Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

ponedjeljak, 27.11.2006.

Ana Rukavina

Mene je ovo potreslo. Jako. Dakle, ne znam koliko ste upoznati sa slučajem ove mlade djevojke. Ukratko, Ana Rukavina bila je novinarka Vijesnika koja je oboljela od leukemije i uputila svima nama apel «Želim živjeti» u kojem je molila za pomoć. Sama se borila s tom groznom bolesti i kad više nije mogla, skupila je dovoljno snage da zamoli da joj se pomogne. Javnost se odazvala, u samo nekoliko dana skupljeno je oko milijun i 200 tisuća kuna no bolest je bila brža. Ana Rukavina je jučer ujutro umrla. Počivala u miru.
Mene je zadivila hrabrost te djevojke da pusti svoj glas, da nas zamoli da joj damo živjeti.. I čini mi se jako strašnim da je njen život imao svoju cijenu, ako se ne varam vidjela sam negdje natpise da bi liječenje u SADu stajalo 300 000 dolara, ispričavam se ako imam krivi podatak, no koliki god taj iznos bio strašno je da je to cijena nečijeg života.
Da, znam da svačiji život ima cijenu, jasno mi je da se strašne stvari događaju svaki dan, da ljudi umiru jer nemaju za lijekove, ali ovdje mi se čini kao da mi možemo pomoći, da možemo nešto promijeniti.
Možemo donirati koštanu srž, trebamo se samo javiti u Referentni centar za tipizaciju tkiva pri KBC-u Zagreb, Rebro.
Ana je željela da novac, ukoliko ga ona ne iskoristi bude namijenjen osnivanju registra matičnih stanica iz kojih se dobiva koštana srž za transplantaciju. Sad će Božić, vrijeme godine kada darujemo, kada nas hvata potrošačka groznica izmješana s potrebom za obiteljskom toplinom. Kako vam se čini da novac koji ste namijenili za poklone svojih prijatelja i obitelji uplatite u Fond za Anu? A svojim bližnjima napišete čestitku u kojoj im kažete: « Čestitam! Novac za tvoj poklon je uplaćen za šansu za život».
Da li vam se to čini moguće? Jel vam dovoljno dobar božićni poklon nečiji život?
Broj računa je 2340009-1110047114, Hrvatska udruge leukemija i limfomi kod Privredne banke Zagreb. Naznakom »Za Anu Rukavinu«.
I za Božićni poklon pun života..

Katarina

- 12:24 - Kokokokokodaaaak (7) - Snesi na papir - #

četvrtak, 23.11.2006.

Mic po mic

I to je završilo. Čudno je jako, ne mogu to baš opisati. Malo sam se bavila matematikom (naravno, jednostavnim operacijama) i skužila da je prošlo već 18 godina. Dovoljno da osoba može (legalno) početi kupovati duhanske i alkoholne proizvode, samostalno upravljati automobilom te gledati filmove u kinu Kustošija. A što sam ja radila u tih 18? Prvih 12 sam jedva dočekala da prođu misleći sad će se stvari promijeniti. Narednih 6 nije donijelo ništa drugo nova osim činjenice da puno toga ovisi samo o tebi. Kako se kraj približavao, tako se u isto vrijeme činio sve privlačnijim i odbojnijim. Zvuči zabavno, jer još jedan period ostaje iz tebe, ideš negdje naprijed, svojim putem, a s druge strane, ispadneš iz neke kolotečine u kojoj si 18 godina bio uljuljan u novi svijet koji od tebe očekuje još više odgovornosti i više samostalnosti.
Ja sam se zaželjela nečeg novog. Bilo mi je teško ispasti iz sistema ali mislim da bi mi bilo još teže u njemu ostati. I jako mi se sviđa gdje sam došla i što sam svojih 18 godina obrazovanja privela kraju..
Ljudi, ja, plavuša, sam dala zadnji ispit!
I osjećaj je jebeno dobar, jedva čekam da ga doživite!

p.s. i da, naravno da sam se (ko prava teatralka kak mi Hans tepa) nakon izlaska iz kabineta rasplakala rolleyes


Katarina

- 14:37 - Kokokokokodaaaak (10) - Snesi na papir - #

četvrtak, 16.11.2006.

