31.07.2007., utorak
sutra ... a to je već danas, za minutu ...
 Ja sam k'o stablo, ni na Nebu, ni na Zemlji ... Da bih rasla, trebaju mi samo Oblaci ... i Voda, bistra ... jezerska. Danas mi ne treba ništa. Danas imam sve. Iz plave blog-vikendice selim se u ružičastu. Za Peru i Đuru ne brinite ... Ponijeli smo ih u vikendicu, u košari ...  Jesam li dobio pravi broj? Je li to kuća u kojoj stanuju Đuro i Pero ... i njihova gazdarica? He he he Daaaaaa!    ...o, daaa ... ... Nema me, ovoga puta zaista ... ni na zelenoj ni na plavoj podlozi ... do daljnjega ... |
- 23:59 - poleti, do oblaka (27) - i reci ... - #
30.07.2007., ponedjeljak
Kraljica noći (crveno-crna haljina)
 A_Single_Red_Rose Bili su u braku već sedam godina ... * * * Upoznali su se u ponedjeljak, a vjenčali u subotu. A od ponedjeljka do subote? Nisu izlazili iz kreveta, nisu silazili jedno s drugoga. (Ispravak /hvala, Necutako): Upoznali su se u ponedjeljak ... i vjenčali se u ponedjeljak. A od ponedjeljka do ponedjeljka? Nisu izlazili iz kreveta, nisu silazili jedno s drugoga.) Na vjenčanju su oboje bili blijedi i ispijeni, s velikim crnim podočnjacima. On je bio u crnom smokingu, s bijelom košuljom i krvavo crvenom kravatom, pa je u toj crno-bijelo-crvenoj kombinaciji, onako mršav i plavokos, izgledao još bljeđi. Krvavo crvene boje bila je i njezina haljina. Gornji dio - duboko izrezani korzet, a suknja sva u slapu crvenih volana ... Izgledala je poput plesačice flamenka, a umjesto bijelog vjenčanog buketića držala je u ruci crnu lepezu ... Krvavo crven bio je i njezin ruž, pa su joj pune, senzualne usne izgledale poput rane na blijedome licu. Crnu je kosu splela u jednostavni čvor na potiljku, a za uho zatakla najcrveniju ružu ... Tijekom vjenčanja nije skidala pogleda s Njega, a oči su joj bile tako crne da se šarenica stapala sa zjenicom. Imala je trepavice duge i crne, i crne guste obrve, spojene nad korijenom pravilnog, uskog nosa. Obula je najvišlje crvene potpetice koje su se mogle kupiti, a i bez potpetica bila je za glavu višlja od njega. Nisu djelovali kao skladan par. Vjenčao ih je matičar koji je, bogato honoriran, pristao održati vjenčanje točno u ponoć, u vrtu nove vile vile koju je mladoženja, dan ranije, kupio. Vila je kupljena zajedno s namještajem i velikim, uređenim vrtom a agencija specijalizirana za luksuzna vjenčanja obavila je sve pripreme. Dok su mladenci stajali pod slavolukom od crvenih ruža, uzvanici su sjedili u stolicama na rasklapanje, raspoređenima po savršeno održavanom travnjaku, pod jarkom svjetlošću vrtnih svjetiljki. Svi su gosti bili mladoženjini, mlada popisu gostiju nije dodala ni jedno ime. Gosti su sjedili ... i sašaptavali se. Bogme, ona ima smjelosti ... Odjenuti takvo što za vlastito vjenčanje ... Nitko ne zna gdje ju je sreo ... Odakle li je samo izronila? Zamislite, upoznali su se tek prošlog ponedjeljka ... Vjenčanje u ponoć ... vidio sam svakojakih ludosti, no ovako nešto ... Čini mi se da je ona starija od njega ... Starija ili ne, moraš priznati da izgleda ko milion dolara ... He he, draga moja ... prije će biti da je milion dolara ono što je nju privuklo ... S takvim obrvama ... mora da je ona pravi zmaj u krevetu ... A mladoženja je blijed ... ko smrt ... Ako taj brak potraje dulje od pola godine, bit ću jako iznenađena ... No, potrajao je ... Sedam godina. U sedam godina u ljudskome tijelu izmijene se sve stanice, a početna se strast u većini veza i brakova ugasi. Nakon sedam godina, Njemu se činilo da su još uvijek na oblacima. Još uvijek ju je strasno želio, kao i onog ponedjeljka kad ju je prvi puta ugledao. * * * Nakon burnog dana i dobitaka na burzi, ušao je u jedan noćni lokal. Sjedila je za barom, u crnoj haljini, a raspuštena joj je kosa bila crnja od crne haljine, crna i sjajna, k'o krilo gavrana. Nije nosila ni maskaru ni sjenilo, samo jarko crveni ruž na usnama. Zračila je ljepotom i neobičnom snagom. Pred njom nije bilo čaše, samo pepeljara. A pušila je dugi tanki cigarilos. Začudio se što tako lijepa žena sjedi sama. Svi su muški pogledi bili u nju upereni no, nitko joj se nije usuđivao prići. Prije samo pet godina, on se ne bi usudio ni pogledati je, a kamoli joj prići. No, u tih pet godina njegova sigurnost i seksualna iskustva rasla su srazmjerno porastu broja dionica u njegovom portfoliu. Bio je sin jedinac jedne prilično