Hvalospjev gluposti http://blog.dnevnik.hr/justthepine

utorak, 24.02.2009.

Svi na hokej

Medvjedi (KHL Medveščak Zagreb) u Domu sportova sutra (25.02.) u 19h igraju četvrt završnicu Slovenskog prvenstva sa Olimpijom. Stari rivali. Pozivam sve ljubitelje zimskih sportova i brze igre (tko je jednom išao na hokej, zavolio ga je) nek svrati u Ledenu. Ulaz je besplatan! Pomognimo Medvjedima u pohodu na naslov prvaka. Zig Zag Medveščak!!! smijeh

24.02.2009. u 10:01 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 16.02.2009.

Kada se izlazak pretvori u sranje

U petak je proglašena Slobodna Fašnička Republika Samobor. Blago nama. Sada su spelancije i zajebancije službeno dozvoljene. Ne veli se zabadav da bedaki noriju saki dan, a pametni samo na fašnik. smokin

Sukladno tome, u petak se išlo na proglašenje republike. Kao i sve u republici koju smo napustili izdvajanjem i proglašenjem, kasnili smo i mi. Došli smo u 21h na trg koji je bio onako, poluprazan. Logično manje ljudi za petak. Tome smo se i nadali. Krafne su bile tražena roba. Na sreću ili žalost, nigdje niti jedne za kupiti. Prestrašno. Sve se pojelo. eek Jel to moguće? Sumnjičavo sam gledao. Fritule su se prodavale ko lude. Samo zato jer nije bilo krafni. Činjenica je kako su kiosci s krafnama bili prazni. Ni ljudi nisu bili u njima. Zaključak... Možda jesu prodane sve krafne, ali kada bi ih bilo i pečenih, nebi ih imao tko prodavati. Po meni, čisti promašaj.

Krenulo se dalje u istraživanje blagodati nove republike. Tada su nastali problemi. Opako me pritislo. blabla Ničim izazvano! Kasnije su to pripisali lijekovima, ali je meni to svejedno malo čudno. Uglavnom, postalo je jako neugodno. Odmah su mi se misli sjatile u godinu 2005. Tada sam imao opako isti problem. Dobro, malo je bio teži jer sam bio više udaljen od sadašnjeg mjesta i pritisak je bio kud i kamo veći. Ubrazo sam u warp 6 i neviđenim manevrima vozio slalom kroz masu ljudi. Cilj je bila baza Old Scout. Tamo mi je jedino bilo logično otić na wc. Roštanjem po tim sjećanjima sam došao do istog zaključka. U odnosu na onda, nisam trebao toliku brzinu. Sa pola impulsne sam stigao do Scouta. Smjestio se na mjesto predviđeno za takve probleme i servisirao sam oštećene dijelove. S velikim guštom. Ne mogu tvrditi koliko sam bio blijed. Znam samo da sam sreo neobično mnogo ljudi koje znam (neke nisam vidio više od godine dana). Kako to da ih nisam sreo prije dva tri dana nego sada? Baš sada? nono Jel imamo kakav Murphyev zakon i o tome? Uglavnom, obavio sam sve radnje potrebne za izbjegavnje probijanja trupa.

Osluhnuo sam glazbu (koja je dopirala i do četiri zidića u kojima sam bio nakratko boravio). Odličan rock obzirom da sviraju neki klinci. Bas gitara je bila veća od onog malca koji je svirao istu. Kada sam ugledao plakat za koncert, morao sam ostati. Žbrljotina koju su dečki sami nacrtali je bila nalik nečemu što sam ja crtao u maloj školi. smijeh Da ne ispadne kako kritiziram previše, ostao sam na toj razini što se crtanja tiće. Morao sam ostati i poslušati kako dečki peglaju. Bome su dobro peglali. Popio sam jedan crni ribizl i razmišljao kako nepravedno zapostavljam taj najdraži pub. Već dva puta me spasio od „smrtne“ opasnosti (red alert je svjetlio već dobrano dugo), imaju preko 30 različitih vrsta pive u ponudi, organiziraju odlične koncerte, cuga je relativno jeftina (ovisi kaj se pije), čak ni ness nije loš i koješta drugo. I sad se ja pitam zakaj nisam češće tamo na cugi nego dajem lovu nekim pikzibnerima... Sramota! Odlučio sam ostavljati svoje dragocjene novčiće češće tamo.

