srijeda, 27.12.2006.
Jeste li praznovjerni?!?
Praznovjerni ste, ili u principu niste praznovjerni ali ne želite riskirati, ili inače niste praznovjerni ali kada se napijete vrišteći bježite od crnih mačaka, možda ste praznovjerni samo na Novu godinu, ili vam je to tema novogodišnjeg tulum, ili jednostavno vam je sve to nevjerovatno zabavno...
Ako se možete prepoznati u jednom ili više od gore navedenih, slušajte pažljivo što vam je činiti 31.12 i 01.01 (ako želite poštovati barem dio poznatog praznovjerja) jer vam to navodno može utjecati na sljedećih 364 dana :
Vratili ste sve dugove, očistili cijelu kuću, izbacili smeće i možete u miru dočekati ponoć. Scena je sljedeća: Ostavili ste visokog crnokosog muškarca sa ugljenom, kolačem, soli, srebrnim novčićem i granom crnogorice da stoji ispred vratiju.
Nešto prije ponoći stojite na stolcu sa punim džepovima, punim novčanikom, popisom novogodišnjih odluka i punim želucem.
Točno u ponoć (ovo bi moglo biti malo teže za izvest, al…) namjerno stvarajući veliku buku *1 skočiš sa stolca, provjeriš kako si se dočekao *2, mahnito počneš trpat 12 bobica grožđa ili (12 grejpova) *3 u usta, zgrabiš sve drage osobe manijakalno ih izljubiš *4(nadam se da se u međuvremenu ne zagutiš sa grožđem) suludo trčiš po kući i otvaraš sva vrata i prozore, pri tome jako dobro paziš da NITKO ne uđe ili izađe iz kuće i nikako se od svog tog propuha ne smije ugasiti vatra u ognjištu, zgrabiš bocu viskija i trčiš do vrata gdje moraš ceremonijalno pustiti (bez da ti sam pređeš prag) u kuću onog visokog crnokosog muškarca (po mogučnosti zgodnog, koji nema ravna stopala, oči u križ niti spojene obrve) *5
Dotični nosi sa sobom gore navedene darove, a ti njemu viski i hranu. (Ako baš nemate takvog muškarca u blizini poslužiti će i macho muškarac koji mora dojahati na konju.)
Nakon toga svi možete zajedno u obilazak drugih kuća (ipak za svaki slučaj uvijek puštajte dotičnog muškarca da uđe prvi u kuće) i na otvorenom prostoru plesati oko nekakvog drveta, s tim da ništa dragocjeno nije izneseno iz tvoje kuće *6 i da svakako pojedeš nekakvu leguminozu (grah i sl.), mesa, nešto u obliku kruga, kupus i rižu *7.
I mislite da je sad gotovo…ali sljedeći dan iliti 01.01.bilo bi poželjno da:
- u vrijeme izlaska sunca pažljivo proučite od kud puše vjetar,
- budete nasmijani (nikako plakati, cviliti ili nešto slično)
- radite nešto vezano za vaš posao ali ne previše
- pazite da ništa ne razbijete,
- da ništa, ama baš ništa ne iznesete iz kuće (pogotovo ako ništa još nije uneseno)
- pazite da ništa ne režete sa škarama,
- imate novu odjeću na sebi
- ne posuđujete nikakve novce *8
I šta god radili nemojte nikako, ni pod kojim uvjetom, čak ni pomislit prati veš (a poželjno ni suđe).
Zvuči malo pretjerano? 