Vratija se Šime, a di je bija…

…di je bija da je bija – lipo mu je bilo! Ne, uopće vam neću pisati o svojim belosvetskim putovanjima i brijanjima po Tunisu, J. Koreji, Kini, Iranu ili Istanbulu možda… niti ću pisati putopise o lutanjima po Francuskoj. Niti crtice o budućim izletima u Wales i Grčku. A pogotovo ne bih o propalim prilikama za Halifax, Kongo, ili Faroa Islands… ja ću lagano kako sam ošo u Split, produžio na Otok, skrenuo preko Livna i vratija se osvježen (klikni: refresh) u Metropolu.

Nima lipše nego opizdit naput! Tako se od jutra Kujapas već vrpoljila jer je znala da će se uskoro voziti u autu – kako? Jebo mene mali pas ako ja znam kak ona to predosjeća… puštena s lajne svejedno ju drži u zubima i navlači put parkiranog tutača. Hop! Šnjof. Vrt, vrt! I dum! Baci se na mene i mi lagano krenusmo južno… Dan izmišljen, mi pjevajući "Lipa moja ditelina trava…" stigosmo na groblje. Lovrinac pod opsadom. Okupacija vlaja i ono malo fetivih domorodaca splitskog roda… (samo treba slušati kako se trži cvijeće na ulazu). Tegle pod ruku, lampaši spremni i pravac, jel…obavit tužni dio. Rado bih se ja prepustio svojoj tuzi – al ipak smo u Splitu – hodaš grobljem i ko da si u Almodovarovom filmu! Tri babe uz jedan grob blebeću. Po drugom (ne oko njega, nego PO ploči) hoda žena s metlicom u ruci (ne metlom, nego onom maaalom - metlicom), drži se za leđa i čisti, briše slobodnom rukom znoj sa čela, otpuhuje. I onda vrhunac: frajer doveo crijevo za vodu, spojio se, rastegao i pere on pod mlazom svoje zdanje, malo lijevog susjeda, malo desnog, jel, jbga, štrca to, a nije da će oni prigovorit…nemoš više izdržat, sve liči na neki reality show, ogledavam se, tražim kamere, okej, očito je sprdnja na mene, razvalim osmijeh i ajmo dalje…

(kratim sad ono malo o putovanju) i ta-da! Eto nas na Otoku. Dakle zašto se ide u tu pripizdinu? Bez struje. Topla voda – ma kakvi. Dok dere bura? Pa, dobro, nikad nisam rekao da sam normalan! Zasluženi odmor od civilizacije. Samo da me nije drmala kriza ko da sam zadnji junkie, tj. alternativno, junky iliti zdravoseljački, džanki! Sanjam blog i komentare, nove postove i brzu internet vezu, grizem nokte, tipkam u prazno (refleksno ruke rade), smišljam načine o solarnoj wifi mreži, lupam glavom o bor! Da odagnam zle b(l)ogove bacio sam se na rad! Krpa u ruke i ajmo desalinizirati 50 metara ograde. Glancam ja, sati prolaze, glancam, ideja o blogu sve manje, glancam, sve više mislim o državnim poticajima za otvorit solanu! SS! Solarna solana! Ma, dosta više i te ograde, jebemu, mama, kaj će nam uopće, samo me ispizdila! Odoh čitati. Napokon. Hrana za dušu. Obuzeo me Orwell. Dižem revoluciju! Uzmem ja tako vile u ruke, a stara situaciju okrene u svoju korist i ja završim ko vrtlar! Ajmo mi sad malo iskopat planiku i vrijes i to sve tak i to će biti super u našem vrtu i ajmo sad to! Neš ti male planike i vrijesa! A sad važno upozorenje čitatelju: NE pokušavati iskopati planiku! Džubre malo, nema ni pol metra, a zabila se u onu zemlju i ne pušta! Ma što zemlju, nema tamo zemlje, mi samo kamenje iskopavamo! Kamen do kamena – palača! Izvadili mi tako cijelu rimsku vilu, he-he, al nemoš nju ti iščupati. Jok, koka! Vuče mama planiku, vučem ja mamu, vuče mene Kujapas. I tata bi vukao, al, jbga, ima kilu. Povuci potegni, iščupati se ne može! Miša niotkud! Nama dopizdilo i A-CA! Ode korijen. Planiku pod ruku i doma. Usput, prljavi, nabrijani, iščupali vrijes, ko od šale. Trijumfalno popikali te stabljike planike, ogradili da bura ne raznese, otplesali ples bogovima i držali si palčeve. Na nogama. Zbog smrzavice. Stara je iz Mjesta "posudila" sjemenke palmi pa dok smo u điru uređenja krajobraza i njih smo posadili da nam bude super kad za 100 godina narastu.

