Crveno..

Dosadan dan. U glavi mi se isprepliću različite misli koje nekako želim složiti. Dosta mi je razmišljanja, ovo stvarno ne vodi nikuda. Sjedam u auto i polako počinjem voziti. Vani je sve tako.. mirno, tek možda da me pokoji auto zaobiđe. Nije ni čudo, nedjelja navečer je, a ja sam uvijek tvrdila da je za mene to dan mrtvih. Na trenutak pogledam na sat i primijetim da su se kazaljke spojile. Heh… Možda netko misli na mene. Prvo se sjetim tebe i toga kako smo prije na mobitelu uvijek gledali tko bi mogao misliti na nas kada bi sat na ekranu pokazao iste brojke sata i minuta. Tomu sam te ja naučila bez obzira koliko je to tada budalasto bilo. Pitam se jesi li još slobodan. Kako si? Jesi li napokon našao ono što si tražio? Opet te misli u glavi. Dosta… Na križanju gledam noćnu urotu semafora i muka mi je više od toga kako sasvim slučajno pogodim baš svako crveno svjetlo. Dolazim kući i odlučujem te nazvati. Pitam 'Gdje si?' i time započinjem razgovor. 'Znam da smo se davno čuli i da si rekao da te ne zovem, da te ne tražim, da je bolje ovako…' u pozadini čujem glas druge djevojke. Kažem ti da sam se sjetila naših crvenih svjetala i kako si se slatko smijao dok bi ja lupetala gluposti. Pitam te 'Jesi ok? Igraš li još nogomet?' Ti se nasmiješ i kažeš da si odustao. Počeo si ponovno pušiti, nema smisla da i dalje glumiš nekog sportaša jer znaš koliko je to glupo. Znaš da mi se to ne sviđa. Sklapam mobitel, sjedam ponovno u auto i razmišljam o crvenim svjetlima. Napokon zeleno, ipak crvena nije pobijedila.

Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

Sjećaš se kako bi znao malo više popiti pa bi mi dao da ja vozim. Dok bi ja mijenjala brzine ti bi jadikovao bez prestanka. Zbijali bi šale i cerekali se kao klinci. Izgleda da smo to i bili.. zbunjeni klinci koji nisu znali gdje su im granice. Koliko bi puta ti vozio skoro nas poslavši u smrt. No znaš da Bog čuva budale, znaš da je nas posebno volio. Mi smo Ga izazivali a On bi nam opraštao. Pojačavam radio jer želim potisnuti ove misli. Čujem pjesmu koju smo znali zajedno pjevušiti i pomislim kako mi je ovo zadnja stvar koja mi sada treba. Opsujem u bradu i pogledam negdje u daljinu. Vidim mjesto s kojeg smo promatrali zvijezde, brojali užurbane aute, ako ih je uopće i bilo, i bacali snove na tu istu cestu. Vozim dalje i sjetim se kako bi puhala balone dok si me vozio kući. Pogled bi mi uvijek negdje zastao, barem na sekundu, pa tako i na tebi. Rijetko si to primjećivao, a kad bi i primijetio samo bi se nasmiješio. Stali bi na crveno i samo šutjeli dok bi glazba tiho svirala u pozadini. Ah, taj zvuk ispunjenosti…

Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

Vraćam se natrag stvarnosti i ne dopuštam da me ovladaju te misli, ta sjećanja. Bježim od križanja jer volim otvorenu cestu. Ne gledam znakove niti me zanima što će biti, samo vozim. Ne bježim od prošlosti ili od onoga što će se tek zbiti. Nije me briga. Ili možda je?! Pogled mi se muti od suza što obrazom putuju i mrzim se jer nisam raščistila sve u glavi što sam trebala. Ne bi mi bilo svejedno kad bi te sada srela. Ali nekako, nisam sigurna želim li to. Crveno mi sada znači samo nemoć da pobjegnem, da ti ne pošaljem poruku kada mi se srce stegne. Crveno je moja slabost, mrzim ga više od tebe. Crveno me sada peče kada se vraćam navečer kući. Opet ta sjećanja… Stišćem gas i prolijećem kroz crveno. Kraj svim sjećanjima…

Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

'Jučer se u centru grada dogodila teška prometna nesreća u kojoj je stradala mlađa ženska osoba. Djevojka je automobilom prošla kroz crveno svjetlo velikom brzinom, sletjela s ceste te se zabila u zid obližnje zgrade. Policija nije htjela otkriti detalje jer je očevid još u tijeku.'



Post Scriptum.. Pretpostavljam da ste prepoznali pjesmu.. Elemental - Crveno.. Ona me nadahnula da napišem ovu priču, tj priča je bila već napisana sama po sebi jer su riječi pjesme rekle totalno sve ono što sam ja htjela napisati, a sada je ta priča ukomponirana u cijelosti. Svidjela mi se tema, odnosno ideja, pa rekoh, zakai ne...nadam se da će se i vama svidjeti. Pozdrav vjerni moji čitatelji. rolleyes
četvrtak, 03.07.2008. | komentiraj 78 |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.