četvrtak, 10.02.2011.

PEPELJUGA U GOJZERICAMA

I.


Jug Francuske.
15.listopada 1965.
Marseille.


Oktobarska Avenija, koja je dotad bila u samom središtu zbivanja, okupana stalnim blicevima fotoaparata, iza čijih su se objektiva skrivali oduševljeni novinari najprestižnijih izdanja svjetskog kulturnog stvaralaštva, obasuta osmjesima i glasnim aplauzima zadivljene elite pisaca, glumaca, publicista i izdavača; sada se ta ista Avenija, nakon što se sklopilo i posljednje oko kamere, doimala odista jadnom pod jeftinim svjetlom ulične lampe.
Otužnom, u toj svojoj tišini, koja je mogla pričati o svemu, samo ne o spokoju.
Ne, nije bilo mira u toj nemogućoj šutnji. Neki je nemir izbijao iz svakog i najmanjeg otpora vjetra, koji se kao lopov uhvaćen u zamku, prikradao izlazu ne stvarajući šum.
Tek bi poneki, mada ipak rijedak, lavež pasa odvukao pozornost nekog samotnog šetača, udubljenog u monolog neke vlastite jesenje priče.
Ali i ne samo to.
Iskusnom oku (onoga koji zna da gleda) ne bi promaklo ni slabašno svijetlo što se vuklo sa samog dna Avenije.
Trag je vodio do omanje vile, nastale u doba vatrene gotike. Uspravna i gorda, kao da prijeti ili pak nepomično strepi. No, svakako impresivna u tom svom nastupu. Upravo je to impozantno zdanje, skrivalo ime koje se često moglo ćuti diljem Evrope – kada se pričalo o briljantnosti i umijeću pisanja.
Svatko tko je pročitao njegov posljednji roman, bio on laik poput mene sama ili dobro potkovan kritičar, nije mogao a da ne ostane zatečen tim izvanrednim djelom, potresnim svjedočanstvom o sudbini dvoje ljudi. Izvanredna tragedija.
Po prvi puta u povijesti, pera kritičara pisala su u istom smjeru. Nije bilo mjesta sumnji. Roman je predstavljao čisto „remake“ djelo koje je slavnog Leona Burguesa podigao na sam oltar slave.

Stajao je leđima naslonjen na bočnu stranu postranog balkona, nepomična pogleda. Ukočenih zjenica uperenih u ništa, ostavljao je dojam netom probuđenog mrtvaca. Čak bi ga i ono iskusno oko promatrača proglasilo mrtvim da nije bilo tih rosnih kapi znoja na njegovu licu, vratu, usnicama. I tih drhtavih ruku.
Po tko zna koji put pokušavao je zapaliti šibicu, pa kada bi konačno i uspio u tome, gasila bi se dok ju je drhtavim rukama prinosio cigari.
„Prokleti vjetar!“- prosikta, glasom koji je podsjećao na rik neke uplašene zvijeri. Isprekidan i drhtav, u nastojanju da prikrije bojazan što mu je treslo čitavo tijelo.
Čin čovjeka pritisnut bremenom očaja ili očajan čin. Svejedno. Grlo se u tom nastojanju stisne, zgrči. Bol ostaje nijema i vrišti negdje u nutrini.
Kada je potrošio i posljednju šibicu , zamahne rukom i nevjerojatnom snagom, neuobičajenom za takvo duševno stanje, razbije kutiju o zid balkona.
„Prokleti bili!“ – vrisne Leon, stisnuvši šake poput ratnika izazvanog na borbu. Ali protiv koga, pitam se.
Sjeo je na krevet te nervoznim prstima prošao kroz još uvijek crne uvojke kose i zaridao glasno. Nije to bio plač, ni tuga, bila je to bol u svom izvornom obliku od koje se ledi krv u žilama.
Bilo je nečeg jezivog u tom prizoru. Slika tog četrdesetogodišnjeg pisca, nadasve markantnog lica, zgrčenog u kutu sobe. U svakom kutu stajala je zapaljena svijeća, čija je svjetlost stvarala neobične sjene na tom ionako već napaćenom licu.
Tada mi pogled padne na jednu knjigu, koja je odbačena ležala na sasvim drugom kraju sobe. „…zločin iz strasti…“ de Leon Burgues, pisalo je na koricama knjige, čije su istrgane stranice bile pobacane oko koša za smeće.
Odmotah jednu. Izgužvanu u napadu bijesa. Ili pak nemoći? Ako je uopće potrebno naglašavati istovjetnost tih dvaju pojmova.
Pogled mi se vrati na Leona koji se okupan sjajem svijeće koprcao u nekoj samo njemu znanoj tami.Izgovarajući pak tiho samo njemu razumljive riječi, brišući pritom dlanovima čas čelo mokro od znoja čas suze što su se neumoljivo razlijevale po licu ne stvarajući ni najmanji šum.