Izašli smo van iz Scouta i krenuli malo prošvrljati gradom. Cubismo je pičio u šatoru. Pogledali smo si malo to, pogledali smo si neke štandove, propičili smo kroz kuću strave u lunaparku (nisam nikad do sada bio i to je fakat smijeh), kupili i famozne fritule kad me opet prišerafilo. Istina, imao sam još dovoljno vremena za ne paničariti (oglasio se yellow alert), ali je bio problem kaj sam pješke. 3km nema šanse preć s takvim opterečenjem trupa. Zvali smo „servis“ da dođe s prevoznim sredstvom. Sretno sam završio doma u režimu resetiranja sustava. Na žalost, kada se pogleda kaj se sve desilo (nedostaci i (ne)zgode) izlazak se pretvorio u velko sranje. Barem s moje strane.

Danas sam pak imao seriju dogodovština u rano jutro. Otišao sam do dobavljača po robu (iako radim popodne). Naravno, nije sve bilo spremno pa sam morao čekati da se pripremi ta ostala roba. Bio sam na kavi za to vrijeme. Prije nego sam došao do skladišta, ispao mi je mob i rasuo se u tri komada. Glavni dio aparata je strugao po asfaltu. Ko da ionako nije dovoljno zgreban. Poklopac baterije je ostao kod jednog kotača nečijeg auta, a baterija se odstrugala ispod motora. Imao sam fino rastezanje (bez Renate Sopek) ispod tuđeg auta. Nadam se samo da nisu snimale nadzorne kamere jer ću bit glavna sprdnja, a možda i završim na Youtubeu. Fala lepa, nebi. Nije bilo mjesta za parkiranje pa sam morao ostaviti auto malo dalje od isporuke (ali na parkirnom mjestu od te firme). Kaj me nije netko zatvorio. headbang Pitam ja u skladištu za registraciju, al nije im baš poznata. Po autu su si zamislili tko bi mogao biti. Zovu lika, ali se ovaj ne javlja. burninmad Očito je bio negdje na kavi. Zvao sam pajdu koji radi u toj firmi. Poslao je cirkularni mail. Nakon desetak minuta je lik došao. Mislio sam da će bit sav nabrijan kaj sam stao „na njegovo mjesto“, ali nije. Ni slova nije rekao. Hm... Čudno za ponedjeljak.

Stao sam na benzinskoj kako bi dotočio auto. Već je dulje vrijeme na rezervi. I? Na cijeloj pumpi sa 15 točionih mjesta ne radi niti jedno sa EuroDieselom. headbang NITI JEDNO!!! Sad sam na plinovima. Nadam se da ću poslije posla uspjeti svratiti do najbliže benzinske. Jadna mi majka ak ostanem na cesti. Koja sramota!

16.02.2009. u 16:09 • 5 KomentaraPrint#^

četvrtak, 12.02.2009.

Kad ne razmišljamo

Za ovaj tekst je zaista bilo teško odabrati naslov. Htio sam napisati „nije žvaka za seljaka“, ali kako sam ja seosko dijete i kako žvačem bez mljackanja, nije mi se svidjelo. Al eto...sinulo mi.