E, lipi moji, ali što smo radili smo radili. Ostale dane smo proveli zarobljeni u kući. Ko tri praščića! Bura se obrušila s Brda vrištala nam na uho tri dana. Odlučio se ja već sam prijaviti u Instituciju jerbo glasove razne počeo čuti ja, jadan, ja… ablablabla šuškišuš i tralablalatarata… Kunem se! Od glagola kleti! Ljudi moji, paranoja te čopi, ozbiljno…sami smo, a s terase se čuju glasovi. Ni PVC nije što je nekad bio. Vuklo kroz vrata i prozore – nije ugodno, moram priznati. Ko za inat još i šišarke lupkale po ogradi. Za potpuni ugođaj. Brijem prodat prava za film. Ni Kujapas nije baš bila od volje šetati. Ali to je bila renesansa za obitelj – uz svijeće smo se svaku večer kartali i razgovarali što i kako još na kući napraviti, što i gdje posaditi (tu smo odlučili ipak kupiti sadnice planike - fu!). Pala je još jedan knjiga za dušu. Ali teško mi je bilo uz Borgesa ustajati na revoluciju pa sam samo ustajao pišat i žderat i Kujupsa šetat na sekundu i pol.

Tri dana kasnije. Prestalo puvat! Skinuo deveti i deseti sloj robe sa sebe, jer naglo zatoplilo, jel. Promilim glavom napolje. FU! Dobro je! Još smo u Kanzasu! Ali imam što za vidit! Ograda. Slana. Slana ograda! Puna soli. Sol na ogradi. Ograda sa solju. Trzne mi se oko. Pa još jednom. Pa ko stroboskop. Pa grč u ruci. Želucu. Mozgu. "Maaaammaaa…" Overdose solju! Padam na koljena. Obećam bogovima urod žita. Desetinu bosiljka. Danak u krvi. Soli. Žuljevima. Žrtvujem djevicu. APP. No s tim jutrom, došao našoj maloj idili kraj. Bilo je potrebito krenuti dalje. Za sobom ostavili ogradu i planiku i vrijes i palme i vjetar u kosi i slani okus u ustima. Zbogom, drugari. Zbogom, more. Zbogom, Otoče. Bosno, dobar dan - dobar dan!

Sad Livno, jel? E, al to je sasvim jedan drugi par rukava… :))


Bleki

- 19:37 - Kokokokokodaaaak (14) - Snesi na papir - #

utorak, 14.11.2006.

Muškarci su sa...

"Mogli bi ga rastavit!"
"ŠTA bi mogli ?!?"

Iako vam se kad imate 7 godina baš i ne sviđa ideja da vašu lego curicu i njezinog konja otimaju nepoznati vanzemaljci u lego svemirskim brodovima (koji ionako imaju mjesta samo za jednu osobu, a ostali moraju stajat na krilima…bezveze…) kad malo odrastete shvatite da i nije tako loše imati brata, pogotovo starijeg, ako ništa drugo onda zbog ono malo uvida u muški mozak.
Ne treba generalizirati naravno, svi smo mi drugačiji i bla,bla, ali ipak, šta vas može bolje pripremiti na život sa suprotnim spolom od života sa pripadnikom suprotnog spola. Ipak imate početnu prednost, već znate stvari zbog kojih ljudi zarađuju masnu lovu pišući «self-help» priručnike i održavaju razne seminare.