Vratih se na knjigu. Na odmotanom papiru pisalo je…“njene su me oči, crne i snene molile bez riječi, njene usne, crvene kao krv, milovale mi dlan. Znao sam koliko strepnje kriju te grudi što sam ih još noćas ljubio. Još su bila topla i putena njena zavodljiva bedra. A usne, rascvale trešnje, moje mile Marianne (…)“
Marianne. To me ime vrati u razmišljanje. Čini mi se da sam negdje pročitao, mada nisam u potpunosti siguran, da je slavni pisac bio oženjen. Mislim da se upravo njegova žena zvala Marianne. No, nisam siguran. Bilo je to unatrag dvadesetak godina.

O Leonovom se privatnom životu vrlo malo znalo, a još manje pisalo.
Sve dok nije uhićen jednog jutra u svojoj vili i osuđen na doživotan zatvor. Ubojstvo iz strasti, glasila je presuda. Koja ironija sudbine. Ubojstvo iz strasti, zvala se knjiga, krimić, koji ga je uzdigao na pijedestal i učinio ga draguljem u književnosti.
Taj cijenjeni roman bila je zapravo ispovijest ubojice, koji je ubio vlastitu ženu. Ta ga je ispovijest koštala života. U vrtu iza kuće našli su kosti krvnički ubijene Marienne. Sve je to bilo prije dvadesetak godina. Dok su svi pričali o tome kako mu je supruga pobjegla sa ljubavnikom, ona je zapravo mrtva ležala po zemljom. U vrtu kuće. Ubijena.

II.

Spustila sam knjigu na stol. Trebala sam ju već odavno vratiti u knjižnicu. Vjerujem da knjižničar, ma koliko god benigno izgledao, noću ubada igle u voodoo lutkicu sa mojom slikom na njoj. I to one velike. Za pletivo. Činjenica je da zaista loše spavam u posljednje vrijeme. Bolje da vratim knjigu što prije. Zlu ne trebalo, kako bi moja baka znala reći.
Možda je i grijeh ne pročitati ju do kraja. Čak svojevrsno abortiranje vrijednih informacija koje čekaju da se nanižu jedna na drugu. Mogu čak i vizualizirati tu nisku od riječi nanizanih na pola. Ostatak viri ogoljen. I kamo s tim? Mislim, zaista kamo sa tim? Nit za grad nit za selo. Ali nije mi žao. Dobila sam dovoljno. Saznanje da je svaki pisac, svaki pjesnik, u suštini nesretan čovjek. I nema kamo pobjeći jer kad bi kojim slučajem umakao svojoj boli, svom jadu, kad bi iole ovlaš izmakao svojoj nesreći, kako bi pobogu uopće pisao? O čemu? O tome kako je upravo dobio povišicu na poslu, treće željeno dijete i upravo se vratio sa puta iz Dubaia. Ne može. Čak i ne stoga što se ne bi imalo što za reći već stoga što nema publike.

Ovi prvi nemaju vremena čitati o tuđoj sreći, njihova im je sasvim dovoljna, dok nesretne vrijeme prekriva i oni traže, očajnički traže isto toliko nesretnog pisca. Jedino ga on može razumjeti.
Pa sad ti biraj, ako možeš. Dubai ili Oktobarsku Aveniju i mrtvu ženu u vrtu kuće.
Dementia in adjecto. Odmah vam kažem.
Ako ne sagoriš kako ćeš znati od čega se sastoji vonj spaljene kože? Možeš tek pretpostavljati. A život se ne pretpostavlja. On se živi. I tada, tek tada, odlučiš pisati o njemu. Prebaciti ga na papir, preko ramena, kao mrtvu životinju, dok ti vlastita krv kaplje niz ruke, vrat i bedra.
Onaj tko je pročitao Carverovu pjesmu „ ugine ti pas „ znat će o čemu govorim kada kažem da zapravo izbora nema.

III.


I onda su se one ljubičice uz cestu, dignule u vis i poredale jedna uz drugu kao da prave živi zid!
Ma daaaj!
Stvarno! Jel stvarno tako bilo Kike? Reci mu.
Je, je, majke mi, digle se skroz visoko. Brate, bile su skoro moje visine!
I onda se jedna od njih, kunem se, nagnula nad mojim licem i rekla: Briš'te odavde ili ću vas prožvakati! Jel tako Kike? Jel je rekla?
Je je, rekla je : bjež'te ili ću vas pojesti!
Ma dajte ljudi o čemu pričate, vi niste normalni!
Pa jebote nisi nikada vidio lude ljubičice da pričaju? Nemoj mi reći...
Nisam i nadam se da ni neću...bog te...
E pa vidio bi i ti stari, da si ostao sinoć pušit s nama. Ali ti si sad gospodin. A gospoda ne motaju đointe sa gelipterima iz kvarta.