U nedjelju smo otpratili tatu na avion. Po tko zna koji puta viđen scenarij tako da nije bilo previše srcedrapateljski (barem ne meni, al za mamu ne garantiram). Ono što je predmet ovog teksta (uglavnom) je plačanje parkinga. Na aerodromu možete platiti parking na automatu unutar zgrade, kod čovjeka koji sjedi za pultom i na samom parkingu. Tko se imalo služi s tim automatima zna da zgužvana lova nema previše šanse biti prihvačena od strane Siemens automata. Jednostavno pljune nazad novčanicu. Kako sam ja po prirodi uvijek skeptičan glede vremena provedenog u redu za izlazak, parking plaćam na automatu vani. Ko za vraga je počelo padati i puhati. Ja u trenirci glumim proljeće. Tak mi i treba. Smrznul sam se ko govno. Međutim, možda nebi bilo tako da četiri osobe prije mene nije bila jedna gospođa koja je u automat gurala „list salate“ s likom Jurja Dobrile. Kada joj je automat deseti puta izbacio taj komadić papira, ona je odlučila ugurati u njega dva komada od jednom. I pokušava, čudi se, jadikuje, zapomaže. Al to tak ne ide. Brat je poludio, počeo je nekaj komentirat čak i pomalo neukusno. Došao je i on na red. Pljune mu Siemens Dobrilu nazad. Krepal sam od smijeha. Ni meni se ne sviđa kada ljudi siluju automat. Ne razmišljaju kaj se događa. Da bude stvar gora, niti se ne trude promućkati glavom. Bitno da zadržavaju red. Kaj nije mogla gospođa otić u zgradu i platiti na pultu? Neeeeeee...

Konačno platim i ja. Vozamo se prema izlazu kad tamo neki Jeep stoji pred rampom. Potrudi jedan lik. Ovi ništa. Potrubi drugi (ne volim trubiti jer mi probija mozak), ali opet ništa. Gledam ja, neka žena sjedi za volanom i drži vrata poluotvorena. Pazite logike. A nisu oni prvi. Odu na parking, sjednu u auto, dopeljaju ga do rampe i onda idu platiti parkiralište. Red je dakako bio od desetak ljudi. Kada je dotični gospodin došao na red, automat mu je s guštom pljuvao novčanice nazad. Izgledale su kao da su kravi iz gupca ispale. I kaj napravit takvome? Da je meni znat kaj se tim ljudima u datom trenu u glavi motalo. Kak imaju obraza stat pred rampu i onda mahat ko da se nikaj ne događa. A ja imam petnaest minuta ili manje za izać s parkinga. Ne brijem na agresivu, al takve tikvane treba nalupat po goloj riti sa šibom bekovicom. Deset dana nebi sjedili na njoj.

Dosta smo pričali o mom autu. Sada malo o meni. Još me muče noćne more. Danas sam shvatio da sam imao takve događaje poslije uzimanja lijeka. Ne znam kako bi to trebalo imati veze osim kaj sam naprasno prekinuo san, ali očito ima veze. Najgore je to kaj sanjam uglavnom posao. Mislim da postajem opterećen. Bolje rečeno preopterečen. Zadnje vrijeme lupam podosta prekovremenih. Čak i noćne. Ne sviđa mi se to jer nisam vidio nikakve znake u hrvatskim novčićima zbog toga. Na žalost ne mogu još za sada reći da to ne želim odraditi. Ipak cijela firma počiva na nekim stvarima koje odrađujem, a ja sam na žalost meka srca. Nikak ne valja.

Neki dan sam opet dokazao kolko sam trapav. Nedavno sam kupio Universal kompilaciju s pjesmama Johnnya Casha. Fantastičan CD. Slušam ga konstantno. I neki dan ga opet idem prebaciti u auto. Nisam dobro otvorio vrata od ormarića i vratašca od CD playera su zapela. Brzo vadim disk, ali linija je brža i zakači disk po pola. Nakon tri sekunde vrata se otvaraju opet sama, a kako sam ja cukao ko sivonja, ode CD u vražju mater pod ormar. Naravno, na stranu na kojoj je snimka. Sjećate se Murphyevog zakona o padanju šnite kruha namazane margarinom? E pa to je to. Lud ko šiba izvlačim taj disk. Ogrebao sam ga malo. Koja tuga... S posla sam išao u tri navrata. Zaboravio sam mobitele za dostavu drugi dan. Nakon toga sam se vraćao po kišobran i suđe koje mi je ostalo od gableca. Da to nebi bilo sve se pobrinuo mlađi kolega koji nije izbacio smeće. Išao sam i po kante. Izlazeći na večer iz stana, uzmem hrpu vrečica. Dođem do auta i shvatim da nemam ključ s kojim bi ga upalio. A neće đubre bez toga. Sreća, kiša je počela padati. Ohladila me malo dok sam išao natrag. Nisam bio ljut na sebe. Tolko se nahodam sim pak tam, gore dolje po stepenicama. Da mi je znati zakaj tak sporo mršavim???

