lose ucinilo, jedan ostri NE je doista vec kazna za djetesce koje je naviklo samo na osmjehe i tepanja. Rijec NE i neke slicne upute je potrebno ponavljati vise puta a onda ce jednog dana i te male bebe/mala djeca i sami za neke stvari govoriti - ne, pec, aua /za nesto gdje se mogu ozljediti/....
29.01.2009. (17:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
p.s. preporucam procitati i prosli post o granicama i koristenju rijeci NE...
29.01.2009. (17:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Eto kad nema i onog dijela neverbalne komunikacije. Izvuče se jedna stavka iz cijelog teksta i onda se o njoj diskutira i razlama je na sitne detalje. Nisam nigdje rekao da paralela sličnost ne postoje. Ipak se moramo složiti da je odgoj psa čista dresura koju će on ako se redovito ne ponavlja i održava vrlo brzo zaboraviikti, a odgoj djeteta je ipak malo složeniji i dalekosežniji.
Da se sad ne razvlačimo oko toga jer to i nije tema posta. A što se tiče odlučnog i jasno izrečenog NE - to sam negdje gore i rekao.
29.01.2009. (17:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Betinifrendovi
ovo ti je blog ili kaj
29.01.2009. (18:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
alkion - oprosti, nisam htjela proturjeciti vec se nadovezati na ticericino misljenje :)))). slazem se da je odgoj psa cista dresura ali meni je nacin "dresure" pomogao kad sam bila tek frishka mama :)
29.01.2009. (18:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Mare: Ma nema razloga za opraštanje ili neopraštanje. Mi samo ovdje diskutiramo i, po nekim svojim znanjima i shvatanjima pokušavamo iznijet barem djeliće svojih pogleda, stavova pa i djelovanja. Problem najčešće i nije u nama koji ovo pišemo. Mi smo u većini slučajeva svoj obol dali, a nažalost nosioci neželjenog ponašanja i pogrešnih načina odgoja ili su nezainteresirani ili i dalje drve po svome...Možda sam ja već u nekim godinama koje sobom jednostavno nose konzervatizam, ali nekako mi se čini da nam tehnološki razvoj jednostavno ne prati i razvoj te stanje svijesti i ne mogu se oteti dojmu da se borimo s vjetrenjačama...:))) No i svaki maleni korak naprijed mene veseli i zato se dosta često ovdje javljam s komentarima...
29.01.2009. (18:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Đus
ovaj post mi je sjeo kao da sam ga sam pisao. :)
i doma imam sada 13-godišnji primjer dosadašnjeg 12-godišnjeg popuštanja da "dijete prestane gnjaviti".
rezultat? jedinice na polugodištu 6og razreda osnovne škole!
što je meni osobno nepojmljivo...
s ovim tekstom se slažem 100%, od "Z" do "I"!
29.01.2009. (22:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
alkion - cuj i meni se uvijek cini da se borimo s vjetrenjacama iako....ti maleni koraci su vec ovih 11100 posjeta u samo dva mjeseca, otkako imamo brojac. sto nije mala stvar. maleni koraci su i svi ovi prilozi neumornih blogera, koji neprestano dolaze i kojih imamo dovoljno na lageru ! maleni koraci su i velik broj odlicnih komentara koje postovi privlace (medju kojima su i tvoji)..tako da svi i na njima ucimo. mislim da se tim malim koracima postize sve vise ...
ticerica - "to mi je jasno. ali vidjeti petogodišnjaka ili školarca kako izvodi isti taj manevar (što, ruku na srce, nije rijetko u zadnje vrijeme) je pomalo groteskno i upućuje na neke probleme, zar ne?" da, ako se radi o petogodisnjaku, to upucuje na problem nedostatka postavljanja granica i pravila od samog pocetka. nista drugo. moja Mala Mare sad ima tocno godinu i pol dana. Nije valjda imala ni 6 mjeseci kad je pocela glasno protestirati za svaku glupost. Kasnije bi se, cim bi joj se reklo NE, bacila na pod potrbuske i glasno plakala. Tako malo dijete se na takav nacin samo bori za ono sto zeli. Da odmah popustim, imala bi dosada vec super histericnu malu djevojcicu koja samo place i urla. Umjesto toga, mrtva joj hladna kazem ne, objasnim ako se na nacin primjenjen njenoj dobi moze nesto objasniti, ponovim mirno taj ne i to je to. Vise nema tih ludih "napada" na koje smo svi otkidali od smijeha, istina bez da ona vidi :)))). a ovi skolarci koje si vidjela tule svaki put sve dok time ne postignu zeljeno. problem je u roditeljima koji nisu dosljedni. mojem vise ni ne pada na pamet takvo sto.
i jos sam ti htjela napisati nekaj za onaj primjer za skrivenom razbijenom vazom. ako je dijete sakrilo, znaci da su kazne za razbijeno bile ostre. i meni se dogadja da razbijem, tj. ja sam daleko najveca razbijacica casa, tanjura i slicnog, nehoticno, i nitko me naravno ne kaznjava. i mojem se malom to dogodi i sto da radim? kazem da se moze dogoditi, neka uzme lopaticu i pomete, pobrise pod ako je mokro i slicno. draze mi je da kod ovakvih stvari prizna nego da mi laze. isto ce biti i za ocjene ili ako mu se dogodi da napravi neku mozda i vecu pogresku. laganje i muljaza su mi nesto grozno a voljela bih postici da moji klinci imaju dovoljno povjerenja u mene da mi mogu ispricati ako im se nesto ruzno dogodilo ili su nesto napravili sto nije bas okej, i da znaju da ih zbog toga necu prebiti nego saslusati i probati naci rjesenje. okej, mozda ce biti i posljedice za to ponasanje ili - kako to svi radije zovu - kazne. ali i ja sam uglavnom za davanje 'posljedica' netom po pocinjenom 'zlocinu'...ima bolji efekt. zeljezo se kuje dok je vruce, ne?