Filip snažno povuće zadnji dim cigarete kao da cijedi posljednje kapi duhana, odbaci ju kažiprstom i skokne sa zidića neke napuštene zgrade.

Ajmo Kike, pusti ovog seronju. Ne mogu više gledati to njegovo gadljivo gospodsko lice. Do jučer je bio glavni klošar i propalica a sad se čovjek čudi o čemu pričam. Ljubičice. Ljubičice, da. One priproste, šumske. Jebi ga, siromah ni kad se napuši ne može vidjeti van svojih okvira, kužiš? Jel bi tebi Sinke, gladiole više odgovarale? Ha seljačino? Jel su one dovoljno profinjene za jednog menađera? Menađer mog kurca.

Okrene se, uskoči u stari fiat i uz škripu guma odveze se u noć. Vjerovatno kod Jimmija na pivo. Sedmo, danas. Nešto ga ne ide ta piva u poslijednje vrijeme.

Sinke je ostao sjediti na zidiću. Nepokretan. Mirnoga lica. Gledao je negdje duboko u mrak. Ili se to mrak omotao i stisnuo uz njega. Ni dan danas, kad se sjetim, ne mogu sa sigurnošću reći.

Sinke?
Reci.
Jebi ga.
Da. Jebi ga.

Oprostiti će ti sve. Ljudi. Svako dno koje dotakneš. Uspiješ li se uzdići, bez njihove ruke, uspiješ li, privikni se da ćeš koračati sam, praćen pogrdama i ispljuvcima.
Uspijeh se teško prašta. Ako uopće ikako.

*


...izvučeno iz naftalina, iz već davne 1999., možda se i nastavi...vrag bi ga znao


23:08 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

Nešto nalik

u otrcanom kaputu
čuvam nesto nalik toplini
onu nježnost daleku

kad bi majka u prohladne dane
sklonila moj ozebli dlan
među svoje tople ruke.

u tom otrcanom kaputu
u džepu sa lijeve strane
čuvam nesto nalik sjeti

onu čežnju davnu
kada tražila sam te među ljudima stranim,
izgubljena
kao dijete.

znam, nije mnogo
i nije važno to što pričam.

al jutros su patke drhtale
nad ledom
i ja sam tražila nešto utjehi nalik
za sebe
za patke
za neke iste i one druge.

valjda nije mnogo
i nije važno to što pričam.

ni on sto bijaše sa mnom
ni zastao nit primjetio nije.


00:20 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 08.02.2011.

priručnik: kako staviti kuću u prozor

priklonit ću se povorci ljudi
sto marširaju kroz grad
neznam sto znače njihove halje
ni što proklamira njihov glas
zar je važno?
ptice oduvijek lete na jug.

usvojiti ću konkretne radnje.
onako usput.
posao, brak, djeca, učlaniti se u bridž klub.
ljudi će kimati glavom
ja ću plesati u krug.
Zar je važno ?

Kikiriki dodajte u vrečici.
I da nije preslan.



( K. Gibran:
" Zanijemih,
Jedan jedini put
Kad me neki covjek
upita:
"Ko si ti?" )


15:21 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

subota, 05.02.2011.

Godina Vuka

(08.09.1999 )

Oprostite, moj gospodine !
Obećajem .... neću dugo.
Htjela bi samo na trenutak
stvarnost moju i Vašu, staviti na vagu.
Ne ljutite se, moj gospodine !
Oprostite zbog kaputa.
Nisam smjela nanj' naslonit' ruku.
Zaboravih,
da je Vaša koža veoma skupa.

Dođite, gospodine !
Stavimo na vagu svjetove naše.
Sve ovce moje
i vukove vaše.

Ne, ne vodite me u te vrtove obilja
radi kojih raj
na otužno stratište liči,
i kome zaboga.....
i gdje ste zaboga.....
Na kojoj ste stranici ubili Boga ?
U kojoj dječjoj priči ?
( anđele smo prodali, ali ima jedna babaroga )

E moj gospodine !
Dođite.
Tu, vjerujem, nije još kročila
Vaša skupocjena noga.
Stigli smo.
Na zgarište doma moga.
Tu zagrizite posljednji Vam zalogaj
No, ne pravite se fini.
Vidite..
Ima još..Tu, oko zgloba.