*1. Ideja stvaranja zaglušujuće buke uoči ispraćaja stare i dočekivanja Nove godine korijene vuče iz rituala tjeranja zlih demona koji prijete uništavanjem usjeva
*2. Ako tolčno u ponoć skočite sa stolca, kakav vam bude skok, tj. kako se dočekate na noge, takva će vam biti i godina
*3. Kubanska tradicija nalaže da sa znakom ponoći pojedete 12 grejpova. Grejpovi, naime, simboliziraju mjesece godine, a poštivanje te tradicije u novoj donosi sreću
*4. Poljubac u ponoć nije samo dijeljenje trenutka euforije, već i zavjet bliskosti u nadolazećih 12 mjeseci. Čestitanje najdražim osobama u ponoć osigurava da će veze s njima ostati jednako jake tijekom cijele godine
*5. Prvi posjetioc (first foot) je vrlo popularan običaj, vjeruje se da prva osoba koja uđe u kuću ima veliki utjecaj na cijelu godinu. Sreća kao voli crnokose, visoke muškarce (zašto ne voli ravna stopala nemam pojma) pa su takvi idealni. Plavi i riđokosi muškarci donose nesreću, a žensku osobu morate otjerati pod svaku cijenu, pucajte joj u koljena ako treba ali ne smije ući u kuću prije muškarca.
*6. Kuća mora biti očiščena, smeće (i pepeo) bačeni i to prije nove godine jer ništa- apsolutno ništa ne smije izaći iz kuće prvog dana nove godine jer se s tim može iznijeti i sreća
*7. Mnogi vjeruju da hrana u obliku prstena donosi sreću jer simbolizira "puni krug" koji upotpunjuje godišnji ciklus. Pored graška ili drugog povrća i mesnih proizvoda koji simboliziraju prosperitet, kupus je također "sretno" povrće. U nekim područjima riža spada u sretnu hranu pa se služi za novogodišnje praznike. Leguminose su se smatrale velikom srećom u mnogim kulturama. Svinjetina/meso se smatra sretnim jer simbolizira blagostanja.
*8. Prvi dan se ne bi smjelo davati ni posuđivati nikakve novce jer čete ih inače davati tokom cijele godine, također želite li dobru i uspješnu godinu, nikako je ne smijete dočekati s dugovanjima. Svoje račune podmirite, tako da u novu godinu uđete poravnatih računa, što će vam osigurati blagostanje.
maja
subota, 23.12.2006.
Kujapas
Na današnji dan prije dvije godine došla nam je "pod bor" mala, divna, slatka, mekana buhtla – Kujapas! Sestra ju je u dosluhu sa mnom dovela iz Bilja (kraj Osijeka) kako bismo napokon priveli kraju priču: "Kad se preselimo i kad budemo imali vrt onda ćemo opet imati psa". Šest godina nakon preseljenja bilo je vrijeme da se ostvari pakleni plan i opet nabavi izvor neograničene ljubavi…
Seka je time lijepo najavila: "Draga moja femili, ko vas khm, ja odlazim!" I tako nam ostavila drugu plavušu da nam tranzicijsko razdoblje bez nje bude podnošljivije. Majka hmkala neko vrijeme, otac se mrgodio, ja mahao repom i lupao se nogama u guzicu. Od sreće. Otac zvan Tajo s pravom je prva tri dana bio nepovjerljiv jer ga je jedna od naših prijašnjih kuja ugrizla (u borbi za omot od salame) i tako nije izgledao sretno. Već sam mislio da pakira kofere. Kadli, kadli! Treći dan dolazim ja doma. A ono. Tajo na podu. S Bebompas! Srce mu je slomilo to premilo klupko, led se otopio i od tad na dalje Tajo i Kujapas su nerazdvojni dio Muppet Showa moje familije.
Aaaaa... Kako je samo rasla moja mala Slavonka… Odmah razmažena, princeza, jede samo najnaj hranu i vodu joj čak dajemo onu filtriranu (nitko ne tvrdi da smo mi normalni). Ima dva razreda škole, što nije zanemarivo, ali dalje nismo stigli od obaveza. Ja sam ju disciplinirao, naučio cirkuskim trikovima i poučio lagodnom životu. No, ipak, Tajo je taj koji prvi popustio i jednu večer joj na uho šapnuo kako on ide spavati i nek ona slobodno dođe. Ostalo je povijest. Postoje dva tipa vlasnika pasa – oni koji priznaju da pas spava s njima u krevetu i oni koji ne priznaju. Hehe…a kako samo mala grije…(po zimi iznimno korisno). Ili, probudim se ja, a kraj mene rasna plavuša! Hihihi! Zlo jedno je ta Kujapas. I anđeo. U isto vrijeme. Ma ona je garant u superpoziciji dva stanja. To je čudo, ljudi moji. A ne moram vam reći da sve razumije. A kako tek zna biti bahata. U oči te gleda i "vuf". Inat ljudski. Dišpet. Čisti. Pametna je, to je čudo. Kuži pseto sve.