12.02.2009. u 10:39 • 9 KomentaraPrint#^

srijeda, 04.02.2009.

Deja vu

Nedavni post blogerice bastet i ružni snovi od kraja siječnja ponukali su me pisati malo o nekim fenomenima koji mi se s vremena na vrijeme dese. Prije se to češće događalo. Sada malo rijeđe. Ili, kada bolje razmislim, sada tek ubirem plodove tih snova. Bili oni dobri ili loši.

Prije nekih mjesec i pol sam vodio razgovor sa svojim direktorom. U svakom trenu sam znao što će on reći. Svaki njegov odgovor na moje pitanje sam znao i na svako njegovo pitanje sam imao odgovor. Nakon minute sam bio svjestan da sam sve to proživio. OK... Počinje me obljevati znoj. Kako je to završilo? Dobro ili loše po mene? Kaj sada reći? Ne ide... Ne mogu se sjetiti kako je završilo. Odjednom, njegovu zadnju rečenicu imam negdje „zapisanu“ i prepoznajem je, ali svoj odgovor ne. Stvar je dobro završila. Očito sam dobro odreagirao i stvar je završila dobro za mene. Uspio sam promjeniti tijek događanja iz sna. Ili je samo u snu bila opomena? Nikad neću saznati. I dobro da neću.

Zanimljivije je kada se nalazim u nekim opuštenijim okolnostima. Tipa na utakmici ili nekom koncertu. Kada predvidim koja pjesma će svirati sljedeća. Ili kada recimo čujem nekog balavandera na tribini kako provali neki biser. Smijem se sa svima, a onda shvatim da sam tu rečenicu negdje već ćuo. Mogu se pokidat od muke, ali ne mogu se sjetiti gdje, ali točno sam je takvu ćuo. Dođem u dućan i pitam kaj ima novo. I ponekad znam sve te novosti. Srećom, počeo sam uviđati takve stvari dovoljno rano pa više ne pitam gluposti tipa: „Nismo li već o tome pričali?“ Tek tada te ljudi čudno gledaju. Deja vu zna biti nezgodna stvar.

No, rijetko kada se iz snova ostvaruju jako važne stvari. Na primjer, nikada nisam sanjao plaću. Nikada nisam sanjao nešto vrijedno što si želim ili što bi možda mogao dobiti. Više onako glupe situacije. Ili bolje rećeno svakodnevne, obične. Preobične. Zanimljivo je kako mi se nikad niti jedan erotski san (a bilo ih je podosta) nije pretvorio u javu. Mislim naravno na situaciju i okolnosti. Bilo je slučajeva kada sam sanjao (barem sam tako mislio) cijelu noć. I probudio sam se jer sam morao na wc. Vratio bi se u krevet i nastavio sanjati gdje sam stao. Naravno, sat bi ujutro bio nemilosrdan i nebi nikad bilo svršavanja u pravom smislu te riječi (ne jednom je „zeko“ umalo platio izbacivanjem kroz prozor). Na žalost ili sreću (kako se uzme i po koga), nije bilo niti deja vu ponavljanja. Ono što je jako zanimljivo je da u tim snovima nikada nisam sanjao neku osobu koju zaista poznajem. Totalna nepoznanica. Sada čekam jedan san koji sam sanjao prije pet godina. On mi je nekako ličio na nešto što bi se možda i moglo ostvariti. Kuckam u drvo nek se to ostvari.