Kažete « Nađimo se na pola puta ? «
Moj gospodine !
Njega nema. Porušen je taj most.
Odavno ste moj gospodine
oglodali i tu posljednju kost.

Dođite, gospodine,
da stavimo na vagu svjetove naše,
sve krvi moje
i sve noževe Vaše.

I hvala na strpljenju. Hvala još jednom.
Evo ruka.

Zalogaj slastan.

Godina Vuka.




21:46 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 25.11.2009.

Dobro i zlo imaju isto lice


odvojim li dlanove od tvojih
čujem te noću kako grliš prazne jastuke
i boli me
što me tražiš, a nema me.

odvojim li svoje usne od tvojih
nailazim na studen što tvoje prekriva
zebu me snjegovi
sa tvojih promrzlih stopala
dok me tražiš
tamo gdje nisam ostala.

odvojim li oči od tvog pogleda
leptiri se skupljaju u kukuljice
i trepavice, nekad, meke i podatne
izrastaju u korov, šaš i granje.

hladno mi je
na mjestu gdje stojim.

mrzneš
ako se pomaknem.


18:23 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 22.11.2009.

...

Dolje je blato.
Zrak zagušljiv i sparan.
Dolje su kosti. Zglobovi, krvotok,koža, meso.
Dolje su kravate, odijela, prašina i zvuk metalnih zdijela.
Sastanci, rastanci, domjenci i Djeda Mraz koji juri u ševroletu sa cigarom ustima.

A nebo kao nebo, bolesno i nepouzdano.

Rosiere Syrah. Opor i nekako isuviše bahat. Svaki novi gutljaj izaziva mi gnušanje.

Večeras me i vlastita misao svrbi.

Čaša vodke sa iscjeđenim limunovim sokom i Nick Cave.

Sve više vjerujem da ne treba mjenjati stare navike.




00:18 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 19.11.2009.

Kako je moja pjesma dobila glas... (proba)






U prolazu


Kažem ti
Nisam hrabrost.
Ja sam varalica!
Kukavica!
Hrabroga lica.

Rekoh ti
Nisam nježnost
Ja sam lažljivica!
- znaš li onu o vuku?
Ptica grabljivica!
Nježnih ruku.

Pogledaj me,
Nisam ljubav.
Ja sam samo sanjalica.
Ptica selica!
Lutalica!

Čuješ li?

Za me nema stanica.



17:42 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 18.11.2009.

USPAVANKA U D-MOLU

Image Hosted by ImageShack.us



Nije se probudio.

U jedno sasvim glupo doba, negdje nakon ručka na sparni ljetni dan. Ne pamtim više ni datum. Čak ni godinu. Ali sjećam se sparine toga dana. I mirisa čempresa u zraku. Njegove ulice, u koju sam se probijala nervoznim korakom. Ulicom kojom su se turisti kao da idu na marš, spuštali u grad. Ja sam išla u kontrasmjeru. U svakom pogledu.

Još mogu ćuti smijeh te povorke ljudi u onim smiješnim kičastim havajkama koji su bezbrižno koračali prema gradu.

Tetka se spustila pred ulaz u zgradu. Turobne sive sjene pod njenim očima.

Uzela mi je dlan u svoj, šutke. Mrzila sam taj čin. Taj dlan na dlan. Uvijek te netko nakon toga ostavi.

Nije se probudio. – prošaptala je tiho.

I dalje mi je držala dlan, sada mnogo čvršće. Nisam znala što mi je činiti. Što joj reći? Nemam za nikoga ništa. Ni za sebe ni za nju. Tamo na ulazu u njegovu zgradu, nisam više ništa imala.
Boljela me ta ruka u njenoj ruci.
I ti ljudi što su se spuštali kraj mene u grad. Šareni veseli ljudi. Ličili su na šarene balone netom puštene u zrak.
Svijet se i dalje vrtio, ptice su letjele, čempresi su disali i ti prokleti ljudi su se šarenili oko nas. Samo smo mi stajale negdje u nekom međuprostoru.

Nije se probudio – ponovila je, gledajući me ovaj put pravo u oči.

Samo sam kimala glavom. I razmišljala kako mi se pobogu zaglavio taj moj dlan u njenom. Misli li ga ikad više pustiti? U jednom sam trenutku pomislila okrenuti se i otići. Nek si zadrži taj dlan. I ruku. Rame. Samo da odem. Ili neka ode ona. Nije mi zaista bilo važno, tko. Samo da se netko makne sa ovog ukletog mjesta. Što prije.

Mjesto toga, rekla sam – Dobro. I otišla.