Imam više slika i filmića Kujepsa, nego obiteljskih. Ajde, u protekle dvije godine došle su mi još dvije plavuše pod objektiv. Dvije nećakinje, dva plava anđela, koja će, kad narastu, uz Kujupsa činiti Trio Blond Fantastikus. Već sad ova starija pola svog govornog repertoara posvećuje upravo fascinaciji Bejom. Naime, Kujapas ima i ime i izvedenice istog i službeno i od milja i sto varijanti… Piše da je Bella (jer je Slavonka/Mađarica, jel), ali mi ne inzistiramo na duplom l, od milja je Belina, Belzebub, Belzač, Belkonja, Bubač, Mišek, Krava, Debela, Prase Jedno, Zlo Jedno i napokon ime za potpuni opis: Kontesa DeBela!
Priča ima na stotine, slika na tisuće, ali uvijek je samo jedna Kujapas!!
Bleki
nedjelja, 17.12.2006.
P!NK u Zagrebu
15 prosinca, Zagreb, dvorana Dražen Petrović,
'I'm not dead' turneja
by Maja
by Bleki
subota, 16.12.2006.
Pasji život!
Odgađam ovom prilikom post o koncertu super-mega-giga-tera Pink, jer sam prije dva sata imao nezaboravni okršaj na livadi. Kao ponosan vlasnik Kujepsa odrađivao sam svoju obavezu zvanu šetnja i družio se na livadi s ostalim pesićima frendićima i pripadnim vlasnicima homosapiensima. Glavna zabava je bila komentirati idiote koji su odlučili postaviti novu penjalicu/tobogan za djecu nasuprot staze i njihovog igrališta (nasred livade), a ne UZ igralište koje već postoji… i tako krenusmo mi prema doma, kadli jedna ljupka gospođa stade na mene šiblje, drvlje i kamenje da moja Kujapas šeta po njihovom još ne dovršenom toboganu i da me sram ima biti, kako pas mora biti vezan, kako se njeno dijete tamo igra i da će zvati policiju. Sto mi obrazovanih gromova! Tlak mi skočio ko step funkcija na obrnutu osmicu! Kažem joj da se nema pravo na mene derati i govoriti što mi je činiti i dreknem se "Kujapas!!" kako bih ju zavezao. Ova po meni, spominjući fekalije i neobrazovanost i kulturnu mojega doma… Ja njoj tupim kako se ne može sa mnom tako razgovarati i da bi ona kao starija žena s djetetom trebala biti malo pristojnija. Ups, krive riječi – pa ona po meni i policija i majka moja i otac moj i njen muž policajac. A sa strane muž policajac nabacuje pravilnike, opaske, traži i skuplja svjedoke, zove mobitelom…
Epizoda II: sve se to odvija jako brzo i dolazi moja Kujapas do mene, pa tako i do gospođe s djetetom, i ona vikne da mičem tu džukelu (pas - za vas koji ne poznajete takav grubi rječnik, op.a.) i da će ju ona nogom lupit i krene prema njoj. Pomrčina uma moga dosegla klimaks i popizdim i đavolskim glasom prozborim da nek se usudi i kako uopće ima tu ideju da će ona mog psa lupat! Grabim za šiju Kujupsa, vrištim na jadnicu, vezujem ju, ruke mi se tresu, nisam više pribran. Uzimam zolju i guram ženi u usta i BUM!!! Da bar! Stojim dalje kraj nje i derem se (pardon, malo povišenim tonom, racionalno), govorim gospođi razne upute o pristojnoj komunikaciji i odgoju. Ne znam kako sam opet ja najebao i kako sam ja u cijeloj priči bezobrazan bez odgoja i obraza (a imam dva, već smrznuta jer me žena pili po cičoj zimi). I opet o policiji i nama gamadi koji puštamo pse