19.08.2007., nedjelja
Ribara starog kći (2)
 Viktor Paunov: Rusalki .... ko drijenak su joj usne pune Ko jela vitak stas Ko riba bistre oči ima ko slavuj mio glas ... Janjin otac, dunavski ribar, rodio se i odrastao uz Dunav, no višlje, uzvodno. Čim je stasao, ukrcao se na brod i nekoliko godina plovio Dunavom. A kada se zaželio mira i obale, sagradio je kolibu na rubu jednoga sela, nizvodno od mjesta svojega rođenja ... i riješio tu i ostati. Vijesti od roditelja stizale su mu rijetkim pismima, a on je znao da se o njima brine stariji brat koji će naslijediti obiteljsko imanje. A kad mu je Morana rodila kćer, dali su joj ime Janja, po njegovoj majci. Baka i unuka nikada se nisu srele, a ribar je bio sretan što je Janja, uz materinu ljepotu, naslijedila i nešto čvrstoće i snage svoje bake. Janja je odrastala k'o gospodsko dijete, njegovana i pažena. A ipak, bila je nekako samonikla, povučena u sebe. Već je od malena shvatila da unatoč svoj pažnji i brizi, ona nije u centru života svojih roditelja. Osjećala je da je roditelji vole, no, činilo joj se da je otac voli prvenstveno zato što je ona kćer žene koju obožava, a da je mati ljubi upravo stoga što ju je rodila s čovjekom koji je zadobio svu njezinu ljubav. A Janja je žarko željela da oboje vole nju, Janju, zbog nje same, a ne samo zato što je rođena iz njihove velike ljubavi. Osjećala se isključenom kad bi vidjela poglede koje otac i mati razmjenjuju, a kad bi se njih dvoje dotakli ili se uzeli za ruke, poželjala bi se ugurati među njih. No, nikada to nije učinila. Janjin je otac prema svojoj kćeri imao proturječna osjećanja. Kćer je bila plod njegove ljubavi prema Morani, no ona mu je Moranu gotovo oduzela. Kad bi gledao Janjino lice, tako slično Moraninom, uvijek bi se sjetio trenutka kad je svoju kćer, krvavo i sklisko novorođenče, i ne pogledavši ga pažljivije, odložio u zibku, da bi pokušao spasiti život ženi koja ju je upravo rodila, ženi koju je ljubio tako silno da bi bio sposoban pustiti nek' propadne cijeli svijet ako bi to značilo njezin spas. Grizla ga je savjest što kćer uvijek stavlja na drugo mjesto. Morana je umrla, pobacivši, kad je Janji bilo šest godina. Ribar je mislio kako nitko ne može zauzeti Moranino mjesto u njegovu srcu, kako će to mjesto zauvjek ostati prazno. No, ljudsko srce ne podnosi prazninu ... I prije nego što je to otac shvatio, njegova je kćer Janja zaposjela materino mjesto u ribarevu srcu. *** Od Moranine su smrti prošla tri tjedna, Dunav se povukao. Ribar je posjedio one noći kad mu je žena umrla. Do tada nije imao nijednu sjedu, a sad su mu sve bile sijede ... osjećao se kao starac. Iako bi najradije legao na obalu Dunava i umro, znao je da to ne može učiniti. Imao je kćer koju je trebalo prehraniti. I tako je toga jutra pokupio mreže i krenuo do čamca, namjeravajući isploviti. A Janja je već sjedila u čamcu, držeći veslo svojim dječjim rukama. Tek je navršila šest godina, bila je još dijete. A ipak, crte su joj već poprimale žensku ljepotu i otac je shvatio da će izrasti u pravu ljepoticu. Neću se ni dva puta okrenuti, a već će neki neznanac naići, srce joj osvojiti ... i odvesti je... Dok je stajao na obali i gledao svoju kćer koja je sjedila u čamcu i čekala ga, njezina sličnost s majkom, s ljubljenom Moranom, snažno ga je pogodila. Janja je imala Moranine oči ... i istu valovitu plavu kosu koja se otimala svakoj povezači. Iako je ribar mislio da žene mogu mrežu plesti ali ne i ribu mrežom loviti, iako je mislio kako će mu djevojčica u čamcu biti samo dodatna briga, ipak nije mogao reći ne svojoj kćeri. Ni tada, ni kasnije ... I tako je Janja, ribareva kći, i sama postala ribar. Gledala je i učila brzo. No, njezinom se ocu činilo da neke stvari zna i prije no što ju je poučio, činilo mu se da Janja Dunav osjeća i razumije bolje od njega koji je na Dunavu proveo čitav život. Janja je plivala kao riba i ronila kao ronac, veslala je spretno poput starog alasa ... Nepogrešivo je znala gdje su špornjevi, a gdje sprudovi, koja riba koju vodu voli. Ribe kao da su same ulazile u Janjinu mrežu, galebovi su se spuštali na pramac čamca, a patke joj jele iz ruke. Janja bi vješto oponašanim kreketom ravnala žabljim zborom, a bjelouška bi joj na poziv dopuzala do nogu ... Kad nijedan ribar danima nije ulovio ništa, Janja bi se kući vraćala pune mreže. Otac je bio zapanjen. Tko ju je tome naučio? On nije ... a nije ni mati koja nije Dunav mogla niti pogledati, a kamoli mu prići. Janja kao da se rodila s tim znanjem o Dunavu ... Otkuda