jesen u meni
srijeda, 15.09.2010.
gitare,,
Kada dođu neki sivi dani,
umorni i teški kao stogodišnji kapci
koji se polako spuštaju na moje lice.
Jato ptica letjelo je negdje ka jugu,
bježeći od ove tmurne zime.
Dok hladan jutarnji dah ledio je svuda oko mene,
cijelo moje biće težilo je predivnom spuštanju sa neba.
Zvuci su jači,a ako oslušneš bolje
čućeš zvuke divljih gitara u terci,
čula čupaju nagone kao poslednje kapi
neke vruće rakije iz posude života.
I kad ne budem shvatio ništa,
dotaknuću to sirovom izgrebanom dušom
prelivenom tečnim srebrom.
A bol će biti slatka pjesma koja me ubija
kao crne konje u bjesomučnom galopu.
I naka stara osjećanja baciću,negdje daleko
i neću plakati,ne
To samo želja me goni,
da probam iskušenja neke nove jutarnje zvijezde čežnje.
I znam,
sutra će biti nešto bolje,
dok mi ti zvuci divljih gitara u terci
ne daju mira,već gone na nove
i nove daleke snove.
Ali voljena,ne plaši me se ‚takvog,
i ako sam samo Divlji pali anđeo
koji muči svoju natopljenu tamnu riječ,
pokislu suštinu proklestva sjedinjenja
ljubavi,
patnje,
slatke sreće
strasti
mržnje i sjete
Znaj,to se samo igram života,
i nežali ako odem u predvorje gde umiru
pjesnici pod cvijetom mandarina.
Pijan od grijeha ,
moćan u skoku,
neshvaćen dok ljubim
ja....
usamnjeni Pelikan u vječitom obnavljanju.
