Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
ponedjeljak, 06.11.2017.
Ribara starog kći
|
Kad se u našemu malome mestu rodi vnuk ili vnuka, niki te više ne zove po imenu. Od toga dana si baba ili dede. I si te tako zovu. I ne jadiš se radi toga. Čak i na telefonu, va imeniku piše "baba i ded". Prvo je šal ded. Od danas do jutra ga ni više bilo. Na telefonu je ostalo "baba i ded", iako si mogal zvat samo još babu. Onda je šla i baba. Od danas do jutra. Malo prije rodjendana. I dalje stoji na telefonu "baba i ded". Ali više nimaš koga zvat. Plače stara lesa plače kot miće dite za onimi dani kad sej otpirala za se... (Radojka Šverko : Plače stara lesa) Post objavljen 06.11.2015 ("Želja") Primjetila sam jednu stvar, o svemu mogućemu sam pisala na blogu, o mami vrlo rijetko, gotovo nikada. Možda to leži u prešutnom dogovoru mame i babe o raspodjeli djece u obitelji, po kojem sam ja ispala "babina", a sestra "mamina", a možda tek u činjenici da me rodila sa 19 godina, pa mi nikada nije uspjela biti autoritet jer je i sama trebala nekoga da joj obriše nos kada kihne. Cijeloga života mama je imala kompleks zbog vječitog pitanja po dolasku doma : "kadi je tata?" jer da „niki ne pita kadi je ona“. Jebiga, nisam ja kriva da je ili bila doma ili na poslu udaljenom 250 metara od kuće dok je tata bio leteći (ok, on je imao posao nekih 800 metara od kuće, ali to je za mala uspavana primorska mjesta ravno u pizdi materinoj). Moja je mama kao mala bila toliki kauboj da je sa 12 ili 13 ostala bez zuba u nekoj tučnjavi sa mladjim bratom, sa negdje isto toliko je pala sa grane susjedi u vrt i ubila kokoš (za što bi ju otac bio ubio da nije bilo njene babe koja je kokoš otplaćivala na rate u zamjenu za "da ne reče onome vragu" iliti mojem dedu, a njenom sinu), mladju sestričnu je "posudjivala" pa je u kolicima puštala niz nizbrdicu dok bi je frendica na dnu hvatala (to je išlo dok netko ujni nije ispričao kako joj lijepo šeću kćer, pa im bebu više nije davala na čuvanje). Kaubojština se nakon udaje skrivala iza šivanih haljinica i kompletića model Jackie Kennedy (kako sam mrzila kada sam kao Milko debilko hodala uz nju u haljinici jednakog uzorka), još više iznad velike trajne (dok sam ja htjela biti umazana slajom, a ona mi nije dala jer da "ča će ljudi reć") i izbila na vidjelo u par navrata, recimo kada je školsko dvorište pomela mojim zlostavljačem u prvom ili drugom razredu i isto tako vritnjakom iz forhenda ispratila dvojicu koji su mojoj sestri u (dugu frčkavu) kosu zalijepili žvakaću zbog čega je jedno vrijeme djelomično ćelava išla okolo. Nikada neću zaboraviti kako je kao Šejn stala na dvorištu i upitala : „Ki je taj isti?“, a sve curice iz mojeg razreda koje je maltretirao pokazale su prstom u smjeru dotičnog zabezeknutog prištavca. U ono se vrijeme mobing još uspješno rješavao metodama koje su danas nezamislive, pa tako mladi gospodin nikad više nije došao na ideju doći nam bliže od pedeset metara. Nikada pa ni onda neću zaboraviti pismo koje je diktirala teti, a pisali su ga djedovom ocu, mojem pradjedu od kojeg je prababa pobjegla (i odgajala djeda kao samohrana majka što je u ono doba bilo gotovo vrlo rijetko i skoro pa nezamislivo) a koji se pod stare dane (govno dočekalo 96 godina) sjetio da ima