Julijana7

Bruno Ferrero: Ali mi imamo krila - male priče za dušu

Darivanje

Ulicom je prolazila mama s djetetom.
Dječačić je u ruci držao kolač.
Došli su do prosjakinje pored koje je sjedio
prljavi dječak u prevelikoj odjeći.
Dječak s kolačem pogleda majku i ona je u njegovom pogledu
pročitala da onom drugom želi dati svoj kolač.
Kimnuvši glavom, dopustila mu je to.
Dječačić pruži kolač svom odrpanom vršnjaku
i nastavi cupkati za mamom.

Neki je prolaznik sve to promatrao,
pa je ženi dobacio:
„Sad ćete mu kupiti još veći kolač, zar ne?“
„Ne“, odgovori ona mirno.
„Zašto ne?“
„Zato što se onaj koji daruje odriče.“



Zrno pšenice skrilo se u hambaru.
Nije htjelo sudjelovati u sjetvi,
nije htjelo umrijeti u brazdi,
nije se htjelo žrtvovati.
Htjelo je spasiti vlastiti život.
Ništa mu nije značilo doći na stol,
biti kruhom u svečan dan,
ni biti blagoslovljeno i podijeljeno gostima.
Nije htjelo izgubiti svoj život
ni biti radost drugima.
Nakon nekoliko mjeseci došao je seljak.
Pomeo je i očistio hambar,
sa smećem je izbacio i pšenično zrno.




Ponekad zaboravimo da smo tu za druge.
Ponekad zaboravimo da za druge trebamo moliti,
da naše odricanje s ljubavlju za druge
uvijek donosi plod.

Kad nam nije lako, kad nas snađu razne nevolje,
zaboravimo da je Bog taj koji je uvijek uz nas
i koji sve uvijek na dobro izvodi,
a na nama je samo da vjerujemo,
uzdamo se i trudimo
svaki dan živjeti ono što nas uči.
I da ne trebamo očekivati baš ništa zauzvrat,
već da strpljivo trebamo podnositi sve što nas snađe,
a Bog će dati utjehu.
Zaboravljam to ponekad.

Evo još jedne prispodobe iz iste knjige.

Pustinjaci

Oko izvora u pustinji nastanilo se mnoštvo pustinjaka.
Načinili su sebi kolibe i u njima provodili dane
u dubokoj šutnji, razmišljanju i molitvi.

Sabrana duha zazivahu Božju prisutnost.
Bog ih je kanio posjetiti
ali do njih nije bilo puta.
U pustinji je vidio njihove raštrkane nastambe,
ali puta nije vidio.

Jednog dana neka potreba ipak natjera
jednog pustinjaka da posjeti svog susjeda.
Do njegove su se kolibe ukazali maleni putokazi.
Kad je onaj drugi uzvratio posjet,
tragovi su postali još vidljiviji.
Onda su ostali pustinjaci počeli
posjećivati jedni druge.
Tako je nastalo mnoštvo puteljaka u pustinji.

Bog, kojega su dobri pustinjaci svakodnevno zazivali,
navrati jednog dana u pustinju,
obradova se pravoj mreži puteljaka
koji su povezivali pustinjačke kolibe i reče:
„To mi se sviđa, sada mogu doći do njih.“



Molio sam Boga da me oslobodi oholosti,
a on mi reče da nije njegovo da ljude oslobađa od oholosti,
već da je se oni sami trebaju odreći.

Molio sam Boga da mi izliječi hromoga sina,
a on mi reče da su tjelesne patnje vremenite.

Molio sam Boga da me obdari strpljivošću,
a on mi reče da je strpljivost plod pretrpljenih nevolja.
Ona se ne daruje, treba je osvojiti.

Molio sam Boga da mi podari sreću,
a on mi reče da dijeli darove,
ali da se za sreću sam trebam potruditi.

Molio sam Boga da me mimoiđu trpljenja,
a on mi reče da cijeli svijet trpi
i da trpljenja čovjeka privode k njemu.

Molio sam Boga da mi ojača duh,
a on mi reče da moram sam odrastati i sazrijevati.

Pitao sam Boga da li me ljubi,
a on mi reče da me ljubi
i da je njegov jedinac sin umro za mene
te da ću jednog dana doći u nebo
zato što sam u njega vjerovao.

Molio sam Boga da mi pomogne ljubiti ljude
kao što on mene ljubi,
a on mi reče: „Napokon si shvatio!“



Jesmo li i mi zaboravili posjećivati one koji nas trebaju-
osamljene starce u našem susjedstvu,
ljude u nevolji, ostavljene, bolesne...
Možda baš danas možeš učiniti nekome nešto.
I najmanji dar iz srca može učiniti jako mnogo.
Tvoja topla riječ, podrška i razumijevanje
već može biti nekome veliki dar...

"Suosjećati znači ljubiti Božjim srcem."
"Razgovarati znači podijeliti nešto sa sugovornikom.
Slušati znači voljeti ga."