S druge pak strane, kraj siječnja su obilježili snovi s kojima nebi volio imati deja vu iskustvo. Krenut ćemo od posljednjega. Gledam kroz prozor i vidim dva balona kako vuku drvo u zrak i to s korjenjem i hrpom zemlje oko njega. Gledam i ne vjerujem. Odakle sad dva balona??? Na to se maknem od prozora, a u sobu kroz zatvoren prozor uljeće gumena loptica koja po sebi ima nastavke ko virus AIDS-a. Lovim je i bacam van, ali đubre neće kroz zatvoren prozor nazad. Bemjeli ti snove... Rijetko kad je po mom. Nakon silnog truda izašla je loptica van, ali nije ostao neki osjećaj zadovoljstva (gledajući to sada ovako napisano, nekako mi sliči na finalnu utakmicu rukometa). Sa svitanjem sam otkrio da mi je bilo hladno jer je netko ostavio prozor otvoren i da su žaluzine polomljene. Morao sam to hitno popraviti. Valjda sam tuda izbacio lopticu. Probudivši se, imao sam ledene ruke, ali ono...loptica... Potrgan prozor...a oni baloni tek i drvo... Ja isto svašta sanjam.

Dan prije sam imao još jednu nazovimo noćnu moru. Sjedio sam na stolici za toplijeg proljetnog dana. Ali pravog proljeća. Mjesto naoko poznato, ali nemam pojma gdje je. Moje selo nije. Sjedim ja i gledam hrpu ljudi kako dolaze. Među njima jako puno poznatih. Najbliža rodbina, malo dalja rodbina, prijatelji... Svi pored mene prolaze kao pored turskog groblja. Nitko meni ne dolazi. Svi idu nekome drugome. Majku mu staru. Da baš meni nitko nije došao u posjetu. Ali baš nitko. I onda... gledam jedno poznato lice. Jako poznato. Fino odjeveno u crveno crnu odoru. Friško ispeglanu. Čelava glava. Pa da!!! To je Jean Luc Picard. Kapetan Enterprisea!!! Ide prema meni, ali je prerano skrenuo i otišao u kontra smjeru. Probudio sam se malo izbezumljen od pomisli da su me svi da ne velim kaj... I znate tko mi je najteže pao? Jean Luc! I čovjek se zapita: „Jesam li ja normalan?“

I za kraj ovog snovima isprepletenog teksta jedan vic o trudnoći i o gumicama (poveznica = gumice od nedavno)...

Pita Papa Štrumf sve okupljene štrumfove: „Recite vi meni. Tko je štrumfao Štrumfetu bez štrumf gumice?“ Nitko ne odgovara. Opet on: „Štrumfeta je ostala trudna. Tko je štrumfao Štrufmetu bez štrumf gumice?“ Nitko ni slova. Sada je već bio lagano izbezumljen: „Dobro, kolko puta ja moram pitati??? Tko je štrumfao Štrumfetu bez štrumf gumice?“ Iz mase dopre glas: „Ja mrzim štrumf gumice!!!“

04.02.2009. u 19:12 • 7 KomentaraPrint#^

nedjelja, 01.02.2009.

Uguzi

Nikoga ne mrzim. Baš nikoga. No ne volim uguze. Ako ima netko tko ne zna što je uguz, pojasniti ću dodatno sa riječju uvlakač ili ulizica. Takve likove nikada nisam volio blizu sebe. Nikad ne znaš kaj se može od njih očekivati. Još za služenja vojnog roka, na određenoj obuci su nam govorili kako svaki kolektiv ima takvu jednu osobu. U vojsci je to posebno izraženo, ali takvih ima u svakoj firmi. Naravno, i u našoj (koliko god mala bila) ima jedan.

