četvrtak, 10.02.2011.

PEPELJUGA U GOJZERICAMA

I.


Jug Francuske.
15.listopada 1965.
Marseille.


Oktobarska Avenija, koja je dotad bila u samom središtu zbivanja, okupana stalnim blicevima fotoaparata, iza čijih su se objektiva skrivali oduševljeni novinari najprestižnijih izdanja svjetskog kulturnog stvaralaštva, obasuta osmjesima i glasnim aplauzima zadivljene elite pisaca, glumaca, publicista i izdavača; sada se ta ista Avenija, nakon što se sklopilo i posljednje oko kamere, doimala odista jadnom pod jeftinim svjetlom ulične lampe.
Otužnom, u toj svojoj tišini, koja je mogla pričati o svemu, samo ne o spokoju.
Ne, nije bilo mira u toj nemogućoj šutnji. Neki je nemir izbijao iz svakog i najmanjeg otpora vjetra, koji se kao lopov uhvaćen u zamku, prikradao izlazu ne stvarajući šum.
Tek bi poneki, mada ipak rijedak, lavež pasa odvukao pozornost nekog samotnog šetača, udubljenog u monolog neke vlastite jesenje priče.
Ali i ne samo to.
Iskusnom oku (onoga koji zna da gleda) ne bi promaklo ni slabašno svijetlo što se vuklo sa samog dna Avenije.
Trag je vodio do omanje vile, nastale u doba vatrene gotike. Uspravna i gorda, kao da prijeti ili pak nepomično strepi. No, svakako impresivna u tom svom nastupu. Upravo je to impozantno zdanje, skrivalo ime koje se često moglo ćuti diljem Evrope – kada se pričalo o briljantnosti i umijeću pisanja.
Svatko tko je pročitao njegov posljednji roman, bio on laik poput mene sama ili dobro potkovan kritičar, nije mogao a da ne ostane zatečen tim izvanrednim djelom, potresnim svjedočanstvom o sudbini dvoje ljudi. Izvanredna tragedija.
Po prvi puta u povijesti, pera kritičara pisala su u istom smjeru. Nije bilo mjesta sumnji. Roman je predstavljao čisto „remake“ djelo koje je slavnog Leona Burguesa podigao na sam oltar slave.

Stajao je leđima naslonjen na bočnu stranu postranog balkona, nepomična pogleda. Ukočenih zjenica uperenih u ništa, ostavljao je dojam netom probuđenog mrtvaca. Čak bi ga i ono iskusno oko promatrača proglasilo mrtvim da nije bilo tih rosnih kapi znoja na njegovu licu, vratu, usnicama. I tih drhtavih ruku.
Po tko zna koji put pokušavao je zapaliti šibicu, pa kada bi konačno i uspio u tome, gasila bi se dok ju je drhtavim rukama prinosio cigari.
„Prokleti vjetar!“- prosikta, glasom koji je podsjećao na rik neke uplašene zvijeri. Isprekidan i drhtav, u nastojanju da prikrije bojazan što mu je treslo čitavo tijelo.
Čin čovjeka pritisnut bremenom očaja ili očajan čin. Svejedno. Grlo se u tom nastojanju stisne, zgrči. Bol ostaje nijema i vrišti negdje u nutrini.
Kada je potrošio i posljednju šibicu , zamahne rukom i nevjerojatnom snagom, neuobičajenom za takvo duševno stanje, razbije kutiju o zid balkona.
„Prokleti bili!“ – vrisne Leon, stisnuvši šake poput ratnika izazvanog na borbu. Ali protiv koga, pitam se.
Sjeo je na krevet te nervoznim prstima prošao kroz još uvijek crne uvojke kose i zaridao glasno. Nije to bio plač, ni tuga, bila je to bol u svom izvornom obliku od koje se ledi krv u žilama.
Bilo je nečeg jezivog u tom prizoru. Slika tog četrdesetogodišnjeg pisca, nadasve markantnog lica, zgrčenog u kutu sobe. U svakom kutu stajala je zapaljena svijeća, čija je svjetlost stvarala neobične sjene na tom ionako već napaćenom licu.
Tada mi pogled padne na jednu knjigu, koja je odbačena ležala na sasvim drugom kraju sobe. „…zločin iz strasti…“ de Leon Burgues, pisalo je na koricama knjige, čije su istrgane stranice bile pobacane oko koša za smeće.
Odmotah jednu. Izgužvanu u napadu bijesa. Ili pak nemoći? Ako je uopće potrebno naglašavati istovjetnost tih dvaju pojmova.
Pogled mi se vrati na Leona koji se okupan sjajem svijeće koprcao u nekoj samo njemu znanoj tami.Izgovarajući pak tiho samo njemu razumljive riječi, brišući pritom dlanovima čas čelo mokro od znoja čas suze što su se neumoljivo razlijevale po licu ne stvarajući ni najmanji šum.

Vratih se na knjigu. Na odmotanom papiru pisalo je…“njene su me oči, crne i snene molile bez riječi, njene usne, crvene kao krv, milovale mi dlan. Znao sam koliko strepnje kriju te grudi što sam ih još noćas ljubio. Još su bila topla i putena njena zavodljiva bedra. A usne, rascvale trešnje, moje mile Marianne (…)“
Marianne. To me ime vrati u razmišljanje. Čini mi se da sam negdje pročitao, mada nisam u potpunosti siguran, da je slavni pisac bio oženjen. Mislim da se upravo njegova žena zvala Marianne. No, nisam siguran. Bilo je to unatrag dvadesetak godina.