Ne iznenađuje vas činjenica što sve mogu pojest i koliko toga mogu pojest, znate da tračaju isto koliko i cure, i znate koliko im treba vremena u kupaoni kad im je nešto bitno. Poznavanje velikih činjenica i pomirenost s njima, ili barem prividna pomirenost s njima uvelike pomaže u svakom budućem kontaktu sa muškim rodom.
- Stripovi imaju izuzetnu umjetničku vrijednost
- Kompjuter/video/DVD player/auto je crko samo zato što je bio u doticaju sa ženskim rodom
- To nisu njihove dlake/kosa (opće je poznato da muškarci nemaju niti jedne dlake na tijelu)
- "Zašto ne bi bile prave" (zato što prkose gravitaciji)
- "Taj tvoj kao zgodan tip je sigurno peder"
- Kave su gubitak vremena, sport nije
- Sad će prestat piljit u kompjutor, samo da prijeđe ovaj nivo
- Oni to nisu zametnuli, netko im je ukrao/sakrio/pospremio
- To nije tamnoplavo, to je crno!

OK, simpatično, zabavno, s tim se može živjeti… ALI oni stoje sa mojim praktički novim fotoaparatom u rukama koji više ne radi jer im je uspio ispast:
"Mogli bi ga rastavit!"
"ŠTA bi mogli ?!?"
"Pa ionak ti garancija neće pokriti jer je pao. "
"Ali možemo ga odnijeti na popravak…"
"Ma to će ti skupo naplatit, a vjerovatno se treba samo nešto malo pomaknut… "
"ŠTA se treba?!? "

Dok očajnički pokušavam zaštitit fotoaparat i njegovo dostojanstvo kroz glavu mi prolaze one scene u kojim ulazim u stan a brat i tata sa jednim posebnim izrazom na licu:
-sjede nasred poda prepunog dijelova (zapela je kazeta u videu)
-čuče ispod stola usred žica i raznog alata (kompjutor se nije htio upalit)
-prčkaju po kupaoni u potrazi za acetonom ili alkoholom (printeru se sigurno treba samo malo očistiti glava)
-pokušavaju pomest tepih metlom (usisavač je ispuštao čudne zvukove, pa…)

To ne mogu shvatiti, ako se nešto može rastavit- moramo to probat rastavit… (naravno ako u tim svojim pohodima slučajno naiđu na malo čudnije dizajniranu kutijicu za nakit ili sjenilo…to već zna bit problem otvorit.)
Zašto je posebno zadovoljsto rastavit stvari na dijelove, ponovo ih sastavit i onda ih ponovo rastavit jer možda svi ovi dijelovi koji su ostali vani i nisu viška.
Zašto ne mogu jednostavno stiskat tipke do iznemoglosti, pokušavat ugurat razne igle gdje god se može, trest stvari, tupkat, puhat u njih, vadit baterije-trpat nazad baterije…i onda to jednostavno bacit ili pozvat majstore, ko svi drugi normalni ljudi.

A tek kad mi počnu pričat o prirodnoj znatiželji i koliko je stvari izumljeno zahvaljujući želji za rastavljanjem stvari…baš me briga, ja nosim svoj fotić u servis!


Maja

- 17:27 - Kokokokokodaaaak (14) - Snesi na papir - #

ponedjeljak, 13.11.2006.

the almighty PLK

Prvo da lijepo pozdravim ekipu koja je uvela sigurnosne mjere na blogu: Odite u guzicu!
Pazi da nam netko ne bi provalio na blog i onda pisao neke svinjarije! Nezamislivo....

Drugo: sram vas bilo, pogotovo Oporbu, jer od svih tih glasova u vašim glavama nijedan nije našao vremena da pridonese našem stvaralaštvu od početka studenog.

Zbog toga se moj (specijalno za Majunaughty) MALOGRAĐANSKI glas odlučio javiti i podjeliti s vama svoju opsesiju s redom (u smislu Ordnung und Disziplin), tj. duboku grižnju savjesti što se tog istog reda moja dominantna ličnost ne može držati ni pod prijetnjom smrću. Barem je tako bilo sve do jednog lijepog jutra u listopadu...