na njihovu djecu… Ja, ne budi mi teško, vadim mobitel, biram 92 i pružam uljudnoj gospođi isti…"Javite se, evo zovem policiju, dapače." Ona u šoku, ali javlja se i objašnjava gdje je i neka pošalju patrolu. Ja se javim dežurnom, dam mu ime, prezime i govorim kako ih čekam na mjestu zločina! Čovjek bi rekao da smo tad završili, čekamo murju i pravdu božju. Ali, niska je strast konfrontacije, žena ne pušta (a i malo liči na pit bula), muž salijetava sa svih strana kako on policajac pred mirovinu, kako će on sve učiniti da zaštiti svoje dijete. Uzima pseći izmet s livade i gura mi ga u facu da nije li me sram. Ja u šoku, gledam govno, a i pseći izmet, i slušam kako će uzeti bris da se pokaže da to pripada nekom od prisutnih pasa. Morat ću zvati roletara jer su moje sve popadale i nudim guzu svoje Kujepsa, pitajući se usput znaju li oni što je uopće DNA analiza. Dok se čekaju drotovi, objašnjavam gospođi i mužu kako oni ne znaju ništa o meni i da ne mogu generalizirati o mojim postupcima i da ja kupim iza svoga psa, za razliku od ostalih neodgovornih vlasnika i da ne vidim daljnji smisao ove revolucije jer ako dolazi policiji, nema ona meni više što objašnjavati. Grubo mi je ogovorila da nek ne kakim i nastavila: da joj lažem u oči da imam lajnu (aka povodnik) i da pas nije bio vezan i da je hodao po spomenutoj spravi za djecu. I tako kružno integriraj sve ispočetka! Spomenuti muž/policajac pred mirovinom mi govori kako me sad zapamtio i kako će sljedeći put znati što napraviti i da neće on na psa nego direktno mene sastavit… E, lagano su krenule prijetnje… Spominje još i da je on godinama tolerirao i čuvao tu i drogeraše i nas sa psima – ohohohoho – u istom košu smo – pa baš lijepo, mislim si…i da će on od sad na dalje uzeti svoj blok i početi sve popisivati, nas koji se ogriješimo o zakon i ne vodimo pse na povodniku. Pa ćemo mi vidjeti, eeee…
Epizoda III: dolaze momci u plavom. Muž ih je već dolje dočekao i hoda uz njih, tko zna što govoreći…(pa ni to nije baš fer, jer me ne dovodi u isti položaj, ali okej). Dobar dan, dobar dan! Damo gospođa i ja svoje podatke i krene ona s pričom: kako je lijepo rekla da nije u redu što moj pas hoda tamo po novoj spravi i zamolila me da se maknemo. Kako sam onda ja bezobrazno reagirao prema njoj i počeo mahati rukama i tako dalje… Na to me je pandurko pitao jel moj pas bio vezan, na što sam ja rekao – naravno istinu – da nije i objasnio da smo bili tu pokraj i kretali doma i da je pas prošao kroz zabranjeni dio i da se gospođa malo, i ne baš tako ljubazno, okomila na mene… tu me gospođa prekine i kaže kako lažem, ali ne uspije dovršiti jer ju prvi pendrek kvarta prekine i kaže da imam pravo reći svoju verziju, na što ona još kokodakne i opet biva srezana jer je čika milicajac shvatio koja je to baba i rekao: "Okej, gospođo, sad je dosta, stvar je riješena, (i meni) nemojte da se to ponovi…". Okrenuli se čuvari reda i odoše važnijim poslom. A obitelj kulturnih i obrazovanih građana za njima još malo bruseći im uha. Neizbježno mi pobjegne smiješak zadovoljstva.