Ne znam jel sam joj pustila moj dlan u njenom ili ne. Ne znam ni kuda sam pošla. Negdje što dalje od tog zagušljivog mirisa čempresa. Osjećala sam ga svugdje oko sebe. Na kosi, koži, u nosnicama. U očima.
Taj odvratan miris čempresa nagrizao mi je onaj dlan. Dobro da joj ga nisam ostavila. Za nju bi to ipak bilo previše.

Deset. Dvanaest možda. Ne znam, možda sam čak imala šest godina. Ne sjećam se. Nikada se ne sjećam godina. Ni svojih ni tuđih. Nekako mi to nije važno. Recimo ja. Samo manja. Puno manja, jer je on izgledao tako velik, obučen u bijeli lan, i isto takvu bijelu košulju. Ne znam zašto ali sjećam ga se na igralištu kod vrtića. Možda sam zaista bila tako mala. Bio je prekrasan proljetni dan. Gledao me svojim toplim smaragdnim očima. Spustio svoj mekani dlan na moj dječji obraz.
Voljela sam kad je to činio. Poput uspavanke. Ne znam kako ni zašto, nikad nisam ćula uspavanku do tad. Ali mislim da bi uspavanka trebala baš takva biti. Ako bi ju ikada poslije ćula, htjela bi ju upravo takvu. Kao dodir njegovog dlana na mom licu.

Kad se budeš udavala, ja ću te odvesti do oltara. Prekrasnu mladu ženu u bijelom. Mladiću koji će te zaslužiti i voljeti najviše na svijetu. Kao što te volim ja, oko moje.
Moram te pratit do oltara, prije nego umrem. – govorio bi često i pritom se smiješio.

Zvučalo je važno. Zvučalo je posebno. On je bio kralj na tom igralištu. Ja princeza. Na tom proljetnom suncu. Pričao je o princu. Nisam ništa znala o tome. Zvučalo je kao bajka. U to vrijeme i sama sam ih znala nekoliko. A znala sam i da bajke nisu prave. Znači, one se ne računaju.
Ali usprkos tome, njemu sam vjerovala. To o princezi i princu. Nikom nisam pričala o tome. Pustila sam da on o tim stvarima vodi računa.
On je bio čovjek koji je sve znao. Čovjek koji je svojedobno sa Titom na Galebu, svirao klavir, bio porotnik, znao sve o židovima i Buddhi i izrađivao čuda od golog drva, mora da je znao i o princu. Bila sam uvjerena u to.


Rak, rekli su. Jedan od najbolnijih. Jedan od onih za koji nema nade.
Nije bilo nikada toliko pitanje, zašto baš on? Tu nema bog zna kakvog odgovora. Pitanje koje sam bacala ravno Bogu pred nos bilo je: zašto tako bolno?!

S vremenom sam se i to prestala pitati. Digla sam ruke, nakon majke, djeda. Nakon bake.
Skinula sam ga sa križa i stavila pod tepih. Zajedno sa prašinom i paučinom.
Bez riječi.
Nisu nam više bile potrebne riječi. Znao je isto što i ja. Odgovore koje mi je mogao dati, ja nisam željela ćuti. Ono što sam tražila od njega, On mi nije mogao dati.
Bio je to sporazumni prekid odnosa. Na neodređeno. Bar dok svatko ne sagleda situaciju iz neke prihvatljivije perspektive.

Kao i svaki dan tog proljeća, pozvonila sam u predvorju zgrade. Sišla bi njegova žena, moja tetka, i vratila se u stan zajedno sa mnom.
Odvela bi me u njegovu sobu. U sobu u kojoj su bile oči svježe pokošene trave.
Kao i uvijek, pričali bi o svemu. O filozofiji, religiji, matematici. O školi. Samo malo sporije.
Kao i inače, samo malo sporije i mnogo, mnogo tiše.

Ne želi te vidjeti – rekla je, pogleda uprtog u vrhove mojih cipela.
Ne znam više jeli zbog onih glupih čempresa što se nadvijaju nad ulicom ili nečeg drugog, ali hvatala sam dah.
Maraton da uskladim srce i dah. I izgubjela utrku. Zavrtjelo mi se.
Tetka me pridržala.
Srećo, ne želi da ga vidiš ovakvog. U velikim bolovima je. Ne želi da ga tako pamtiš. Ne ti.
Ali ja ga moram vidjeti – rekla sam hvatajući dah. – Važno je...
Tetka je zaplakala i stisnula me uza se. Dok me tako držala u zagrljaju, brojala sam. Uvijek brojim kada čekam da nešto prođe.
Brojim. I tada to prolazi bez mene. Mimetiziram se u brojeve. Stojim skrivena u krhotini misli i brojim.