imućne, ne i bogate, građanske obitelji. No, bio je vješt broker, pa je kupovinom dionica stvorio početni kapital, a zatim ga stalno oplođivao i uvećavao. Kupio je veliki stan i skupa kola, roditelje smjestio u lijepu kuću u mirnom predgrađu. Navečer je izlazio, a danju sklapao poslove i umnažao svoj imetak. Imao je više kratkotrajnih površnih ljubavnih veza, uglavnom sa socijalnim leptiricama, ponekom stjuardesom pa i jednom manekenkom. Odijevao se u najboljim buticima, zimovao u Aspenu, no rijetko bi odvojio više od tjedan odsustva s burze. Trošio je racionalno, a zarađivao sve više. Novac se počeo lijepiti na novac, i upravo te godine on je stekao svoj prvi milijun dolara. Milijun dolara čovjeku daje priličnu sigurnost. I tako se odvažio prići joj. Piće koje joj je ponudio odbila je. No, na njegovo veliko čuđenje, nije odbila njega. Bilo je nešto u njezinu pogledu, dok joj je prilazio. Oči su joj bljesnule, čak mu se učinilo da se u kutu njezinih punih crvenih usana pojavio maleni, jedva primjetni osmijeh. S prvim satima nastupajućeg ponedjeljka taksi ih je odveo do njegova stana ... a potom iz stana nisu izlazili do subote. Vjenčali su se u sljedećeg pponedjeljka, nekoliko minuta prije ponoći, i uselili se u veliku vilu koju je on kupio dan ranije. Kupovinu je za njega obavio posrednik, kojega je kontaktirao telefonom. Dok je telefonirao, ona je dugim, crveno lakiranim noktima prelazila preko njegovih leđa, a zatim su joj ruke prešle preko njegovih prsiju i počele se spuštati prema dnu trbuha ... a čim je spustio slušalicu ... Seksualna energija kojom je ona raspolagala nije se mogla mjeriti ni sa čim što je on do tada iskusio ... Seksualna energija i seksualna inteligencija. Znala je sve njegove želje i potrebe i prije no što bi ih on osvjestio. Nije imala nikakvih inhibicija . Nikakvih! Bila je neumorna i nezasitna, a njezina je strast budila njegovu ... Ipak, činilo mu se da njoj nikada nije dosta. U kratkim predasima dok je on nestrpljivo čekao da mu se vrati erekcija, ona je dodirivala samu sebe, a on bi od tog uzbuđujućeg prizora brzo bio ponovo spreman ... Tih tjedan dana, od upoznavanja do vjenčanja, gotovo da nisu niti jeli niti spavali. On bi se prisilio nešto pojesti da ne bi izgubio snagu, a zatim bi načas utonuo u san, u njezinu zagrljaju ... No, i kad bi zaspao i kad bi se probudio, nju bi uvijek zaticao budnu. Iako je tvrdila da je nešto gricnula, dok je on spavao, nije se mogao sjetiti da ju je vidio jesti. A ipak je voljela gricnuti ... njega. Njen bi se poljubac pretvorio u ugriz, pa je na njegovu vratu, mišicama, butinama i trbuhu bilo mnoštvo modrica ... No, njega su palili ti njezini okrutni poljupci, njemu je bilo žao što će te modrice njihove početne strasti vremenom izblijediti ... Znao je da će je oženiti, od prvog trenutka, no sumnjao je da će ona pristati poći za njega... *** Nakon sedam godina braka, još uvijek ju je želio, no znao je da ne može držati njezin tempo. I uvijek se bojao da ona ostaje nezadovoljena, i hvatao ga je smrtni strah da će postati nezadovoljna ... i da će jednoga dana otići. Ipak, njihova strast, a on je vjerovao i ljubav, još uvijek je trajala. Unatoč tomu, među njima nije bilo bliskosti. Ona je za njega ostala tajna. Pristao je, prisilio se, ne pitati je ništa. Ništa o njezinu podrijetlu, o njezinoj prošlosti ... Ona mu je rekla da je imala ozbiljnih problema. Bolovala je od djetinjstva i robovala brojnim fobijama. Nije mogla jesti ako je netko gleda, pa oni nikad nisu objedovali zajedno. Pila je samo vodu, a tvrdila je da jedna jedincata kap alkohola u nje izazove divlje pijanstvo, žeđ koju potom ne može ničim utoliti. Nije željela nikakve kontakte s njegovom obitelji, pa je on u rijetke posjete svojim roditeljima odlazio sam. Nije podnosila sunce, pa nikada nisu bili na plaži, nisu izlazili danju, tek bi nakon ponoći otišli u neki mračni lokal i tamo plesali do zore, kao da su svježe zaljubljeni. Nije mogla rađati, rekla mu je da je rođena s nekom anomalijom maternice koja joj onemogućuje materinstvo, a nije željela niti usvojenje. Voljela je luksuz, skupu odjeću i nakit, no nije voljela putovanja ni velika društva. On joj je ispunjavao svaku želju i neprestano je obasipao poklonima. Suzio je svoje socijalne kontakte. Dok bi on poslovno izbivao, ona nije izlazila, niti pozivala goste, društvo su joj