Epilog: Ne bilo mi teško, ostavim psa na čuvanje frendu i potrčim malo za snagama reda i zamolim jednog da ga nešto pitam, na stranu. I reknem ja njemu da je dotični gospodin muž prijetio da će on znati kako reagirati sljedeći put i sve nas popisati i da me zapamtio. Dobio sam uputu, ako smatram da je prijetnja neugodna i ako mislim da je ozbiljna i ako me strah sad sa psom šetati po livadi zbog njega neka se skupimo i prijavimo ga obližnjoj Policijskoj stanici kao policajca koji vrši prijetnju nad građanima… i još malo popričao s čovjekom koji je totalno simpa. Časkali smo o zakonu i vezivanju pasa. Stanju u zemlji, gospodarstvu i vremenu i novom izdanju Playboya… Rekao je da će oni napisati izvještaj, a hoće li biti i prijava će se tek vidjeti (ali on sumnja, čitam mu iz brka).
Fin
Ovim putem bacam fetvu, kletvu i letvu na drage nove prijatelje i da bog da im dijete psa u kuću dovelo!
Bleki
petak, 08.12.2006.
De bello gallinae
Jao, ova pobuna u kokošinjcu ne sluti na dobro...
Dragi posjetitelji naše male kajgane, evo vam jedan spoiler da lakše pratite radnju:
Hans je zapravo pjetlić iz susjednog dvorišta, odakle ga je dovela Katarina, koka koja se u svakom dvorištu osjeća kao kod kuće. Zapravo nisam shvatila koje je boje Hansov kokošinjac ali vam sa sigurnošću mogu potvrditi da naš kokošinjac nije crven, već je više kao Monaco, Kajmanski otoci, Lichtenstein... Mi naime prihvaćamo svakoga pod jednim jedinim uvjetom: da je BAŠ POPUT NAS!!
Dakle "tolerantna skupina" - 
(nema noćnu moru, nego se drapa od smijeha).
Međutim, to je tajna koju svaka koka skriva od druge. Zbog toga je u kokošinjcu nastala sumorna atmosfera, a neke koke su čak i napustile ognjište jer više nisu mogle trpiti taj pritisak! Ljama mora pljuvati, koka mora kokodakati!!!
Kada je kokošinjac već ostao poluprazan, starosjedioci su se odlučili pobuniti i izreći naglas: Vi, svi ostali, hej, svijete, NE VOLIMO VAS JER NISTE POPUT NAS!
To se na drugoj strani kokošinjca protumačilo kao izravan napad na Hansa i nastalo je veliko čerupanje. Katarina je podsjetila na legendu koja kaže: "Začepi! Ja sam u pravu!" i....
Dalje ne znam, sljedeći nastavak je u subotu 11.12. 
na Božićnoj tomboli...
Sara
P.S. Zapravo sam htjela podjeliti s javnošću podatak da nije istina da mi ne volimo Hansa. On je sasvim dovoljno netolerantan da bi se uklopio u naš kokošinjac...
PRIJEVREMENI IZBORI
Mnoge su mi rekle da sam profesionalac. Ukoliko to znači da radim za plaću koja je temelj moje materijalne egzistencije, te da tom poslu posvećujem pretežni dio svog radnog vremena i da sam za taj posao posebno školovan (def. profesionalca: E. Pusić: Nauka o upravi), onda sam ipak samo amater.
Jer djelovanjima se bavim samo u slobodno vrijeme. Kao hobijem. Ja ih shvaćam kao šport. Tu postoje pravila, bitna je tehnika, a i kondicija. Postoji i natjecateljski duh. Nije olimpijska disciplina (kao štafeta 4 x 100 m), ali brže, više, jače (moto olimpijskih igara) i ovdje je ideja vodilja. Moguć je jednoklek, grupno (tipa: osmerac), s motkom, leđno – prsno, u vis – u dalj, iako je meni najdraže s preprekama. Pobjeda ne donosi medalju, ali je i slađe nagrađena. Cigaretom poslije.