....kada sam odlučila stati na kraj svojoj neorganiziranosti i lijenosti. Nakon 25 godina ipak sam bila prisiljena kapitulirati. Onda smo se g. Hedonist (moja dominantna ličnost,da, u muškom rodu) i ostatak mene dogovorili da to tak dalje ne može jer riskiramo da ostanemo gladni i bez krova nad glavom u životu. Odluka je pala nedugo prije stravične eksplozije u obliku ogromnog računa na kreditnoj kartici i osvještavanja činjenice da će moj 4 g. mlađi brat možda ipak diplomirati prije mene. Nabijanje na nos svih tih činjenica od strane moje majke (o kojoj još uvijek ovisim, jer od svoje plaće mogu živjeti 20 dana u mjesecu bez besmislenih troškova poput odjeće i obuće) me podsjetilo na moj osnovni cilj: maknuti se od mamice. Daleko. Vrlo daleko. U drugu državu daleko.

I sad, budući da su se moji roditelji u nekom trenutku mog života ipak trudili usaditi mi taj germanski osjećaj reda (a ja sam jedna sirota slavenska duša...) rekoh sama sebi: "a možda da probaš drugom metodom?"
I onda sam smislila nešto što će se kasnije reklamirati kao "nova, revolucionarna dijeta za slabosti". Ja sam ju nazvala Program Liječenih Kasniša, po prvoj fazi, iako podrazumijeva još mnogo toga. To je program osmišljen posebno za rekordere u lijenosti i sastoji se od mnoštva sitnih koraka(veliki su prenaporni) koje poduzimate sve dok neki od tih koraka ne pokrene cijelu lavinu novih, pozitivnih navika.
Prije svega treba napomenuti da se lijenim ljudima teško pokrenuti kao što je debelim ljudima teško prestati jesti.To je kao promjena prehrane: isprva se čini nepodnošljivo a tek kasnije vidite pozitivne rezultate. i, naravno, na tom režimu morate ostati do kraja života...
Prvi korak: smanjite unos slatkoga.(ako ga u potpunosti izbacite past ćete u nesvjest i biti živčani ostatak dana)
Takav je i moj prvi korak: prestanite kasniti, barem na važne stvari, npr. na posao...
Ja zapravo ne bih kasnila nego bih došla u sekundu točno, ali samo s Božjom pomoći i onda bi mi trebalo 5-10 min da se skoncentriram di su mi stvari i šta ono danas radimo (op.a. profesor!!!)Dakle isto kao i da zakasnim.
Svjesna sam da je cijela ova dizertacija besmislena jer normalni ljudi NE kasne na posao, ali ovdje se ipak radi o višestruko nagrađivanom prvaku lijenosti.
Kasnila bih jer sam jela, gledala televiziju, ostala predugo na kavi, prekasno se probudila ujutro pa sam kasnila i sa svime što sam taj dan trebala napraviti...itd.itd.
Naravno, još uvijek zakasnim prijateljima na dogovore, ali to su sve pametni ljudi pa me A) ne čekaju, B) ni sami ne dođu na vrijeme.

Magične rezultate dolaženja na vrijeme ostvarila sam pomaknuvši svaki sat nešto malo unaprijed. Onaj na ruci 10 min, onaj na zidu iznad radnog stola i budilicu 7 min, onaj u kuhinji 5 min. Poslagani su po učestalosti gledanja. Naravno, nuspojava je da nemam pojma koliko je zapravo sati, ali to i nije toliko bitno. Ja sad tako živim već mjesec dana i život mi se baš promijenio na bolje!
OK, sad ćete reći kako taj stari štos sa satom ne funkcionira jer znate da vam je sat pomaknut pa uvijek računate da imate još vremena. Međutim, svaki pravi ljenjivac ima dovoljno ukiseljen mozak da se toga ne sjeti, pa nemate problema. Osim toga ako vam mozak i vid nisu otišli kvragu od studiranja, televizije i kompjutera, onda očito pijete previše vitamina!