pravile njezine mačke. Imala je sedam crnih mačaka. Sve su bile zelenooke, sve su bile lude za njom ... A njega nisu podnosile. Mačke su dopremili u kavezima, u njihovu novu vilu, dan nakon njihova vjenčanja, tko zna od kuda. A on, u skladu s njihovim dogovorom, nikada nikada nije pitao gdje je prije živjela, niti s kime. Pristao bi na sve, samo da je zadrži, a ipak je živio u stalnome strahu da mu to neće poći za rukom. Njezini seksualni apetiti nisu slabili, a njegova želja za njom nadmašivala je njegove mogućnosti. Tijekom sedme godine njihova braka ona je počela patiti od neobične malaksalosti koja bi se pojačavala i periodično kulminirala, obično ponedjeljkom. A svakog ponedjeljka, ona bi pred ponoć nekamo otišla i vratila bi se tek pred jutro. Već je naučio da je ne smije ništa pitati, pa je nije pitao ni gdje provodi noć ponedjeljkom. Pravio se da ništa ne primjećuje. Ona je spavala u svojoj ložnici, a on je imao svoju, insistirala je na odvojenim spavaćim sobama. Ako budemo spavali u istoj sobi, ja neću moći zaspati. Ne mogu podnijeti pomisao da me netko gleda u snu, pa čak ni ti, Dragi ... Imala je, naime i tu fobiju – strah strah od toga da je netko gleda dok spava, pa nije mogla usnuti, ako je netko prisutan. Kad bi poželjeli seks, ona bi uvijek dolazila u njegovu spavaću sobu, nikada on u njezinu, jer tamo su na velikom krevetu, na crnim satenskim plahtama i crvenim jastucima, gospodarile njezine mačke. Žalim, dragi ... rekla je ... no tako su ljubomorne da bi te sigurno izgreble ... A i samo bi nam smetale, dok vodimo ljubav ... Ponedjeljkom je on uvijek provodio besanu noć ... Osluškivao je da čuje kad će ona izaći, a potom bi tekli dugi mučni sati dok opet ne bi čuo njezine korake na stepenicama ... Iako nije ništa pitao, zavolio je i taj mučni ponedjeljak, jer nakon njega je slijedio utorak ... a utorkom bi vodili ljubav žešće nego bilo kojeg drugog dana u tjednu, utorkom je ona opet bila strastveno nezasitna i izdržljiva, kao onda kad su se tek sreli. * * * Sedma je godišnjica braka pala u ponedjeljak ... taj kobni ponedjeljak. Popustila je njegovu nagovaranju, pa je pristala da prirede veliki svečani prijem. Za pripremu prijema on je unajmio najbolju agenciju, ona se ni inače nije bavila takvim stvarima. Blijeda i malaksala, povukla se u svoju spavaću sobu dok su kućom defilirali dekorateri, cvjećari, kuhari, somelieri i konobari, a ubrzo je pristigao i čuveni gudački kvartet koji će svirati na proslavi godišnjice. Kad ju je upitao: Crvene ruže, zar ne? ... samo je kimnula glavom. I tako je u ponedjeljak, s prvim mrakom, kad su počeli pristizati gosti, kuća blještala u svijećama i mirisala teškim mirisom crvenih ruža koje su visjele sa stropova i ispunjavale velike srebrne vaze na svečano postavljenom stolu. Ona je bila u crvenoj haljini. Sjedila je, uspravna i prekrasna, na čelu stola i smiješila se gostima. Nadzirala je poslugu, na njezin mig stizala su nova jela i punile se čaše. Njezin je tanjur stajao prazan, a ona bi iz svoje čaše povremeno otpila gutljaj vode. Počele su zdravice. Prvo je on nazdravio njoj i gostima. I s tugom je gledao kako ona, dok svi piju najbolje vino koje se moglo kupiti, otpija još jedan gutljaj vode iz svoje čaše. A onda je njegov otac ustao da nazdravi. Majke nije bilo na svečanosti, umrla je dva tjedna prije toga i svi su gosti pomalo snebivali što proslava nije bila otkazana. Otac je ustao, podigao čašu i rekao: Tvoja mati, sine ... i tvoja svekrva, snaho, umrla je prije tjedan dana. Popijmo čašu vina, njoj za dušu. Znam da ne piješ, snaho, no ovaj ćeš puta učiniti izuzetak ... i popiti čašu vina u njezinu čast. I inače blijeda, ona je još jače problijedila. Kad je vidjela muževljev molećiv pogled, još je časak oklijevala, duboko je uzdahnula, pa potom kimnula glavom. Poslužitelj je prišao i usuo vino u njezinu kristalnu čašu. Dok je čašu prinosila usnama, zavladao je tajac. Popila je jedan gutljaj, a lice joj se izobličilo, kao da pije otrov. Čaša joj je ispala iz ruke, onesvijestila se. On je priskočio, podigao je u naručje i odnio u njezinu sobu. Dok ju je nosio gore, po stepenicama, osjetio je kako se njezine ruke čvršće stežu oko njegova vrata i kako joj se usne priljubljuju uz njegovo grlo. Unio ju je u sobu i spustio na postelju. Otvorila je oči, a njemu se učinilo kako će se utopiti u tom crnom