Odi kući, rekla je. Kako sam joj mogla objasniti, da sam se tamo i zaputila. Zar ne vidi?
On je bio moja kuća. Moja uspavanka. Uspavanka koju nikada više neću moći ćuti.
Sutradan, kuća je bila prepuna ljudi. Odlazili, dolazili, jeli i pili. Neki su plakali. Neki zbijali šale. Prali šalice od kave.
Ja sam sjedila u kutu. I brojala.
U jednom trenutku, tetka je ustala i kao da skuplja slogove sa dna grla, zgrčenog grla, pogledala me očiju punih rijeka, mora i brzaca.
Brojala sam brže, izbjegavajući njene tjesnace.

Malena, rekla je plačno. Sjećaš se?
O bože, pomislih, zaustavi ju. Ne daj joj. Oduzmi joj slogove, glas i riječi. Ne daj joj priči.

Sjećaš se...? Uvijek je govorio da se moraš udati prije nego umre. Do oltara....on...htio je voditi te..... – tu se slomila. Moja majka ju je primila za ramena i brižljivo posjela na stolicu.

Ništa nije pomoglo. Koliko god da sam brojala, a brojala sam snažno, svi prisutni gledali su u mene sažaljivo. Gledali i šutjeli. Šutnjom teškom kao blok hladnog kamenja koji mi je pritiskao ramena, leđa. Koljena su mi otkazivala poslušnost od te zagušljive šutnje i svih tih očiju. Kao da je svatko od njih imao jedno oko previše.

Ustala sam. Odložila brojeve na stol, i izašla na zrak. Dalje, što dalje.


Rekli su da je na pogrebu bilo mnogo svijeta. Bili su i svirači. Trubači.
Svi su bili na posljednjem ispraćaju. Svi, sem mene.

Ja sam ostala u svojoj sobi sa walkmenom u ušima. Tako sam dočekala jutro. U sjedećem položaju naslonjena na zaglavlje kreveta. Sa walkmenom u ušima.

Ne vjerujem trubačima. Gori su od šamana. Umiju ti izvući dušu kroz pozlaćan cilindar i otpuhnu ju kao glavicu maslačka.
Ne vjerujem nikakvim povorkama. Kamenim pločama. Ne vjerujem grobovima što prekrivaju ljude.
Podsjećaju na mrtve.
Ja mrtve ne poznajem. Nikada u životu nisam upoznala jednog jedinog mrtvog čovjeka.
Zato tamo, nemam nikoga svog.

U onom parku ispred vrtića, tamo ga je najviše ostalo. Još uvijek je okupan onim proljetnim suncem.
Još uvijek se nazire njegov dlan na mom licu.

On, koji je plovio sa Titom na Galebu, svirao klavir, bio porotnik, znao sve o židovima i Buddhi i izrađivao čuda od golog drva.

Djeca uvijek najbolje znaju kome vjerovati.

Jer netko je nekoga sinoć sanjao. I vodio pod ruku do oltara.


15:34 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 17.11.2009.

MR. AJDEMI POPUŠI

Image Hosted by ImageShack.us



• "Pušenje uzrokuje smrt"
• "Pušenje može oštetiti spermu i smanjiti plodnost"
• "Pušenje u trudnoći šteti vašem djetetu"
• "Zaštitite djecu od udisanja vašeg cigaretnog dima"
• "Pušenje može usporiti krvotok i prouzročiti impotenciju"
• "Pušenje uzrokuje starenje kože"
• "Pušenje uzrokuje začepljenje arterija i uzrokuje srčani i moždani udar"
• "Prestanak pušenja umanjuje rizik smrtnih srčanih ili plućnih bolesti"
• "Pušenje uzrokuje smrtonosan rak pluća"
• "Pušenje može izazvati polaganu i bolnu smrt"
• "Pušači umiru mlađi".

Uz svaku kupljenu kutiju dobijem na poklon i jednu od ovih malih osmrtnica. Nešto tipa, kupiš jedan dobiješ dva.

Smiri konje, Milojko – rekao bi moj pokojni Dida.

Država živi od mog poroka, država je majka mog poroka, potiče proizvodnju, puni džepove od mojih popušenih cigareta i onda me progoni i nabija na kolac kao u srednjem vijeku, vještice. Moderna inkvizicija. Dobro osmišljena strategija jel.

Ono na što mi se bljuje, je činjenica da država si uzima za pravo da ulazi u moj dom, u moju privatnost i da određuje koji je porok u redu a koji nije.