tamo negdje na moru familiju od pokojnog sina, koja bi se mogla brinuti za njega kada mu je tko zna koja po redu žena odapela. Teta je svako toliko zastajala kako bi provjerila : "Ča stvarno tako da napišem?", lakomi ujac bi počeo : „A da ipak pride poli nas, piše da ima zlata i penziju…“, baba je filozofirala : „A ča ja znam, ča te ljudi reć ako ga ne zamemo…“, na što bi mama ponovila : "Nego kako drugačije, piši! - Ti stari seronjo i niškoristi, jebalo ti se je živo jel moj otac živ ni kako mu je, jebi se ti i tvoji soldi i tvoja penzija i tvoje zlato, kadi si bil dosad, budi i odsad!" Pantelijina oporuka, samo pisana iz drugoga kuta. Ono što se nije dalo sakriti iza šarenih kompletića je oduvijek bio humor koji je pobrala od pokojnog oca, mojega deda, poznatog iz nekih starijih postova. Osim humora, a možda i baš zbog njega (mi smo tada kao klinci mislili da je blesava, a sad kužimo da se samo pravila) nekad bi znala provaliti takvu pizdariju da se niti jedna plavuša iz vica ovog svijeta ne može mjeriti sa njom. I tako smo jednom sjedili u sedam i petnajst (ne u petnaest nego baš petnajst) i išao je crtić sa zecom i kojotom u kojem se kojot predstavlja kao Mirko S. Zlikowski, genijalac, a kako se njegova genijalnost nekako poklapala sa genijalnostima maminih provala prozvali smo je Mirko. Tako je od moje stare nastao Mirko, od Mirka je nastala Kojotka, pa Kojotica i sve je to na kraju (blog mislim) otišlo u pičku materinu i sad životari na aparatima. Mama danas slavi rodjendan, a meni je teško jer nisam bliže, a i da jesam ne znam da li bi mi bilo lakše ili teže gledati je kako je odustala od same sebe zbog usrane depresije od koje boluje sada već četiri godine i nema baš nekog posebnog (ili barem ne brzog) poboljšanja. Imam samo jednu želju za njen rodjendan : da se vrati Mirko. Anita (06.11.1948 - 27.10.2017) Po cijelome kraju na sto milja Ljepote takve ni' Kao što bješe lijepa Janja Ribara starog kći... Post objavljen 27.08.2010 ("Oprosti mi pape") Dragi moj Tajo, i dobro ti je da nimaš interneta i ne moreš čitat ča ću ti ja ovdi napisat. Ne znan ni sama više ki put se selin po svitu, otkako san '91. završila jebeni faks, dobila nogun va guzicu i sa tri kofera zbrisala va Njemačku. Kadi nisan mogla ostat duže od 4 leta, jer san sa hrvatskin pasošen (nabijen ih na putovnicu) tamo mogla obrisat guzicu, ko i va puno drugih državna svitu, va kimi se je dalo normalno živit. Velika ti fala, u biti fala mojemu dedu, a tvojemu ocu, ča se je boril va partizanih i tako najebal spašavajuć onu bagažu iz zaledja, ka ni znala plivat, pa su ga povukli sa sobun va Kupu. I tako bil jedan od onih budal, ko i drugi ded, ki su se borili da ne budemo danas Talijani. Jer da san danas Talijanka, najveći problem va životu bi mi bil odgovor na pitanje : Koga je jebal premijer? A ne : Kako preživit iz miseca va misec? Dica od istih onih radi kih se je utopil, mesto da ih je pustil neka tonu va pizdu materinu, danas imaju se, a ja niman niš. Ko ni ti. A zač? Jer je tvoja mater, a moja baba, odjebala "narodnu vlast", ka joj je nudila da joj mater Partija i otac Tito pomognu odgojit dicu, z besedami : "Moja dica imaju samo jednu mater i jednoga oca i ne treba in drugi!". I onda vas odgojila uz staru singericu. One druge