pogledu koji je žario. Gledala ga je s takvom željom da je zaboravio kako mu je puna kuća gostiju. Strgnuo je kravatu, bacio smoking i utonuo u njezin zagrljaj. *** Gosti su ostali za stolom, zavladala je tišina ... a onda je zasvirao gudački kvartet a poslužitelji su nastavili nalijevati vino i raznositi kolače. Iako se domaćin nije vraćao, gosti su ostali do predjutro, a tada ih je ispratio njegov otac koji je preuzeo ulogu odsutnog domaćina. Kad je i posljednji gost otišao, njegov se otac, i ljut i zabrinut, popeo stepeništem i zakucao na vrata njezine sobe. Odgovora nije bilo. Otac je vrisnuo kad je, otvorivši vrata, na crnim satenskim plahtama, među razbacanim crvenim jastucima, ugledao mrtvo tijelo svojega sina, blijedo, ispijeno, prekriveno starim crnim i novim krvavim modricama. Ona se izgubila bez traga, onako kako je i došla. Nikada se nije saznalo gdje je nestala .... ona i njezinih sedam crnih mačaka. *** Za barom, u polutami lokala, sjedila je žena u crnoj haljini, raspuštene kose, crne i sjajne, k'o krilo gavrana. Pred njom je bila samo čaša vode iz koje je polako pijuckala, gutljaj po gutljaj. Svi su muški pogledi bili u nju upereni ... Nitko joj se nije usuđivao prići. A onda je jedan mlađi plavokosi muškarac ušao u lokal. Pogledi su im se susreli ... Bilo je nešto u njezinu pogledu, dok joj je prilazio. Oči su joj bljesnule, čak mu se učinilo da se u kutu njezinih punih crvenih usana pojavio maleni, jedva primjetni osmijeh.  |
- 23:59 - poleti, do oblaka (64) - i reci ... - #
29.07.2007., nedjelja
Mačak i ptičica (bijela haljina)
|
Ja sam k'o stablo, ni na Nebu, ni na Zemlji ... Da bih rasla, trebaju mi samo Oblaci ... i Voda, bistra ... jezerska. Ma, koga ja to obmanjujem? Sebe. Treba mi i ... priča i čitatelji ... Priču sam već jednom objavila, prije par mjeseci ... No, sad sam je preradila ... izmijenila joj kraj, a i lik glavne junakinje dobio je nove dimenzije ... Sad je to ... sasvim druga priča.  Ptičica i Mačak .... Sjedila je kraj prozora u kasno, maglovito jesenje poslijepodne. U živici koja je mali prednji vrt odvajala od ulice, ćućorili su vrapci, a s grančica i prerano požutjelih listića cijedile su se kapljice. Te je godine sredina septembra donijela maglu i hladnoću kasne jeseni, pa je stoga ulica bila pusta. Ona je uporno zurila u malu kapijicu na prilazu kući. * * * Živjela je sama. Bila je sitna i krhka, svjetloputa i plavokosa, nježnih crta sjetnog lica, punog malih pjegica. Bolesno stidljiva, porumenila bi i spustila pogled kad bi joj se netko obratio. A upravo su oči bile ono najljepše na njoj. Tamnoplave poput mora, bile su te oči, a pogled koji je krila bio je još plavlji. Sebe je smatrala ne samo neuglednom, već i ružnom. Bila je rođena s nešto kraćom desnom nogom, pa je hramala. Hramanje je bilo jedva primjetno, no ona je vjerovala da to svi primjećuju, pa joj se rugaju ili, što je još gore, da je sažaljevaju. Zato je nastojala biti što neprimjetnija. Nije se šminkala, odijevala se neupadljivo, u odjeću za broj veću, uvijek zakopčana do grla, duge plave kose smotane i zategnute na potiljku. Bila je jedinica, zakašnjelo dijete roditelja koji su je istodobno i prezaštićivali i strogo sputavali. Rodila se kad su njezini roditelji već bili na pragu starosti, nakon što su više puta hodočastili u razna marijanska svetišta, postili i zavjetovali se da će živjeti čisto ako im Bogorodica ispuni molbu i podari im potomstvo. Dok je odrastala branili su joj izlaske, dozvoljavali su joj druženje samo s djevojčicama, upisali je u strogu katoličku gimnaziju. Neprestano su je strašili grijehom i nadali se da će se njihova kći zarediti, jer su vjerovali da je njezina hromost kazna za njihove grijehe. Trebala im je zagovornica pred Djevicom, jer oni nisu uspjeli ispuniti ono na što su se zavjetovali, pa su se bojali kazne. Obiteljski je ispovjednik, razuman čovjek, vidjevši da u nje nema vokacije za redovništvom, njezine roditelje uvjerio da se Djevici može služiti i u svjetovnome životu i tako je ona izbjegla habit. Roditelji su bili pobožni, radišni i strogi pa su planirali svaku njezinu minutu, upisali je i u glazbenu školu i učlanili u crkveni zbor. Iako je željala studirati na glazbenoj akademiji, a njezini su je profesori iz srednje glazbene škole podržavali, otac ju je nakon mature zaposlio u kancelariji svojega poznanika. Smatrao