O Leonovom se privatnom životu vrlo malo znalo, a još manje pisalo.
Sve dok nije uhićen jednog jutra u svojoj vili i osuđen na doživotan zatvor. Ubojstvo iz strasti, glasila je presuda. Koja ironija sudbine. Ubojstvo iz strasti, zvala se knjiga, krimić, koji ga je uzdigao na pijedestal i učinio ga draguljem u književnosti.
Taj cijenjeni roman bila je zapravo ispovijest ubojice, koji je ubio vlastitu ženu. Ta ga je ispovijest koštala života. U vrtu iza kuće našli su kosti krvnički ubijene Marienne. Sve je to bilo prije dvadesetak godina. Dok su svi pričali o tome kako mu je supruga pobjegla sa ljubavnikom, ona je zapravo mrtva ležala po zemljom. U vrtu kuće. Ubijena.

II.

Spustila sam knjigu na stol. Trebala sam ju već odavno vratiti u knjižnicu. Vjerujem da knjižničar, ma koliko god benigno izgledao, noću ubada igle u voodoo lutkicu sa mojom slikom na njoj. I to one velike. Za pletivo. Činjenica je da zaista loše spavam u posljednje vrijeme. Bolje da vratim knjigu što prije. Zlu ne trebalo, kako bi moja baka znala reći.
Možda je i grijeh ne pročitati ju do kraja. Čak svojevrsno abortiranje vrijednih informacija koje čekaju da se nanižu jedna na drugu. Mogu čak i vizualizirati tu nisku od riječi nanizanih na pola. Ostatak viri ogoljen. I kamo s tim? Mislim, zaista kamo sa tim? Nit za grad nit za selo. Ali nije mi žao. Dobila sam dovoljno. Saznanje da je svaki pisac, svaki pjesnik, u suštini nesretan čovjek. I nema kamo pobjeći jer kad bi kojim slučajem umakao svojoj boli, svom jadu, kad bi iole ovlaš izmakao svojoj nesreći, kako bi pobogu uopće pisao? O čemu? O tome kako je upravo dobio povišicu na poslu, treće željeno dijete i upravo se vratio sa puta iz Dubaia. Ne može. Čak i ne stoga što se ne bi imalo što za reći već stoga što nema publike.

Ovi prvi nemaju vremena čitati o tuđoj sreći, njihova im je sasvim dovoljna, dok nesretne vrijeme prekriva i oni traže, očajnički traže isto toliko nesretnog pisca. Jedino ga on može razumjeti.
Pa sad ti biraj, ako možeš. Dubai ili Oktobarsku Aveniju i mrtvu ženu u vrtu kuće.
Dementia in adjecto. Odmah vam kažem.
Ako ne sagoriš kako ćeš znati od čega se sastoji vonj spaljene kože? Možeš tek pretpostavljati. A život se ne pretpostavlja. On se živi. I tada, tek tada, odlučiš pisati o njemu. Prebaciti ga na papir, preko ramena, kao mrtvu životinju, dok ti vlastita krv kaplje niz ruke, vrat i bedra.
Onaj tko je pročitao Carverovu pjesmu „ ugine ti pas „ znat će o čemu govorim kada kažem da zapravo izbora nema.

III.


I onda su se one ljubičice uz cestu, dignule u vis i poredale jedna uz drugu kao da prave živi zid!
Ma daaaj!
Stvarno! Jel stvarno tako bilo Kike? Reci mu.
Je, je, majke mi, digle se skroz visoko. Brate, bile su skoro moje visine!
I onda se jedna od njih, kunem se, nagnula nad mojim licem i rekla: Briš'te odavde ili ću vas prožvakati! Jel tako Kike? Jel je rekla?
Je je, rekla je : bjež'te ili ću vas pojesti!
Ma dajte ljudi o čemu pričate, vi niste normalni!
Pa jebote nisi nikada vidio lude ljubičice da pričaju? Nemoj mi reći...
Nisam i nadam se da ni neću...bog te...
E pa vidio bi i ti stari, da si ostao sinoć pušit s nama. Ali ti si sad gospodin. A gospoda ne motaju đointe sa gelipterima iz kvarta.

Filip snažno povuće zadnji dim cigarete kao da cijedi posljednje kapi duhana, odbaci ju kažiprstom i skokne sa zidića neke napuštene zgrade.

Ajmo Kike, pusti ovog seronju. Ne mogu više gledati to njegovo gadljivo gospodsko lice. Do jučer je bio glavni klošar i propalica a sad se čovjek čudi o čemu pričam. Ljubičice. Ljubičice, da. One priproste, šumske. Jebi ga, siromah ni kad se napuši ne može vidjeti van svojih okvira, kužiš? Jel bi tebi Sinke, gladiole više odgovarale? Ha seljačino? Jel su one dovoljno profinjene za jednog menađera? Menađer mog kurca.

Okrene se, uskoči u stari fiat i uz škripu guma odveze se u noć. Vjerovatno kod Jimmija na pivo. Sedmo, danas. Nešto ga ne ide ta piva u poslijednje vrijeme.

Sinke je ostao sjediti na zidiću. Nepokretan. Mirnoga lica. Gledao je negdje duboko u mrak. Ili se to mrak omotao i stisnuo uz njega. Ni dan danas, kad se sjetim, ne mogu sa sigurnošću reći.

Sinke?
Reci.
Jebi ga.
Da. Jebi ga.

Oprostiti će ti sve. Ljudi. Svako dno koje dotakneš. Uspiješ li se uzdići, bez njihove ruke, uspiješ li, privikni se da ćeš koračati sam, praćen pogrdama i ispljuvcima.
Uspijeh se teško prašta. Ako uopće ikako.

*


...izvučeno iz naftalina, iz već davne 1999., možda se i nastavi...vrag bi ga znao


23:08 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.