matere, lipo su se slizale sa crvenima, a kad se je ploča okrenula, obrnuli su se ko suncokreti. I danas njihovi vnuci pljukaju po tvojemu ocu, ko po komunjari, a nikad ni bil va Partiji. A oni su. A bil si i ti. Ali oni su sad va Stranki. A ti nisi. Pa sad laješ na zvezde, ali kasno ti je, stari moj. Ko je jamio, jamio je! Jer sam sto puta od tebe čula onu priču kako je moj drugi ded spasil mulca od 13 let, koga su oteli streljat va partizanih jer je ukral nikoj babuskari tri jebene smokve. I kako je mali pred celim vodom moral hodit sa tablicun na prsimi na koj je pisalo "Ja sam lopov!", a si su morali pljukat po njemu i reć kako je zaslužil streljanje. I kako je komandant pital pred streljanje zadnji put jel ima tu ki, ki misli da osuda ni pravedna. I kako je onda ded napravil korak naprvo i rekal : "Ja mislin. Neću gledat kako ubijamo dite!". I kako su onda jedan po jedan drugi rekli isto. I kako je onda taj mulac na dedovome sprogodu, trejset i pet let kašnje, plakal najviše od sih. A da ni ne spominjen kako je riskiral svoju rit, da bi spasil službenika NDH (vavik si govoril da nit je bila nezavisna, nit je bila država, a najmanje Hrvacka), ki je onda lipo na vrime prešal na pravu stranu i kašnje postal oficir i držal predavanja po školi o "značenju i važnosti narodnooslobodilačke borbe"? Jer sam sto puta čula od tebe, mame i babe kako je: - škola važna (baš pakiran onih 500 kg knjig, ke san pročitala i razmišljan počet ih koristit ko hartu za šekret) - poštenje najbolje i kad si pošten moreš mirno spat, a ne ko ovi lopovi ki kradu se ča stignu (a ja se budin sako jutro na tri i kvarat i ne moren zaspat od pojidi), - ov i on glup ko kurac (a sad njihova dica imaju kuće na tri kata i kafiće i butige, a ja iman kurac od ovce radi tvoga i moga poštenja i silne pameti) - treba bit iskren i pomoć sakome ako moreš (sad ih vidi - si oni ki si ih zaposlil, zaposlil in glupavu dicu, sredil in da dobiju stan od firme, dok smo se mi gužvali va babinoj kući - danas te ne znaju ni pozdravit kad te vide na placi dok voziš golfa staroga 26 let, a oni se kurče va novih autih) - i da ne nabrajan više, jer mi je valje slabo i moran na zahod. Fala van velika, a posebno tebi, ča ste me naučili mislit svojun glavun, pa ne moren držat jezik za zubimi. I radi njega san stoput već najebala, a ne moren si pomoć. Fala ti, ali stvarno ti fala, da je jedino va čemu si iskoristil svoj položaj, bila stipendija od 80 dolarih, ku san dobivala tri leta priko veze. Bez obzira ča bi ju va nikoj normalnoj državi ko najbolji student na svojog godini dobivala i bez iste te silne jebene veze. Fala ti, da ću jednoga dana, kad budem krepavala, svojemu sinu ostavit samo masu beskorisne životne filozofije, idealizma i nade va niku višu silu, ka će jednoga dana soj bagri ovoga svita dat po pički, onako kako bi trebalo. Sve u svemu...oprosti mi pape, sve te grube riči... Tvoja prvorodjena kćerkica Velimir (27.08.1943 - 29.01.2015) Prije jutra ribari se bude, More zna njih, more zna te ljude Prije jutra u zoru S galebima na moru Na poštama sunce čekaju (Vinko Coce : Ribari) *** Molim admine za tihu (blogo)sućut, bez korištenja ovog posta za potrebe popunjavanja naslovnice.. Hvala. |
- 21:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||