je da bi umjetnički poziv ugrozio moral njegove kćeri, a uspješna je pjevačka karijera odvojiti od obitelji. I tako je ona, iako već odrasla, još uvijek roditeljima o svemu polagala računa, još uvijek bi potrčala, iako hroma, da ne bi ni minutu zakasnila, vraćajući se kući s posla. A onda su joj roditelji jednoga dana poginuli u prometnoj nesreći. Oni koji putovali samo u prošteništa i nisu posjedovali automobil jer su ga smatrali luksuzom, bili su pregaženi na pješačkom prijelazu od pijana maloljetnog vozača koji je vozio bez vozačke dozvole. Nakon pogibije roditelja, ostala je živjeti u obiteljskoj kući, bojeći se išta promijeniti, i u kući ...i u svojem životu. Još uvijek bi s posla jednako žurila kući, kao da se boji da će joj netko zamjeriti ako zakasni i minutu. Iako je nakon pogibije roditelja izgubila vjeru, nastavila je ići u crkvu, nastavila je pjevati u crkvenom zboru, a probe i koncerti zbora bili su jedini njezini izlasci. Zbor je povremeno održavao koncerte duhovnih pjesama i klasičnih zborskih djela u njezinu gradu a i gostovao je u susjednim gradovima. Njezin je glas bio snažan, dubok i baršunast, sasvim u neskladu s njezinim izgledom. Mala ptičica, s moćnim glasom ... uvijek bi rekao zborovođa, kad bi ona otpjevala svoj solo. I tako su je i prozvali Ptičicom. A i ličila je na ptičicu pjevicu, onako sitna i krhka, pa se na pozornici činilo, poletjet će nošena vlastitim glasom. Kada bi zbor negdje gostovao, nakon njezina solo nastupa obično bi zavladala duboka tišina, a potom bi se prolomio dugi pljesak. U pjevanju je uživala, no užasavala se trenutka u kojem bi je dirigent pozvao da hramajući istupi i nakloni se. Kada je njezin zbor toga ljeta nastupao u prijestolnici, djevojke iz zbora, kojima je bila draga iako se ni s jednom od njih nije zbližila, dogovorile su se i gotovo na silu pred nastup je našminkale, raspustile joj kosu ... Čak su za nju posudile lijep kazališni kostim, svilenu bijelu, duboko izrezanu haljinu ... Opirala se, no one joj nisu dale izbora. Solistica si, pa onda tako i izgledaj ... rekla je najodrještitija od njih. Nakon što je otpjevala Ave Marija i poklonila se publici koja joj je dugo pljeskala, nakon što je skinula dekoltiranu haljinu, ponovo splela kosu i uklonila šminku, ostala je sjediti u garderobi i kada su se već svi razišli. Razdirala su je proturječna osjećanja ... na trenutak se osjetila lijepom, na trenutak se osjetila ženom ... a onda joj se učinilo da vidi očev i majčin prijekorni pogled. U mislima je opet začula je majčin glas: Bogorodica je znala što čini, kad te podarila hromošću ... Tako ćeš se lakše sačuvati od grijeha ... i od oholosti zbog dara koji posjeduješ... * * * Dok je toga poslijepodneva sjedila kraj prozora i zurila u suton koji se pretapao u tamu, njezin je pogled bio zamračen strahom. Već je dvanaest dana, po povratku kući s posla, u svojem poštanskom sandučiću, među hrpom šarenih prospekata, zaticala pismo u tamnocrvenoj omotnici. Prvi se put začudila – Tko joj to piše? Zašto pismo nema ni adrese ni marke? Pomislila je da joj je netko možda ostavio poruku, i pitala se zašto oklijeva to pismo otvoriti, zašto ju je strah to pismo pročitati ... Zapitala se i zašto bi netko odabrao baš takvu, krvavo crvenu omotnicu ... Mala Ptičice ... čuvaj se velikog crnog Mačka! ... pisalo je u pismu. Čim je pismo pročitala, znala je da ga piše netko koga bi se doista trebala čuvati. Zadrhtala je, poput ptičice prema kojoj veliki mačak pruža kandže. A zatim su se pisma redala, dvanaest dana, dan za danom. Uvijek su bila u crvenoj omotnici, a poruke su uvijek bile dvosmislene i sastojale su se samo od jedne rečenice:: Ptičice slatka, tako bih te rado pojeo! Veliki bi te Mačak rado ulovio ... Ptičice, ptičice, Macan bi rado brke omastio, takvom slatkom ptičicom ... Baš me zanima kako će me tvoje lijepe plave oči pogledati kad te u svoje šape nježno uhvatim, kad se s tobom lijepo poigram ... Uvjeravala je samu sebe da se to netko samo grubo šali, zavaravala se, sve dok nije stiglo i dvanaesto pismo ... Na ulici izgledaš k'o mala siva, neugledna ptičica ... Al' kad se svučeš i kosu raspustiš, pravi si zalogajčić ... Svi misle vrapčić si, a ti si bijela golubica ... Koža ti je poput mlijeka, male bradavice ko crvene jagodice ... i plavo paperje na brežuljku ... a tek čokoladni madež, na tako lijepom