Da se vratimo na definiciju... Rijetke su me plaćale, a materijalna egzistencija u ovoj državi sve više postaje luksuz koji si mogu dopustiti samo izabrani. Što se školovanja tiče ono se sastoji gotovo isključivo od praktičnog dijela. Ono sitno teorije koje se i prije prakse može prikupiti upijanjem “odraslih”, “iskusnih” muških naklapanja gotovo je zanemarivo, a uz to često dovodi do neugodnosti. Kao i moj prvi put. Naime kad sam se uvjerio da sam konačno naučio sve o temi svih tema (naravno iz svojih dobro informiranih teoretskih izvora) te što uštedio, što posudio svima poznati iznos (naravno izražen u domaćim orlovima) uputio sam se svojoj susjedi profesionalki. Rekla mi je da se vratim kad mi bude dvanaest. Budući da sam inzistirao na tome da ipak uzme novac kao garanciju našeg dogovora, rekla mi je da sam sladak, poljubila me u obraz, uzela novac, a ja sam si mislio: “Dobro došao u svijet odraslih.”
Poslije smo se u kvartu posvađali oko toga da li se to računa ili ne, ali kad sam im rekao da je bila u otkopčanom roza šlafroku na bijele tufnice, svi smo se složili da je to bio: moj prvi put.
Dužan sam Vam ispriku jer se članak trebao zvati brže–više–jače ili moj prvi put, ali sam shvatio da politička konotacija doprinosi oduševljenju čitatelja i njihovoj želji da osobno upoznaju autora.
U Zgb, 2003. dr. Casanova
Za sve one (nas) koji vide da nije sve (oko nas) roza, već barem pomalo i crno. Vite psovat ni lepo (ak to već nema veze z kulturom) pa dakle deca: Volijte se!
Pusa novim obožavatelji(ca)ma
Hans
četvrtak, 07.12.2006.
kupujmo Hrvatsko
Tko je sa zgražanjem pročitao ovaj naslov i na prvu vidio pogrešku, a onda stao, odmaknuo se od ekrana s jednim "Hej, stani, malo…", primio se desnom rukom za bradu, pogladio se palcem i kažiprstom, ispustio jedan "hmm….", brzo skrolao dolje da vidio tko je potpisnik posta te shvatio da se radi o namjernoj pogrešci i dubokoj ironiji, cinizmu, marksizmu i budizmu – taj je zaslužio Orden pronicljivosti Kokošjeg sljepila i smije nastaviti sa čitanjem. Ako ste se prepoznali pritisnite jedan, ako ste nastavili čitati bez učinjenog uvodnog opisa pritisnite dva, ako se želite vratiti u glavni izbornik pritisnite tri, ako želite izvršiti lobotomiju nastavite s izbornikom, ako ste ravnodušni odite u pičku materinu!
S obzirom da naslov neće imati nikakve veze s temom ovog posta (koje nema) preporučujem osobama slabijeg zdravstvenog stanja da im je bolje da odmah dobiju infarkt, epileptičan napad, gljivično oboljenje ili neku permanentnu veneričnu deliciju! Iako nema teme, tema je sve. Sve OSIM… (to mi je super, jebote i sve osim konstrukcija, ili je sve ili nije, jer ako nije sve, a sve osim je ta situacija, onda nemoj reći sve, nego odmah odgovori negativno, a ne odgovaraš pozitivno, ali daješ iznimku, da te iznimka jebal, kaj si normalan ti…). Dakle, tema NIJE sve jer nekako, recimo, kako da to fino upakiram, hmmm - NE ŽELIMO POLITIKU U NAŠU BUTIGU! (Joj, sad i vi sve shvaćate doslovno, c - ozbiljnu politiku - naravno, duboke satire, ismijavanja i cinična zgražanja, sprdnje s više od 79,3% humora – e, to narafski može!) …jer mi nismo takve kokoši! Nek se zna!
Mi živimo u našem vrlom malom crvenom svijetu koji je divan i tolerantan spram svih drugih kokoši različitih veličina jaja i duljina prstiju i veličina bataka i nama je sve divno i krasno i volimo sve druge vrste i uvijek smo u fazi "think pink"! PINK? (bote, koji loš uvod samo da vam kažem da idem na PINK!) E, ljudi – idem na PINK! Hihihihi! Ja sretno prase, izlegnuo zlatno jaje i time kupio kartu i odlučio se ružičasto provesti s muycool blogericom Majom u prvom redu bacajući gaćice i grudnjake (njene) na jadnu Pink. S obzirom da sam dao tolko para na tu kartu, odlučio sam da obožavam Pink i nabavio sve njene albume i sad se intravenozno pucam i učim sve tekstove napamet, pokrete iz spotova i pišem njenu novu autobiografiju! (okej, priznajte – kolko vas je skužilo foru? Da, da, svi osim ….)