Nevjerojatno je da otkad više ne kasnim stignem sve obaviti na vrijeme i ustvari se uopće ne moram posebno organizirati ( mnogi očajnički pokušaji iz proteklih godina, pokoj im duši!). Sve funkcionira samo od sebe! Dakle samo treba pronaći tu čarobnu tipku koja će pokrenuti cijelu melodiju.
Naravno da na tome treba stalno raditi, jer čim se opustite lijenost vas opet zaskoči, ali evo npr.: nekidan sam imala sat koji ispravno pokazuje vrijeme i nisam kasnila!

Ok, ne mogu više... Do slušanja!

Sara

- 10:43 - Kokokokokodaaaak (10) - Snesi na papir - #

ponedjeljak, 06.11.2006.

praznici, razno

Nemam zapravo niš posebno za reći, ali me deprimira onaj odurni lampaš u Blekijevom postu pa ne želim da to bude prva stvar koja se vidi kad se otvori stranica. 1.11. moj stari ima rođendan i meni je to super dan: tradicionalno odemo na groblje, u povratku na pivu i usput jako filozofiramo o životu i oblajavamo odsutne članove obitelji. Nastavljamo odlaziti na groblje samo onima koji su već odavno mrtvi iako nam se u međuvremenu nakupilo i nekih bliskijih osoba. Ta činjenica nekako deprimira, pa ju ignoriram. Npr. uopće ne idem na grob didi kojeg sam obožavala jer je umro prije dvije godine (prefriško za moj ukus), a i super-kičasti-najveći-u-selu mramor mi je toliko ružan da to ne mogu gledati. Nonin, tj. prabakin grob na Mirogoju je zato jedan vrlo pristojan grob. Od običnog kamena, zanimljivog oblika, iz njega (da, IZ njega) uspješno raste jedan čempres...mjesto na kojem možeš u miru ostaviti svoje zemne ostatke... Inače, primjetila sam na skoro svim grobovima tatine strane obitelji jako dobro uspjevaju biljke razne. Morbidno, ne?
Vratimo se na dan prije "Sesveta" (kako nas je lijepo poučila ona djevojčica iz reda za pokaz). Imam samo jednu rečenicu potpunog prezira za sve one koji "slave" Halloween: zašto ne slavite blagdan Sjenica ili Bajram kad ste tako jebeno globish i svaka prilika vam je dobra za feštu? Da, ja sam jedna od onih jadnih osoba koje mrze komercijalni aspekt bilo kojeg praznika i smatram da uvozni praznici ni nemaju nikakvu drugu stranu osim komercijalne. Kupiš plastičnu metlu i bundevu i odeš se jako napiti! Hvala Bogu pa barem Kokošjem sljepilu nikad nije trebalo posebno nazivlje za neki dan da bi upriličili feštu!
Kad smo već kod komercijale, ja sam se ove godine odlučila pravovremeno pripremiti za Božić, jer sam razvila fiks ideju da mi je ovo zadnji Božić doma pa da jednom okupim cijelu obitelj na Badnjak i sama pripremim sva pila i žderila. Mi smo inače obitelj koja jako drži do obiteljskog aspekta Božića, samo što ne volimo ostale članove obitelji koji nisu direktno mama, tata, brat ili ja, ali sam mislila pozvati i njih. To bi bilo ko na filmu. Zapravo, zamišljam onu tipsku scenu gdje se svi isposvađaju ili jednostavno nadrkano šute i mole Boga da muka već jednom završi. I to je onda Božić za uspomenu!

Ono što bi vas, koke, moglo zanimati je da se ove godine nikako neće preskočiti Božićni party aka Božićna tombola, pa vas pozivam da prikupite svo smeće kojeg se želite rješiti a pregrozno je da bi ga dalje poklonili (čak i onima koje mrzite) i da ga donesete na tradicionalnu tombolu koja će se održati u subotu 11.12. od 20 h u K2. Da, znam, danas je 6.11., ali ova rana najava samo je mali korak u mom velikom Programu Liječenih Kasniša (PLK), u kojem postižem ogroman napredak.

Sara

- 17:45 - Kokokokokodaaaak (11) - Snesi na papir - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se