mjestašcu ... O, kako će te Macan posrkati, kako će te pojesti, kako će ti samo perca počupati, a košćice skrckati ...kad te ulovi, ptičice ... Kako ću samo uživati, kad se budeš otimala ... Kako ćeš samo zacvrkutati kad te budem ..... Pismo je bilo ispisano na poleđini programa posljednjeg koncerta njezina zbora, a njezino je ime u programu bilo zaokruženo crvenim flomasterom ... Pocrvenjela je od stida, čitajući to posljednje, dvanaesto pismo. A zatim se njezin stid prometnuo u bijes, a potom i u strah ... Jer, shvatila je da ju je taj koji se nazivao Mačkom promatrao, jer kako bi inače znao ... Sigurno se uzverao, nečujno, poput mačka, u nisku krošnju stare trešnje, pod prozorom njezine kupaonice ... Toga je dana, s dvanaest pisama u crvenim omotnicama, spremljenima na dno torbice, na povratku s posla, otišla u policijsku postaju. Policajac za prijamnim pultom rekao joj je prezime detektiva kojem se trebala obratiti. Detektivska je kancelarija bila puna duhanskog dima, a petorica muškaraca sjedila su za svojim stolovima i tipkala po tastaturama računala. Prepostavila je da pišu izvješća ili pretražuju internet ... Oklijevala je na vratima, nadajući se da će se, kad izgovori prezime koje joj je rekao policajac, odazvati onaj najstariji od detektiva, bucmast i dobroćudna izgleda. Njemu bih najlakše prišla, sve ispričala ... i pokazala ona pisma ... pomislila je. Dok je tako stajala na pragu, sva su petorica muškaraca upitno podigla pogled i odmjerila je. Pocrvenila je i tiho izgovorila rečeno joj prezime. Ja sam to, priđite ... odjeknuo je ugodni bariton. Detektiv je bio visok, zgodan i gledao ju je ravnodušnim pogledom, dok se, šepajući, približavala njegovom stolu. Tek kad mu se obratila, kad je podigla prema njemu svoj bojažljivi plavi pogled, s njegova je lica nestalo ravnodušnosti. Muški ju je odmjerio, a ona je pod tim pogledom još jače pocrvenjela. No, recite ... samo recite ... o čemu se radi? Kad mu je rekla kako prima prijeteća pisma, on ih je, dakako zatražio. Posegnula je u torbicu i ... U zadnjem je trenutku shvatila kako mu ne može pokazati sva pisma. Ne, ne može mu pokazati ono dvanaesto ... Ne bi mogla podnijeti njegov pogled ... Mogla si je sasvim jasno predočiti taj pogled kojim bi je odmjerio, kad bi pročitao to pismo koje opisuje njezinu golotinju ... Iz torbice je izvukla samo jedanaest pisama, dvanaesto je već ranije izdvojila jer je jedino ono sadržavalo eksplicitnije prijetnje pa je namjeravala prvo pokazati upravo to pismo. No, sad ga je ostavila na dnu torbice. Detektiv je pisma pročitao, potom ju je ispitivački odmjerio i upitao: Možete li pretpostaviti tko ih piše? Bivši muž, ostavljeni ljubavnik ... netko kome ste se zamjerili ... Nisam se nikada udavala, a mislim da se nisam nikome ni zamjerila ... rekla je ... a ljubavnika nije bilo ... Izgovorivši to, ugrizla se za usnicu. Najradije bi progutala to što je upravo izrekla. Nije ih bilo? ponovio je, smijuckajući se ... A jeste li pomislili, gospođice ...da su to pisma nekoga kome ste se svidjeli. Sigurno ih piše neki Mačak kojem je pogled zapeo na vašim lijepim plavim očima ... Prisjetite se koji bi se od vaših udvarača odvažio napisati takva pisamca ... Pocrvenjela je i spustila pogled kad joj je to zgodni detektiv rekao, šeretski joj se zagledajući u oči. Već sam rekla, da nikakvih udvarača nemam ... prošaptala je. To je malo teže povjerovati ... opet se našalio detektiv, a ona nije znala šali li se on, podruguje li joj se ...ili joj se on to možda nabacuje. U pismima nema izravnih prijetnji, za sada ne treba ništa poduzimati ... Navečer provjerite jesu li vam vrata zaključana a prozori zatvoren ... i navucite zavjese ... Evo vam mojeg telefonskog broja, nazovite me, u bilo koje doba dana ili noći, ako nešto primjetite ... Slobodno nazovite i ako se budete osjećali uplašeno ... ili usamljeno ... Pa ću ja doći, da vam čuvam strah ... ha ha ha ... Podigla je pogled da bi mu se zahvalila i ponovo pocrvenjela. Promucala je zahvalu i pružila mu ruku na pozdrav, te pomislila kako on predugo drži njezinu tanku šaku u svoj krupnoj ruci. Dok je odlazila, ispratio ju je pogledom koji joj se nimalo nije svidio. Taj pogled više liči na pogled grabežljivca, a ne zaštitnika ... pomislila je. Dok je šepala prema izlazu, njegov ju je pogled još uvijek odmjeravao. Bila je sva crvena, no sad