Ili država ima doktorat iz medicine ili je ovdje netko polupao lončiće. I zvoni li ga zvoni.

Pušenje izaziva rak! – kažu. Ni klasična medicina ne zna uzrok nastajanja raka, ali država zna. Pušenje!


Čitava ova hajka oko pušenja, lobby anti-smoking kampanja idu mi na jetra. No, bude li mi jetra ugrožena bit će stoga što sam pušač. Gnjevan jelte, no ipak pušač.

Majka, što nikad u životu nije dotakla jednu jedinu cigaretu bolovala je od raka. Kako sad? Eeee, al sigurno je koji put u prolazu udahnula dim nečije cigarete. Vrag je to.

Ne kažem, da su cigarete zdrave. Kao ni zagađen zrak, hrana i voda i sunčeve zrake.

No jednostranačka politika je jednostavno neprihvatljiva. Sramotna iznad svega.

Odjedamput dijelimo se na pušače i nepušače. Za ovu drugu kategoriju postoje pravila. I to raznorazna. Imamo fine kaveze gdje možemo slate sive dimne signale dok nas prezirno gledaju pripadnici prve klase vukući djecu za ruku kao da imamo kakvu prenosnu ljigavu bolest. I upiru prstom.

Nacizam. U novom ruhu. Jer: Sto puta ponovljena laž je istina. (Goebbels )


Jednostranački. Jer ove informacije nisu nikada stigle u javnost:

.. uzevši čak u obzir propagandu, kao istinu, da nepušač ima šansu 1: 10.000 da oboli od raka pluća od pasivnog pušenja, rizik za istog nepušača za obolijevanje od raka od tijestenine od riže ili mlijeka je 4 na 10.000, odnosno 400% više...

Izvor:
"Rice Pudding a Greater Risk," by Nigel Hawkes, science editor of The Times, August 6, 1997.


.. rizik od raka dojke ne pojavljuje se pod utjecajem duhanskog dima.

Izvor:
1039. Boston University Medical Centre. Drug Epidemiology Unit. Shapiro. S. Rosenberg. L.; Kaufman. D. "Multiple Case-Control Study of the Long Term Effects of
Drug, Use in the Treatment of Chronic Disease."
Finanziato dalla Food and Drugs Administration (finanziamento numero U01 FD01222-03) e dal NICHD [National Institute of Child Health & Human Development].


Za kraj:

Television Pioneer's Life Cut Short - "His trademark cigar rarely left his hand. In an interview two years ago, Berle said he'd smoked cigars since he was 12. "I figure if George Burns can smoke 20 cigars a day his whole life and live to be 100, why should I worry if they're bad for me?" We note the passing of Milton Berle with sadness and anger at a creative life cut short by excessive tobacco use. Mr. Berle died Wednesday from colon cancer. He was 93.


When Mme. Calment died at 122 in l997, the new longevity champ became 116-year-old Marie-Louise Meilleur, of Canada. Mme. Meilleur had chain-smoked all her adult life (as her grandson said, "She always had a cigarette dangling from her lips as she worked,"--AP, 8/15/97, reported in Miami Herald, p. 2A). She did give up smoking, however, when she was nearly 100.

The Big 115: another ancient smoker has a birthday party - August 28, 2006 -A reader tipped us off to this story of the ex-smoker, never-drinker who was already six when the U.S. seized Puerto Rico from Spain in 1898. "I never damaged my body with liquor," said Mercado, who quit a 76-year smoking habit when he was 90.

Happy birthday, Mr. Mercado del Toro!


23:37 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

petak, 13.11.2009.

vox fabula


NITKO KAO JOHNNY




Nikada nisam željela biti astronaut. Ali zato, veterinar, pjevačica, glumica, frizerka .... you name it, I'd already wished that. I boksač.

Doduše za ovo zadnje bilo je potrebno mjenjanje spola. No, to me najmanje brinulo.
Boksač. To sam htjela biti. I to ne bilo kakav. Već kao Johhny. Onaj Johnny koji na početnoj špici poznatog crtića usporeno trči na pljusku i zamahuje krošeom i aperkatom naizmjence, mračnog pogleda uperenog u daljinu. Kakav je to frajer bio! Imao je i rez ispod lijevog oka. Vjerovatno iz nekog opasnog meča, maštala sam. Buntovan, snažan i opak. Johnny je bio moj idol. Fen, mikrofone i kazališne komade, sve sam bacila u vjetar. Rastjerala svo životinjsko carstvo.
Bit ću Johnny, odlučila sam. Pa nek' mi onda kažu kada učiti, kada smijem pričati a kada u kaznu. Neće se usuditi. Jer Johnny ne trpi autoritete.
Sad mi je bio potreban plan. Strašan plan.
Ošišala sam svoju dugu crnu kosu sve do ramena, stepenasto. Majka je vikala. I držala se rukama za glavu.
Mislim da joj se nije svidjela moja frizura.