Već neko vrijeme mi taj kolega zadaje podosta problema. U biti to nisu veliki problemi bili (barem ne do sada), ali su bili jako česti. Barem za mene. Čak i prečesti. Ono što mi je definitivno diglo tlak prije nekih pola godine je bilo prisvajanje jednog mog prijedloga kao svoje zasluge. Majstor nije znao do kako sam ja to već predložio direktoru. Iako je direktor bio svjestan toga, svejedno je potvrdio kako je on u pravu i da to moram čim prije srediti (kao da nemam ionako dosta svog posla). Nakon toga sam jednom ostao sam u dućanu i zagužvalo se. Trebao sam pomoć. On je poznat po tome da ne voli raditi u dućanu (iako stalno kuka kako bi on rado radio u dućanu). Riješio sam svojeg zadnjeg kupca. Njemu je ostao još jedan. Trebao sam zbog tog zadnjeg hitno nazvati dobavljače. Kada je završio taj razgovor, kolega mi se okrenuo i rekao da je vrijeme da se primim dućana jer on ima svog posla i on ne može raditi u dućanu. Pjena mi je izašla na usta, ali taj put nisam htio dizat halabuku radi općeg mira.

Sad neki dan su nam došli instalirati novu opremu koju ćemo ubuduće rabiti kod prodaje. Čovjek iz te firme (nazovimo ga N) je došao to postaviti u pogon i objasniti nam kako se radi s tim. Naravno, ja sam morao biti u dućanu kao i drugi kolega. Kolega uguz je bio jako nervozan kaj u datom trenu ne može na kavu i što se njemu također objašnjava kako se radi s tim. Riješili smo gužvu u dućanu i kolegi (nazovimo ga T) je ostala jedna stranka koja je zahtjevala dulji tretman. Dođem ja do N i pitam ga hoćemo li početi s obukom. On je rekao kako nebi ako ima još netko tko mora slušati. Velim ja OK i da ćemo se T i ja dovući ćim on završi. Uzmem ja dokumente od T koje treba kopirati kako bi mu ubrzao posao. Skoro smo bili gotovi kada se pojavio uguz i počeo pred strankom nama propovjed držati. Kako smo to bezobrazni, zadržavamo čovjeka, a ništa ne radimo, nema potrebe da smo obadva u dućanu i koješta drugo. Na to sam poludio (što nije meni lako jer imam zaista dugačak fitilj) i otišao sam za njim. Počeo sam se derati i na njega, nek odjebe, nek sjaši s mene i s nas i neka se ne miješa u posao koji nije njegov (naravno, pred direktorom je htio izigravat šefića). Na to mi je rekao da sam prebalav da bi se tako razgovarao s njim. Kako sam bio ispalio, rekao sam mu opet nek odjebe i da začepi. Ja sam se s čovjekom dogovorio da nas pričeka i da se prestane miješati u ono kaj ne kuži i di mu nije mjesto. Isto tako, da se više nije usudio tako pričat samnom pred strankama.

Direktor me čudno gledao (valjda nije to očekivao od mene). Bilo je dosta. Ne dolazi u obzir da se više itko samnom tako razgovara pred strankama. Pet godina sam u toj firmi i bome više nisam nikome potrčko. Posebno ne ljudima koji si zamišljaju da su šefovi. Dok je N nama objašnjavao kako se radi s tom opremom, uguz je mirne duše obukao jaknu i kapu i izjurio iz firme. Vratio se nakon deset sekundi i rekao da je gužva u dućanu i nek T ide riješit to. Naravno, njemu nije palo na pamet poslužiti ljude. Morao je otići na kavu s direktorom. I tako, oni opet idu svaki dan na kavice barem dva puta (a on sam još koji put). Trebalo je lizati rane.