od ljutnje, jer je uviđala da je i taj zgodni detektiv, baš i kao onaj Mačak, smatra lakim plijenom ... Osjećala je da joj se u sebi podsmjehuje, pošto je o njoj saznao i ono što mu nije željela reći... Kad je stigla kući i oklijevajući otvorila poštanski sandučić, crvena omotnica, trinaesta po redu, ležala je na dnu sandučića. Odmah ju je otvorila. Ptičice, lijepa mala ptičice ... mogli bismo se uskoro sresti. A onda ... Mačak, u potpisu. Ušepala je brzo u kuću, zalupila i zaključala vrata. Nije se čak ni presvukla, nije ni večerala. Sjela je kraj prozora i odlučila čekati, i cijelu noć ako zatreba. Sjedit će iza zavjese i gledati prema kapijici na koju je pričvršćen poštanski sandućić. Sjedit će cijelu noć i cijeli dan, neće ni na posao sutra otići. Mora vidjeti toga Mačka i saznati tko joj te poruke ostavlja ... Mora mu se konačno oduprijeti. I tako je sjedila kraj prozora, skrivena iza zavjese, čekala i gledala. Rijetki su prolaznici prošli, ne zaustavljajući se kraj njezine kapijice. Ptičice u živici otpjevale su svoju večernju pjesmu i zaspale. Suton se pretvorio u mrklu noć a ona je još uvijek sjedila u mračnoj sobi, iza zavjese, i gledala prema ulaznoj kapijici koja je bila osvjetljena slabom svjetlošću ulične lampe oko koje je oblijetao roj mušica. Proletio je i šišmiš, crni se mačak provukao ispod ogradice ... Kako li će izgledati onaj Mačak, kad se pojavi ....i što ću ja tada uraditi ....pitala se. Ponoć je već davno bila prošla, kad je njezinoj ogradici prišla visoka prilika u crno odjevena muškarca, s kapuljačom duboko navučenom na lice. No, taj neznanac nije gurnuo pismo u njezin poštanski sandučić. Stajao je i dugo zurio u njezin prozor. Činilo joj se da mu pogled, tražeći je, prodire ne samo kroz navučene zavjese, nego i kroz zidove. Poput velike gipke crne mačke, prebacio se preko ogradice i krenuo prema njezinom ulazu. Kratko je vladala tišina, a onda je začula škljocaj brave ... i otvaranje svojih ulaznih vrata. Tihi su koraci krenuli kroz predsoblje, a na staklu vrata koja su sobu dijelila od predsoblja ocrtala se visoka crna silueta. Ona se brzo sakrila iza zastora i stajala je tamo, drhćući i pokušavajući suspregnuti jecaj. Vrata su se tiho otvorila i On je ušao u sobu, gipkim mačjim korakom. U ruci mu je bljesnula baterijska svjetiljka, a mlaz svjetlosti počeo je pretraživati sobu. Ptičice ... ptičice .... gdje si se skrila ... Evo Macana ... Prvo ću se malo poigrati malom Ptičicom ... a onda ću te, Ptičice, pojesti u slast ... Snop svjetlosti brzo ju je otkrio, crni je Mačak prišao, odgrnuo zavjesu i snop joj svjetlosti uperio u lice, u oči ...Mogla je vidjeti samo konturu te visoke gipke prilike koja se prema njoj naginjala. Kakav lijepi plavi pogled, ptičice mala ... Već smo se mimoišli nekoliko puta, no ti mi , Ptičice, nisi pogled uzvratila ... A sad će Mačak tebe dooobro pogledati Ptičice ... a onda će perca frcati ... Pružio je ruku i zgrabio je za rame, drugom je rukom povukao njezinu plavu bluzu tako da su dugmad poletjela na sve strane, a bluza se razderala i otkrila joj grudi. Ruka u crnoj rukavici, poput mačjih pandži, posegnula je za njezinim grudima, grubo ih zgrabila, a kad se ona počela opirati obje su joj se njegove ruke ruke sklopile oko vrata. Osjetila je kako joj dah nestaje, zamračilo joj sepred očima dok ju je on pritiskao uz prozor ispred kojeg je stajala i prislanjao svoja usta uz njezina ... Rukom se oduprla o prozorsku dasku ... i napipala odvijač koji je tamo ležao. Tim je odvijačem otvarala starinska drvena prozorska krila, kad je dan ranije prala prozore, pa ga je potom zaboravila spremiti u kutiju za alat. Zgrabila je odvijač i pokušala ga zabiti napadaču u rebra, no samo ga je okrznula ... Pustio ju je naglo, rukom prešao po okrvavljenoj trenerci, pogledao krv na dlanu ... a potom je, na njezino zaprepaštenje, liznuo krv s dlana i iscerio se ... A sad ću, Ptičice, ja tebi pustiti krv ... Odvijač joj je još uvijek bio u ruci ... Dok se on prema njoj naginjao, zamahnula je i zabila mu odvijač u grlo. Iz dušnika je briznuo, poput crvena vodoskoka, mlaz krvi, prskajući je po licu i kosi. Velika se crna prilika sručila na pod pod njezinim nogama. Prstima je pokušavao začepiti duboki rascjep koji mu je na grlu zjapio. S mlazevima krvi klokotavo su iz dušnika izlazili krvavi mjehurići, kao da ih na slamku puše