Narednih tjedan dana, nagovarala sam svog tri godine starijeg brata da mi napravi rez ispod lijevog oka. Nije me slušao. Nije me uopće doživljavao. Nisam mu dala mira. Johnny nije gubitnik. Johnny ne odustaje. Jednog dana mi je samo omotao izolir traku oko glave preko usta. Mislim da me brat nije uopće ozbiljno shvaćao. Ili je bio pod strašnim pritiskom toga dana.
Kako god, odsjedila sam hrabro na fotelji, zaljepljenih ustiju, čekajući mamu da se vrati sa posla. Nisam čak ni zaplakala. Johnny je hrabar borac. Plačljivko zasigurno nije.
On stoički podnosi bol. Tako i ja. U fotelji. Nervozno lupkajući prstima po drvenom naslonjaču.
Te sam večeri skovala payback plan.
U frižideru stajao je poveći komad torte na porculanskom tanjuru. Uzela sam ga i polako krenula prema bratovoj sobi. Ušla sam na prstima, kao pantera kakva. Brat je bio zadubljen nečim na kompjuteru. Kad sam došla na zamišljenu blizinu zazvala sam glasno:
- « Dado! « Naglo se okrenuo i – paaf! Nabila mu onu tortu ravno u lice! Eh, da me samo Johnny mogao vidjeti. Hrabra i odvažna.
Ni sama ne znam kako a ponajmanje zašto, bježeći iz sobe ( jer to je bio plan, zadati udarac i petama vjetra ), zapela sam za knjigu na podu, i udarila glavom o vrata. Kakav obrat.
Pantera zaljepljena kao mokra krpa na vratima sobe. Odista ponižavajuća situacija.
Mama je tu večer nešto vikala kako ćemo ju u grob poslati. Istini na ruku, bila je nešto blijeđa nego inače. Mislim da joj bilo žao torte. Vjerovatno ju je htjela za večeru.
Kupit ću joj sutra jaffa kekse, da se iskupim.

Payback je metastazirao u eyeblack. I to moje. Od silovitog udarca, ostala mi masnica preko cijelog oka.


Nisam gubila nadu. Možda kada prođe masnica, ostane koji ožiljak. Hajde, pa ne vjerujem ni da je Johnny odmah zaradio ožiljak. Vjerovatno su i njega koji put istumbali kao beba zvečku da je bio plav kao indigo papir.
Za koji tjedan dobiti ću pravi ratnički ožiljak. Samo da boja splasne.

Sjedila sam u sobi maštajući kako ću na prvu kišu trčati kao Johnny i opako zamahivati mahom krošeom i aperkatom sijući strah i trepet u ulici, kad uđe otac u sobu. Malo sam zadrhtala, priznajem. Sa njim nema šale. Ali malčice tek. Johnny bi to zasigurno razumio. Da se i on susreo sa gnjevnim očima mog oca, vraga bi se pravio važan. Zadrhtao bi malčice kao i ja, kažem vam.
Sjeo je na krevet do mene i rekao da sam sutra u kazni tako da imam vremena da razmislim o svom ponašanju.
- « E pa neću! « – rekla sam odvažno. – « Neće meni nitko prijetiti! Nisam više tvoja mala curica, ja sam Johnny, tata. Ja sam borac. I ne trpim autoritete! « – namrštila sam se.
Otac je podignuo lijevu obrvu. Na izlazu iz sobe okrenuo se i dobacio: - « Mislio sam da razgovaram sa svojom curicom ali izgleda da sam se zabunio. Da je to kojim slučajem bila ona, bila bi u kazni cijeli sutrašnji dan. «
Odahnula sam.
- « Ali pošto si ti Johnny « - nastavi « a tebe ne poznajem, ti ćeš Johnny biti čitav tjedan. Borac si. Izdržat ćeš. » – i izađe.

Suze su mi navrle na oči. K vragu i ti Johnny! Za sve si ti kriv!

I samo da znaš, da stvarno trčiš svaki dan po kiši mokar do kostiju – ne bi ti skakao po ringu i pravio se frajer! Bio bi ti u krevetu sa bronhitisom. Minimum sa bronhitisom, znaš.
Jadan i nikakav.

I Johnny... što ti, ustvari, uopće znači onaj ožiljak ispod lijevog oka ?

Izgledaš jadno Johnny. Stvarno jadno.
Samo da znaš.


22:34 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se