Mene sad samo interesira kako netko tko je takav misli da se takve stvari ne uočavaju, ne vide. Ko da mi ne vidimo da on dolazi kasnije na posao i da ide pet puta na kavu, pa onda jednom na gablec, pa onda veli da ide nekam na teren, a u biti obavlja svoje privatne prčije. Kao da mi ne vidimo kakav je. OK... Šutimo o tome jer smo normalni i ne želimo ratovati u firmi gdje moramo provoditi barem 8h na dan. Šutimo o tome jer nema smisla cvekati stalno, ali zato nam ide na jetra kada se uguz konstantno žali da ima posla ko salate, da ne zna kud će sa obavezama, kako ne stigne ni jesti, kak puno puno radi, a mi svi znamo i vidimo (jer nismo slijepi) da to nije istina. Kakav to moraš biti čovjek i kenjkat stalno? Kakav to moraš biti čovjek kada misliš da te se ne kuži? Da sam takav, pokrio bi se po ušima i bio bi sretan kaj mi se to sve tolerira. Nikad, ali nikad neću moći shvatiti uguze. Dan poslije je rekao T da on s nama komunicira samo poslovno. Pita ga na to T kaj je sve naručeno, di mora sve po robu, a ovaj veli da mu je malo prije objasnio kako s nama komunicira čisto poslovno. OK... A kaj je ovo ako nije posao? To je podizanje robe. Prestrašno... A kaj je podizanje robe? To nije posao? Bože, ima li kraja ljudskoj gluposti?

01.02.2009. u 23:04 • 5 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (3)
Listopad 2011 (2)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (3)

Opis bloga

Iskreno, profiliranje mi i nije neka fora jer se uvijek rastočim u raznim smjerovima. Osnovna misao i vodilja je pisati o onim događajima koji me dirnu s lijepe strane, a bome i s grde. Ponekad poželim podijeliti ljudsku glupost s mnogim ljudima. Nadam se kako ću ovdje to i uspjeti.

Linkovi

Pošta
Web album

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi:
Simo Mraović - 16.12.2008 RIP
Mile Kekin
Nebuloze moje
Mreža - Kriza srednjih godina
Živjeti svoj život
Sidney
mindbuilding
Bedasta curica
ljubavnica29
by Andrejevna
neverinov blog
Tičerica
marchelina
Kenguur
Kinky Kolumnistica

Moji "poroci":
Lois McMaster Bujold
Vorkosigan saga
The West
NK Dinamo
KHL Medveščak
NY Rangers
Stripovi.com
Sergio Bonelli Editore

Zanimljivo:
AskMen.com
SportNet
Hrvatski golf portal

bućkuriš pameti

23.03.2012.
Ide od prilike ovako: "Budimo veseli. Proljeće je tu kao i prvi znakovi proljeća. Bosanci na mješalicama, visibabe i ostalo bilje..."
Frano Ridjan - HR2 (dobra fora i nikako nije za zamjeriti)

19.02. 2009
Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.

marchelina

30.06.2009
Sportski, pa i životni vrhunac nije biti najbolji, najviši, najjači, jer to mogu biti samo rijetki. Pravi vrhunac je izvući maksimum iz onoga čime raspolažeš.

Bernard Jurišić (SportNet)

01.04.2009
Nekada, kada bi Dinamo gubio ili Zambata promašio gol, klinci bi dobivali “šljagu”, no, zamislite nesretno dijete da mu otac udari “klepetušu” svaki put kad Josip Tadić promaši gol? To bi već bilo brutalno...

Tomislav Židak (Jutarnji list)

01.02.2009
Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala.

autor... Na žalost, meni nepoznat.

13.12.2008
....all things share the same breath....the beast, the tree, the man .... the air shares it's spirit with all the life it supports."

poglavica Seattle Dwamish

09.11.2008
May the stars carry your sadness away,
May the flowers fill your heart with beauty,
May hope forever wipe away your tears,
And, above all, may silence make you strong. wink

poglavica Dan George

30.09.2008
Life is hard; it's harder if you're stupid. pjeva
John Wayne

27.08.2008.
“Lijepa će te izdati, ružna ti se neće svidjati; siromašna će te upropastiti, a bogata će tobom vladati. Eto, izaberi šta ćeš najlakše podnositi.” smokin
Aristip

15.07.2008.
Life is a sexually transmitted disease. yes



 Dotepli se u količinama

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se