neko okrutno dijete. Što sam to uradila ... pomislila je ...ubila sam ga ... Nagnula se da vidi može li mu pomoći, zaustaviti krvarenje. Vrisnula je kad se Crni mačak uspravio i ponovo prema njoj krenuo. Opet ju je za vrat zgrabio, kolutajući bjeloočnicama koje su se nazirale kroz otvore crne maske. Okrvavljeni je odvijač posljednjim snagama počela zabadati, nasumično, u prsa i ramena napadača, dok je krv brizgala po njezinim golim grudima, po njezinu licu, prozoru i bijelim zastorima .... To više nije bio samo strah, to nije bio samo instikt samoodržanja, to je bio bijes, crven i užaren. On ju je progonio, napao, a kad ga je, braneći se, ranila i potom mu pokušala, unatoč svemu, pomoći ... on ju je napao ponovo. Lijepe plave oči zaiskrile su ubitačnim bijesom, ruka više nije oklijevala, nije zadrhtala. Snagom za koju nitko ne bi pretpostavio da se krije u njezinim slabašnim rukama, zabila je, do drška, oštricu odvijača u srce zvijeri koja ju je napala. Dok je oštrica još uvijek bila zabodena u prsa Crnog mačka, koji je beživotno pao na zemlju, Ptičica se nagnula se nad njim, strgnula mu masku... Oči, žute poput mačjih, bile su otvorene i zurile su u strop, nepomične, mrtvog pogleda ... Očekivala je paniku, bijes, osjećaj krivnje ... No, nije osjećala ništa, bila je savršeno hladna. Pokrila je grudi okrvavljenom plavom košuljom, izišla u predsoblje, iz torbice izvukla ceduljicu i okrenula broj koji joj je detektiv dao. Kad se ugodan bariton javio rekla je mirno: Dođite pokupiti Udvarača kojem se moj plavi pogled dopao. Upravo sam odbila njegovo udvaranje ... * * * Na sljedeći je koncert krenula s novom bijelom, dekoltiranom haljinom u putnom kovčegu. Kupila ju je u najskupljem butiku i za nju dala čitavu jednu plaću. Kad je, onako nezamjetna i skromna ušla u butik, prodavačica ju je podozrivo odmjerila i gotovo zaustila da joj kaže kako nije na pravom mjestu. No Ptičica je, bez oklijevanja, bacila pogled po vješalicama i pokazala bijelu haljinu. Pogled prodavačice promijenio se iz podozrivog u zadivljeni, kad je izašla iz kabine za probu da bi se pogledala u velikom ogledalu. Savršeno vam stoji ... rekla je prodavačica sasvim iskreno ... ljepši stas i gracioznije držanje nisam odavno vidjela ... Ja sam solistica ... rekla je Ptičica prodavačici, plaćajući ... pa onda moram i izgledati tako. |
- 23:59 - poleti, do oblaka (41) - i reci ... - #
28.07.2007., subota
treba mi i Vjetar ... da ponese me, do Oblaka ...
|
Ja sam k'o stablo, ni na Nebu, ni na Zemlji ... Da bih rasla, trebaju mi samo Oblaci ... i Voda, bistra ... jezerska. Ma, koga ja to obmanjujem? Sebe. Treba mi i ... Vjetar. Da ponese me, ko mjehur sapunice ... do mojeg Oblaka. She's like the wind - Patrick Swayze Vjetar, Oblaku... o, kako mi je lijepo lebdjeti, letjeti visoko, visoko ... s Tobom, moj Oblače! tamo, u visinama probuditi oluju, poškakljati mjesec, razbacati zvijezde, uplašiti sunce ... o, kako mi je lijepo lebdjeti, letjeti do beskraja, s Tobom, moj Oblače! zato, riješila sam ... hihiii uopće i ne silaziti... ... s Oblaka ... P. S. ... pozdrav Onoj koja me, jednom, nazvala vjetrom: Ruuuuuuu ..... |
- 23:59 - poleti, do oblaka (52) - i reci ... - #
Ni nebo, ni zemlja ... Voda!
|
Ja sam k'o stablo, ni na Nebu, ni na Zemlji ... Da bih rasla, trebaju mi samo Oblaci ... i Voda, bistra ... jezerska.  Ma, koga ja to obmanjujem? Sebe. |
- 11:07 - poleti, do oblaka (47) - i reci ... - #
Kolovoz 2009 (2) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (3) Siječanj 2009 (6) Prosinac 2008 (6) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (5) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (7) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (16) Ožujak 2008 (17) Veljača 2008 (24) Siječanj 2008 (15) Prosinac 2007 (16) Studeni 2007 (7) Listopad 2007 (7) Rujan 2007 (4) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (5) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
osobni zapisi ... i pokoja pjesma i priča... i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... Jedini, ni strune violina, ne trebaju nam zvijezde, ne treba nam mjesečina zvijezde nam se ogledaju u očima a strune srca titraju u pogledima dok zemlja nam se pod nogama izmiče, mi plešemo valcer u oblacima ... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
| rusalkin svijet |
 |
| clouds and water |
