Kintsukoroi

četvrtak, 14.09.2017.

Nevidljiva

Dosta ti je meni čekanja.
Borbe s nevidljivim duhovima.
Biti druga, treća opcija.
Biti strpljiva. Krotka. Janje.
Bolje mi je ne računati. Na nikoga i na ništa.
Ionako mi brojevi nikada nisu bili jača strana !

A zakon je velikih brojeva, da će mi prići isključivo onaj koji nije sam.
I još će mi reći, čekaj !
Ako je pažljiviji, tutnut će mi čak u ruku i broj,
da lijepo znam koja sam po redu,
da si znam planirati svoje vrijeme.

On i ja, punih smo godina dana okolo hodali sa starim, zamagljenim lećama.
Imali smo potpuno istu dioptriju na oba oka.
Prepoznavali smo se mirisom, konturama, bojom glasa i jagodicama prstiju.
I sa milijun drugih sitnica koje je nemoguće opisati, a nije niti potrebno.
Čovjek je osjetljiviji kada ne vidi.

Jutros je jedna žena vodila svog muškarca ispod ruke.
Nježno i zaštitnički.
On je imao naočale i štap u desnoj ruci.
Na nadlaktici svoje lijeve ruke, imao je ženu koja ga voli.
Ljudi se vole i kada ne vide.
Ljudi ne vide koliko se vole.


Svih ovih dana potpuno sam izvan sebe i bolje mi je tamo.
Ne vidim se, ne piljim u ono što boli.
Gledam u oblake koji se gusto skupljaju nad Gundulićevom,
nad pozlaćenim anđelom na vrhu krova.
Vidim violončelo oslonjeno na zid malog suterenskog stana.
Ne mogu se nikako sjetiti jesmo li se onda okupali u Vodicama.

Kada sam bila mlađa, umišljala sam da me onaj koga volim, stalno nadzire i gleda,
nešto poput Boga, koliko to god možda bogohulno zazvučalo.
Tako i sada nekada, u neki sumrak,
a sumraci mi nisu jača strana kao ni brojevi, jer su jednako bolno konačni,
osjetim ga kako hoda iza mene i gleda mi u stražnjicu smješeći se.
Miluje me zrakom koji zastruji među nama.
Ne vidim ga, a znam da je tu,
pa se promeškoljim u hodu,
uspijem se čak i nespretno nasmiješiti tom neobičnom i pomaknutom osjećaju
njegove blizine.
Baš poput slijepca, osjećam koliko ga ima na mojoj lijevoj nadlaktici.
Ljudi su osjetljiviji kada ne vide.
Ljudi se vole i kada ne vide.
Ljudi ne vide koliko se vole.


Zapravo....
ti koji mi važno daju broj da čekam,
ne kuže da su oni ti koji su na čekanju...
I to bez ikakva broja, jer meni brojevi nisu jača strana.

Čekaju da on prestane hodati iza mene,
da ode u nekom drugom smjeru,
sav prepun ljubavi koju još na mene baca
poput jesenska lišća....

Dragi...uskoro je godina dana .
A ja sam i dalje samoj sebi nevidljiva.
Ne vidim se, mada znam da sam tu.
Čovjek je osjetljiviji kada ne vidi.





- 17:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se