ti sve to znaš, kćeri? Tko te je svemu tome naučio ... i kada ? upitao ju je je. Ne znam ... rekla je Janja. Nije me učio niko ... nego mi se čini ... kao da se ja svega toga ... s j e ć a m ... * * * I tada se ribar sjetio. Sjetio se kako je sreo Moranu, Janjinu mater. Toga se proljeća ukrcao na deregliju koja se spuštala niz Dunav, prenoseći raznovrsnu robu, ukrcavajući i iskrcavajući teret u lukama kroz koje je prolazila. Dunav je bio visok i brz te godine i valjao je srušena debla, izvaljene stare panjeve i polomljeno granje ... Jednog maglovitog jutra stajao je na pramcu i gledao niz vodu. Uz rub obale bilo je zakačeno izvaljeno deblo a na njemu je ležalo nago žensko tijelo ... Utopljenica ... pomislio je. Valovi koje je podigla dereglija otkačili su deblo od obale i ono je, ljuljajući se, zaplovilo. Skočio je u vodu i otplivao do debla kad mu se učinilo da se tijelo pomaknulo. Bacili su mu uže s palube ... Kad ju je položio na uglačane daske, ponovo je povjerovao da je mrtva. Lice joj je bilo bijelo, beskrvno a usne plavičaste. Nježne joj se grudi nisu dizale, bila je ledeno hladna i nije joj čuo otkucaje srca. Pošto je odrastao na rijeci, znao je što mu je činiti. Otvorio joj je usne i svojim joj dahom udahnuo život. Kad je otvorila plave oči znao je da mu nema života bez toga pogleda. Tri je dana ležala u potpalublju šuteći. Jedva joj je, skoro nasilu, uspio uliti u grlo vrele, krepke riblje juhe. A kad se četvrtoga dana uspravila na ležaju, riješio je da je neće ništa pitati, ni tko je, ni odakle dolazi ... ni kako se našla u Dunavu ... ni što ju je to u Dunav natjeralo. Čekat će da prizdravi, a onda će je pitati samo jedno – hoće li mu biti žena. I neće je to pitati samo jednom. Ako ga odbije, pitat će je ponovo ... i ponovo, sve dok ne dobije potvrdan odgovor. Bio je spreman na nju čekati i čitav život, ako zatreba. No, nije uopće morao čekati. Nakon nekoliko dana rekao joj je: Udaj se za mene. Iskrcat ćemo se u sljedećoj luci, povest ću te svojoj kući ... Imam samo kolibu na obali, čamac i mreže, no mlad sam i snažan ... Brinut ću se za tebe ... i poštovat ću te i ljubiti do zadnjega daha ... Pogledala ga je tim velikim plavim očima, a pogled joj je bio plavlji i dublji od Dunava. Znao je odgovor i prije no što je kimnula glavom i gotovo je zakliktao od sreće. Doveo ju je svojoj kući i namjeravao je vjenčati je u seoskoj crkvi. Dok se još oporavljala, ona je spavala u postelji, a on vani, pod kućnom strijehom, u čamcu izvučenom na obalu. Nije joj prilazio ... Još uvijek nije progovorila niti riječi, samo ga je slušala ... I gledala ga je pogledom od kojega je krv brzo strujala njegovim žilama i kovitlala mu se u srcu poput dunavskog vira. Nije ništa rekla ni kad je iz grada donio bijelu svilenu haljinu za vjenčanje i položio je na postelju. Pokazala mu je, gestom, neka se okrene, a kad ga je nekoliko trenutaka dotaknula po ramenu, okrenuo se ... Bila je prelijepa u toj bijeloj haljini od svile. Plava joj se kosa rasula po ramenima ... A on je kleknuo pred nju, kao pred ikonu. Oči su joj zablistale, na usnama joj se pojavio osmijeh. Nasmijala se glasno i zvonko dok je on gledao kako raskopčava haljinu, spušta je na pod i stoji pred njim, veličanstveno lijepa i potpuno naga. Nisu čekali vjenčanje. Kad mu je, poslije, ležala u zagrljaju, činilo mu se da u naručju drži cijeli svijet. A kad mu je na uho šapnula: Ljubim te ... znao je da im ne treba ni pop ni crkva, ni obred ni zavjet ... Za nju će postojati samo On, a za njega Ona, dok ih smrt ne rastavi ... ... kraj drugoga dijela, treći dio ... slijedi ...  |
- 23:59 - poleti, do oblaka (16) - i reci ... - #
Kolovoz 2009 (2) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (3) Siječanj 2009 (6) Prosinac 2008 (6) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (5) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (7) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (16) Ožujak 2008 (17) Veljača 2008 (24) Siječanj 2008 (15) Prosinac 2007 (16) Studeni 2007 (7) Listopad 2007 (7) Rujan 2007 (4) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
osobni zapisi ... i pokoja pjesma i priča... i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... Jedini, ni strune violina, ne trebaju nam zvijezde, ne treba nam mjesečina zvijezde nam se ogledaju u očima a strune srca titraju u pogledima dok zemlja nam se pod nogama izmiče, mi plešemo valcer u oblacima ... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
| rusalkin svijet |
 |
| clouds and water |