30.01.2009. (00:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tičerica
mare, ovaj recept "tko prizna pola mu se prašta" je prokušano dobar. moji su ga dva puta testirali s izvrsnim rezultatima. kod nas je pravilo uvijek bilo: priznaj, i možda posljedica uopće neće biti. nemoj priznati, i grdo ti se piše.
u četvrtom osnovne sam dobila svoju prvu (i zadnju) dvojku iz matematike. doma ništa nisam rekla jer me bilo sram. pun pogodak, obzirom da je učiteljica bila mamina prijateljica i da su svake subote ujutro kavenisale. moja tajna je bila sigurna od četvrtka do subote. a onda je uslijedila kazna: umjesto crtića i igre, matematički zadaci. ali ne zato što sam dobila dvojku - već zato što sam ju zatajila. i duga govorancija i od mame i od tate kako sam ih time jako razočarala. u tom trenutku bi mi bilo draže da su me prebili ko vola u kupusu, nego da mi mirnim, pomalo tužnim glasom objašnjavaju kako oni meni vjeruju, ali to se mora i opravdati, a tajenjem ili laganjem se ne pravda ničije povjerenje. :( mamina najdraža rečenica je bila: radi što misliš da je ispravno, po svojoj savjesti, ali želim saznati prva, tako da se ne moram crvenjeti kada mi netko bude to trljao na nos, nego da mogu uzdignute glave reći: da, napravila je to, znam za to, i što onda? trebam li reći da su znali i kada sam zapalila prvu cigaretu, i kad sam se prvi put napila, i za svaki odvaljeni ispit na faksu... i sankcije su uvijek bile manje nego što sam se pribojavala, i uvijek bi mi najveća kazna bio njihov razočarani pogled...
a uz taj pristup smo i sestra i ja odrasle u odgovorne osobe, jer su nas od malena učili da preuzmemo odgovornost za svoje postupke: ako si već za*rala, onda budi poštena pa to priznaj, i prihvati posljedice za svoje odluke. vjerujem da si na dobrom putu da odgojiš dvoje odgovorne djece, a sutra ljudi. :D
30.01.2009. (00:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
champs-elysees
Generalnog recepta nema, jer ono što je na jedan tip djece primjenjivo, na drugi nije. I zato svaki roditelj mora pronači način funkcioniranja sa svojim djetetom.
A za kaznu kao razumijevanje posljedice određenog ponašanja svakako jesam i primjenjujem je i na svom djetetu , naravno u skladu sa njegovom dobi (bliži se treći rođendan).
Primjer. u subotu je na nešto što mu nisam dala (postojao je razlog i rekla sam mu zašto to ne može dobiti) od bijesa pobacao sve igračke sa jedne police u svojoj sobi i nabijao s jednom od njih. Mirno sam ušla u sobu sa vrećom za smeće, sve te igračke stavila u nju i iznjela van (zapravo sam sakrila vreću u naš ormar ali on to ne zna, dobit će ih natrag nakon nekog vremena) Usput sam mu napomena da ću to napraviti sa svim igračkama sa kojima će se tako ponašati pa se može dogoditi da mu neće puno ostati za igranje.
30.01.2009. (09:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kućanica u Japanu
Pohvalila bih izvrstan post Ticerice. Slazem se i s vecinom komentatora.
Mislim da je najveca kazna za dijete kad ga ignorirate. Radili to namjerno ili ne, svjesno i proracunato ili ne, ali ne bi trebalo trajati predugo. Inace se to pretvori u ogorcenje djeteta. Npr. kazem svojoj 6-godisnjoj djevojcici npr.: 'bila si dosadna u gostima, prebucna, pojela previse slatkisa iako smo se dogovorile da neces itd. - e, to nije u redu, mama je tuzna i sad se nece igrati s tobom, mora se malo odmoriti i citati novine. Ti se lijepo igraj sama neko vrijeme, i tisina molim.' - Dobro se ponekad malo distancirati, objasniti sto nije bilo u redu i kako je trebalo drukcije, dati djetetu priliku da na miru razmisli o svojim postupcima. Iz mog iskustva to uvijek daje rezultate, jer kad se vratite djetetu i poklonite mu opet svoju punu paznju, dijete osjeca da je voljeno i da se ne ljutite, i da ste mu oprostili, iako ne i zaboravili. I da se pravila znaju za iduci put.
30.01.2009. (14:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Divan šlagvort mi je dala Kućanica u Japanu za definiranje fizičkog i psihološkog sankcioniranja nepoželjnog ponašanja. Sad bi trebalo pokušati pojasniti razliku između kažnjavanja i nasilja... nažalost trenutno nemam vremena, pa ako nekome odgovara tema evo mu ideje...
30.01.2009. (21:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...