25.02.2008., ponedjeljak
Koje je boje ruža, na prvi pogled (2. dio)
 Sigfried Zademack Bila je sredina jula. Sunce je danima nemilosrdno žarilo i isušivalo travnjak u Njezinu vrtu, unatoč svakodnevnom obilnom zalijevanju. Iz vrtnih je jezeraca voda naočigled hlapila. Zasjenila je najmanje jezerce velikim suncobranom i svakodnevno dolijevala vodu. Ustala bi u cik zore, iako ni rana jutra nisu donosila svježinu. Cvjetovi ruža u Njezinom vrtu venuli su nakon samo jednog dana. Toga dana, u svanuće, ustala je nakon vruće besane noći, umorna i zlovoljna. Nije podnosila vrućinu. Blijeda i bljedolika, morala se sklanjati sa sunca kako joj ono ne bi isušilo lice i kožu posulo blijedim pjegicama. Bosonoga, u dugoj bijeloj spavaćici, otvorila je vrata prema vrtu. Sunce je bilo još nisko, tanke grane breza mirovale su, sklopljenih listića. Na većini listova rubovi su se već zažutjeli, kao da se približava jesen. Vladala je duboka tišina, čak ni vrapci nisu ćućorili u grmu japanske dunje. I fontane u vrtnim jezercima umorno su prigušile svoj žubor. Znakovi suše bili su vidljivi posvuda. Iako zelena, trava je bila polegla i sparušena. Jučerašnji ružini pupovi ocvali su i odbacili latice koje su se kao tepih skorene krvi prostirale oko ružinih grmova. Na mutnom blijedo plavom nebu nije bilo ni oblačka. Suša je trajala već danima. Kao i obično, prvo je prišla najmanjem jezercu. Već je nekoliko dana iščekivala da pupoljak lopoča konačno dovrši svoj dugi put prema površini jezerca. Do tada su u njezinim jezercima cvali samo divlji žuti lokvanji koje joj je s bare donio muž njezine sestre. A sada je iščekivala prvu cvatnju bijelog lopoča, kupljenog početkom maja u vrtnom centru. I zaista, posred jezerca blistao je bijeli lopočev cvijet, otvarajući nježne latice prvim sunčevim zrakama. Od kada se onoga jutra u maju uspjela otrgnuti iz Njegova zagrljaja, uspijevala je, začudo, ne misliti o Njemu. A sad ju je prizor tog bijelog cvijeta koji se otvara na ranom suncu bolno podsjetio na Njegov poljubac. Ponovo je, živo i snažno, osjetila trenutak u kojem se Ona sama, poput cvijeta otvara Njemu, cijelim bićem. Od maja do jula taj je trenutak u njoj rastao poput cvjetnog pupoljka. Bila je vrtlarica, pa je znala da je rascvjetavanje cvijeta nezaustavljivo. Zaustaviti ga možeš jedino ako otrgneš pupoljak. A nju je trenutak u kojem se istrgnula iz Njegova zagrljaja još uvijek bolio, još je uvijek krvario, poput prstiju izbodenih ružinim trnjem. Gdje li je sad? Pomisli li ponekad na mene? Je li i Njemu taj trenutak značio koliko i meni? Nije se s Njime čula od onog posljednjeg, majskog susreta. Iako je rekao da će joj se javljati tijekom ljeta, nazvao je samo jednom, dan nakon što je otputovao. I pristojno se zahvalio na večeri … i doručku. Poljubac nisu pominjali. Podnevna jara stigla je i prije podneva. Iako se rano povukla iz vrta u kuću, iako je spustila zastore i uključila ventilator, osjećala je damare u sljepoočnicama, pritisak u grudima. U ranim poslijepodnevnim vijestima bio-prognoza je upozorava ljude da se klone sunca i najavljivala grmljavinske nepogode. Ona je bila meteoropat, nagle promjene vremena uvijek bi joj donosile migrenu. No, sad je glava nije boljela, osjećala je samo nekakav bolan pritisak o grudnu kost, dah joj je postao plići, a svijet je gledala kroz neku čudnu omaglicu. Doista, u skladu s prognozom, predvečer se naglo smračilo, sa zapada su se brzo približavali tamni oblaci a u daljini su, još uvijek nečujno, munje počele parati nebo. Dobro da se danas nisam otputila na rijeku, na kupanje, pomislila je. Voda je bila njezin element, a tu je rijeku kraj koje je odrasla voljela i dobro poznavala. Proplivala je u isto vrijeme kad je i prohodala. A mati, s kojom je kao djevojčica ljeti svakoga dana odlazila na rijeku, iz šale ju je zvala sirenom, dok bi je bezuspješno nagovarala da konačno izađe na obalu i ugrije se na suncu. Njoj je rijetko bilo hladno, a vrućine nie podnosila. Ljeti je ta rijeka za nju bila pravi spas. Svakoga bi jutra odlazila na plivanje, a kuće se vraćala prije vrućine, prije pojave prvih kupača. Te misli o rijeci pokrenule su asocijacije. U svijesti su joj se stopila dva trenutka: plavokosa djevojčica, na visokoj obali, pogledom prati tok rijeke, zamišljajući rječno ušće, tamo