Eto, da bih ispunio kvotu ipak ću se dotaći i glagola iz naslova: hrvatsko! Okej, fakat dosta loših fora – ionako oni nepismeni kojima je to upućeno niti ne kuže, a nije mi ni palo na pamet vas, uvriježene blogkolege, vrijeđati… Kupujmo (1.l.mn., imperativ, od glagola kupovati – ne kupiti, jer bi inače bilo kupimo). Dakle, kupujmo i trošimo i ostanimo više bez tih vražjih papira i shvatimo da nam u životu trebaju samo zdravlje i ljubav! Iiiiiiiii noooviiii MOBITEL!!! Jeeeeeeee! Kupio sam si novi, new, neu, nouveau, ultrahigh, totalbroadband, supersonic, muycool mob. Ericsson. Sony Ericsson. I iskreno (šapćući, da me ne čuje): "malo ga se bojim…" Al brate mili, alaj mi je to najfrendić, like ever! And I was, like, totally…
DA, i za kraj, jebbo vas pas, da vas jebbo s tim smećem i spamom i ovim putem javno prozivam sljedeća lažna imena osoba koji me ne znaju, niti ja njih, a najbolji su mi frendići, like – not, a stalno mi pišu:
Cassandra Rosa, Curtis Bower, Ignacio Foreman, Benjamin, Maricela Alvarado, Frederick King, Kellie Pineda, Cliff Martin, Rochelle Powers
- may you burn in hell!
Bleki
nedjelja, 03.12.2006.
NI KRIVICA, NITI NEVINOST GLAVAŠA?
Inoslav Bešker se u svom komentaru slučaja Glavaš, objavljenom 22. studenog 2006. u Jutarnjem listu izdiže iznad pitanja krivnje generala Branimira Glavaša i govori prije svega o besmislenosti tog poteza.
Štrajk glađu predstavlja u svijetlu možebitnog pokušaja izbjegavanja pravde. Postavlja se pitanje što Glavaš predmijeva postići štrajkom: obustavu postupka, prestanak politizacije sudskog postupka, prestanak miješanja i utjecanja političke elite na postupak ili donošenje odluke o obustavi pritvora.
Inoslav Bešker u svom prepoznatljivom stilu „stoji“ iza Glavaša i prijateljski mu preporuča izlazak pred sud jer je to jedino moguće mjesto obrane i dokaza njegove nevinosti. Ne sumnjam u Beškerovu uvjerenost u krivnju generala Glavaša, no on to svoje mišljenje vješto zaobilazi. Inoslav Bešker vjeruje u funkcioniranje pravne države i ističe sud kao mjesto legitimne borbe Branimira Glavaša, ali uz zadršku. On je spreman sumnjati u objektivnost hrvatskih sudova ukoliko se Glavaš izbori za oslobađajuću presudu.
Autor komentara upotrebljava i argumente koji bi čak i Glavaša i njegove sljedbenike ponukali u vjerovanje u opravdanost odluke o štrajku glađu do smrti – one vjerske – „samoubojstvo je zločin protiv Boga“.
Spomenuvši se poznatih slučajeva samoubojstava optuženika prije osude, autor ne ostavlja niti mogućnost postojanja naknadnog vjerovanja u nevinost samoubojice. Javnost je osudila te primjere kao teroriste i zločince – teško će to izbjeći i njihov sljedbenik.
Beškerov stil nije za svaki um niti za svačiji ukus.
Hans
Dragi moj prijatelju Denise
Nemoj se prestati drogirati jer će Tvoj diler ostati bez posla!