u daljini ... starica u crnom, zureći u vodu, sjedi na klupici, na ogoljeloj obali s koje se korijenje vrba žedno proteže prema niskoj vodi ... Bio je petak, vrućina i vikend gotovo su ispraznili grad. Telefon je zazvonio u trenutku kada joj je prva kišna kap pala na lice, dok je stajala kraj jezerca, naježivši se s uzbuđenjem pod prvim naletima vjetra. Više zbog kiše koja je sve jače počela padati, nego zbog zvonjave telefona, utrčala je u kuću. Voljela je vjetar, a oluje se nije bojala, no i nakon smrti roditelja ostala joj je navika da se javlja na svaki telefonski poziv i da nikada ne isključuje telefon. Sa sestrom, koja je sa svojom obitelji ljeto provodila na moru, razgovarala je sat ranije, tako da nije očekivala sestrin poziv, no ipak navika je bila jača. Podigla je slušalicu. Za pola sata sam pred tvojom kućom, nikakvo me nevrijeme neće zaustaviti. Ako moj ford završi u jarku, doći ću pješke, kroz pljusak … rekao je, čim joj je začuo glas. I odmah je spustio slušalicu, bojeći se Njezina odgovora. Stajala je, još uvijek držeći telefonsku slušalicu u ruci i pitala se kako je moguće da joj srce kuca glasnije od sve glasnije grmljavine. Naleti nevremena spojili su nebo i zemlju gustom vodenom zavjesom. Dok je s prozora gledala kako se voda sa ceste penje na pločnik i stiže do kućne fasade, u svijesti joj je titrala slika Njegova lica, trenutak prije no što ju je poljubio. Sad juri k njoj, na krilima oluje! U duši joj se smjenjivao strah da On neće uspjeti stići do njezinih vrata i strah da je zvuk Njegova glasa u telefonskoj slušalici bio samo odjek njezine čežnje. A kad se, poplavljenom ulicom, dižući valove poput nekog broda, Njegov ford zaustavio pred ulazom, otvorila je vrata širom. Koljena su joj klecala, ostala je stajati na pragu. Tanka ljetna haljina, jedino što je imala na sebi, bila je mokra u trenu. Kiša joj je pokvasila i kosu, no nije joj kiša zasljepila pogled, učinio je to izraz Njegova lica na kojem su se smjenjivali i pretapali radost, očekivanje, želja ... i strah. Dok joj je prilazio, gazeći bujicu koja se slijevala pločnikom, u trenu je i On bio potpuno mokar. U sljedećem trenu bila je u Njegovu zagrljaju, lica prislonjenog o njegove grudi. Stajali su tako čitavu vječnost, na kiši. On joj je tada bradu obuhvatio dlanom i zagledao joj se u lice na kojem su se smjenjivali i pretapali radost, očekivanje, želja ... i strah. Pogledi im se susretoše i dodirnuše. Straha nesta, iz Njezinog i Njegova pogleda. Uđoše u kuću, držaći se za ruke. Svukao je s Nje mokru haljinu. Nježno ali odlučno, uzdrhtalu i mokru, položio ju je na postelju. U svjetlu munja gledala je kako i On odbacuje mokru odjeću. Pogled na Njegovo nago tijelo a ni vlastita nagost nisu u njoj izazvale ni stid ni nelagodu. Znala je, kad je bude dodirnuo, kad je bude ljubio, kad joj bude prišao najbliže što se prići može ... otvorit će mu se, željno bez kolebanja i straha. Poput onog bijelog lopočeva cvijeta koji je dugo hrlio prema svjetlu i suncu. … Stigli su do vrhunca istovremeno. Ona i On. I Oluja. Dok su munje osvjetljavale sobu, grozničavo je ljubio crvene pečate koji su joj se osuli vratom i grudima. Ružice moja bijela, šaptao je, ljubeći je opet i opet ... A u sebi je pomislio: Bio sam u pravu kad sam, na prvi pogled, znao ... Ovoj bijeloj Ruži treba poklanjati crvene …  red and white, photo by flickr |
- 23:59 - poleti, do oblaka (4) - i reci ... - #
Kolovoz 2009 (2) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (3) Siječanj 2009 (6) Prosinac 2008 (6) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (5) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (7) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (16) Ožujak 2008 (17) Veljača 2008 (24) Siječanj 2008 (15) Prosinac 2007 (16) Studeni 2007 (7) Listopad 2007 (7) Rujan 2007 (4) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
osobni zapisi ... i pokoja pjesma i priča... i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... Jedini, ni strune violina, ne trebaju nam zvijezde, ne treba nam mjesečina zvijezde nam se ogledaju u očima a strune srca titraju u pogledima dok zemlja nam se pod nogama izmiče, mi plešemo valcer u oblacima ... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
| rusalkin svijet |
 |
| clouds and water |