S njim će na burzu i bar jedan murjak. Postati ćeš još jedan od onih dosadnih, uštogljenih tipova koji imaju posao, auto, obitelj, budućnost, koji nedjeljom pokušavaju igrati nogomet. Majka će Ti sve oprostiti i opet ćeš s njom morati razgovarati, odlaziti k njoj na ručkove. Opet ćeš početi uočavati probleme oko sebe i ne ćeš imati gdje pobjeći. Napustiti će te svi prijatelji jer više ne ćeš biti cool. Ovako je bolje, s prijateljima živjeti od dopa do dopa, bez razmišljanja, bez nepotrebnog zamaranja. Inače ne će više biti akcija, adrenalina jer za što bi tada krao kada nema potrebe (droge). Imati ćeš Ti i nove prijatelje koji će svi biti jednaki kao i Ti, uspješni u školi, na faksu, na poslu. S njima ne ćeš moći dijeliti iglu. Ovako je bolje. Oni kažu da si šljam, na dnu društvene ljestvice, na rubu egzistencije, propao, gmaz. Ti si samo alternativan. Ne želiš njihova rješenja, tražiš drugi put. Imaš svoj svijet jer je postojeći za tebe bio nesavladiv.
Hans
POGLED KROZ PROZOR
Mračna, mokra ulica. Ništa posebno.
Jedna ulična svjetiljka radi, druga povremeno.
Dva mokra kontejnera: plavi za papir, zeleni za staklo i između razbacane raznobojne vreće sa smećem.
Slika Balkana. Balkanska ulica.
Tri prolaznika. Prvi zakukuljen pod žutom kabanicom, treći sa strganim kišobranom užurbanim korakom, zakašnjelo hita prema stanici, drugi mokar. Zaustavlja se pred balkanskim prizorom kao da se nečega sjetio, kao da je nešto poznato ugledao u "prizoru". Saginje se i traži... Kopa po smeću, reći će neki. Auti prolaze, nitko ne obraća pažnju, Svijet se ne zaustavlja. Sretno proždire komadić mesa na pilećoj kosti.
Hans
SJEVERNOKOREJSKA KRIZA
Opasnost svjetskom miru ili pravo unutarnjopolitičkog izbora
Problem Sjeverne Koreje je već odavno prerastao okvire bilateralnih američko-korejskih odnosa i doveden do točke gdje je svima jasno da taktiku pritisaka treba drastično promijeniti. pooštravanje ekonomskih sankcija nakon nuklearnih pokusa samo otežava prosječnom građaninu život, a političarima proširuje prostor za manevar. Sankcije od 1950. godine nisu pomogle, one moraju biti dio šire diplomatske akcije. Možda kao što se to iskustveno pokazalo učinkovitim – „kupnjom“ političke volje financiranjem pojedinih gospodarskih projekata u zemlji.
Problem Sjeverne Koreje i oružja za masovno uništenje jest što za razliku od dosadašnjih nuklearnih sila, ona nema demokratsku tradiciju. Sjevernokorejski narod nema usvojene mehanizme za utjecanje na državnu politiku, kako unutrašnju, tako niti vanjsku, a što j e najvažnije ni obrambenu. Opravdano se postavlja pitanje odgovornosti za upravljanje oružjem za masovno uništenje. U Sjevernoj Koreji, nuklearna je bomba u rukama oligarhije gospodarskim sankcijama stjerane uza zid.
Svjetske ratove započinjale su „velike“države polarizirane oko pitanja sukoba s manjim državama. Bogu hvala, danas, nije došlo do točke vrenja u međunarodnim odnosima tako da ne vidim krizu većih razmjera na pomolu.
Možda je rješenje u sorosevskoj querila politici, tj. financijskoj pomoći unutrašnjim opozicijskim snagama.
Krizu treba gledati i iz sljedećeg aspekta: Sjevernu koreju naravno jača i neuspjeh politike SAD-a u Iraku. Nije uspjela dokazati postojanje oružja za masovno uništenje, došlo je do islamske radikalizacije društva, nefunkcioniranje demokratskih institucija, eskalacija sukoba, nedovoljan broj američkih profesionalnih vojnika koji bi mogli barem nasilno osigurati mir.
Hans
