male misli s ove i s one strane

petak, 28.07.2006.

Love's divine

Dok jezdim bespućima bloga primjećujem da je većina ljudi na odmoru, što od života, što od bloga.
Mene posao još neko vrijeme veže za Zagreb a onda odlazim napuniti baterije na more i nakon što se vratim najvjerojatnije zatvaram ovaj blog i otvaram neki posve novi.
Svi koji me žele i dalje pratiti i kontaktirati nek se jave na mail i dobit će adresu novog bloga.
A sada prekrasni stihove jedne meni jako drage pijesme:






Seal
Song: Love's Divine Lyrics

ponedjeljak, 24.07.2006.

U daljinu, u daljinu...

Osmijeh mu je prezrivo zatitrao na licu. Tko će ikada saznati istinu, pomislio je dok je lišće prekrivalo travnjak ispred kuće.
Nitko nikada. I tako ju ne viđaju već ljetima, zimama.
A sada će sve prekriti lišće, pa mraz, pa snijeg iza toga i nitko neće ni primijetiti…
Prisjećao se sebe kao dječaka. Kolike dane je provodio nosom prikovanim za prozor gledajući djecu kako se vani igraju.
Nije mu dopuštala.
Već tada je bila boležljiva.
Već tada je tražila njegu.
Nikada nije smio biti dijete. Uvijek mu je nabijala ogroman osjećaj odgovornosti.
I krivnje ako bi se na trenutak zaboravio i osmjehnuo.
Morao je tugovati zajedno s njom. Osjećati svu bol ovoga svijeta i preuzeti dio tereta na svoja leđa.
A bio je uvijek tako mršav, koščat, suhonjav. Plav i gotovo proziran. S velikim, ogromnim podočnjacima ispod tužnih, plavih očiju.
Ali još je bilo teže kada je dospjela u kolica. A on je tada postajao mladićem.
Prva prava brada, opušak u ustima i melankoličan osmijeh privlačio je poglede.
Mogao je imati koju je htio. Sve je krenulo dobro; impresionirao bi ih citiranjem Byrona ili Yeatsa, pale bi na filozofiranje o besmislu zapadne civilizacije, i na dugačke, mršave ruke koje su tako spretno plovila tipkama klavira…
A onda bi nestajao. Nije nikada s njima dočekao jutro, nije se javljao tjednima, nije otvarao vrata svoje kuće, a kada bi nekako doprijele do njega nije davao nikakve odgovore. Samo bi se povukao i otišao, bez pozdrava, bez riječi…
Nisu ni slutile kakav je pakao prolazio doma. U zidovima kuće život je bio sve samo ne to.
Ucjenjivala bi ga, omalovažavala, pljuvala hranu, odbijala jesti, vršila nuždu nekontrolirano i svuda, lupala štapom, nazivala pogrdnim imenima i zatim satima plakala. Dok joj ne bi pozlilo, pa je morao zvati doktora, pa je doktor govorio o potrebnoj 24-satnoj njezi…
Pokazao se izuzetno talentiranim novinarom. Umio je pisati britko i oštro, bez suvišnih epiteta.
Kolege su ga smatrali samozatajnim, pričali su da je sklon drogi i seksualnim perverzijama. Nikada nije bio posebno blizak s nikim od njih, nitko mu nikada nije bio u kući.
Znali su da živi s mamom, teškim invalidom i da ih je otac, vojno lice, napustio kada je njemu bilo samo 10.
I sada dok je jesenja noć polako klizila nebom, on je konačno odahnuo. U ruci je držao debeli, crveni vuneni šal. Njime joj je pomogao da prestane disati. Njime je pomogao sebi da počne.
Olakšanje u duši pratilo je ono na licu. Duboki pogled pun nade gledao je u narančasto nebo, u ptice, u daljinu…
Plakao je.

četvrtak, 13.07.2006.

Lorca ili Biti slobodna

Na plaži je dočekala buđenje Sunca. Vjetar je nosio miris mora, a pijesak je još bio hladan od noći.
Pitala se kako prihvatiti sve ono što joj je život donio u ovoj godini dana. Nije znala kamo sa svojim osjećajima. Dugu smeđu kosu pleo je vjetar o pjegavo lice i velike plave oči. Sklupčala se tako i pozdravljala galebove koji su kružili nebom
Rekli su joj da je prestara da bi bila toliko sramežljiva, a premlada za misli koje su je zaokupljale svakodnevno.
Rekli su joj da je sad predebela, iako su joj do prije dvije godine govorili da je premršava.
Pitali su ju zašto se stalno smiješka i šuti, a ranije kada je bila tužna govorili su da sjetno lice nitko ne voli.
Neki su komentirali da joj je bolje stajala kratka plava kosa, isti oni koji su se znali raspitivati zašto ne pusti kosu i ne vrati svoju prirodnu boju.
Zamjerali su joj što ne zabavlja društvo, ne priča viceve i što nije koketa. Godinu dana ranije pričali su da je prava zavodnica sa zmijskim pogledom.
Pitala se zna li itko tko je ona, žele li to znati. Ljudi s kojima je provela cijeli život. Ljudi koji su joj bili najbliži.
Imali su očekivanja i sijaset kritike. Ljudi koji su tvrdili da ju vole.
Pogled u daljinu bio je zamišljen. Svaki udisaj je grčio prsni koš.
Poput mreže ili krletke su joj se činile njihove riječi i namjere.
Nije bila nametljiva, samo je željela da ju se prihvati kakva doista jest.
Taj dio je bio najteži. Pitala se nije li ona tome kriva zbog silnih kompromisa koje je radila u životu.
Nije željela sve svoje misli dijeliti s drugima. Barem ne sa svima.
Kao šapat u pustinji.
To je bila ona.
Ne Krik, već Šapat.
Ljudi ovakve smatraju slabićima, zar ne? Nasmiješila se kiselo u sebi; a tko su onda oni jaki?
Oni koji se usude nametati svoje stavove i mišljenja svima uvjeravajući ih kako su baš oni u pravu?
Oni koji pričaju o sebi i ne odstupaju ni milimetra od svojih uvjerenja bez obzira hoće li povrijediti druge? Oni koji ne priznaju nikoga i ne vjeruju nikome i ničemu što je različito od njih samih? Oni koji se u svakoj prilici ponašaju onako kako se od njih očekuje i kako bi bio red?
Koje su to mjere kojima se mogu izmjeriti takve stvari? Čije su to mjere?
Zašto se svima moraju lijepiti etikete i trpati ih se u ladice?
Izdahnula je u nastojanju da otjera te misli od sebe. Izdah koji je trebao doći kao olakšanje.
Tako su brižni, baš im je stalo. A-ha!!!
Stalo da svijet prekroje na način kako bi njima odgovaralo. Da postave svoje sustave vrijednosti.
Od nekud je zamirišala lavanda. Obožavala je taj miris. Zaklopila je oči da bi mogla bolje uživati u njemu.
Bezuvjetna ljubav. I SLOBODA.
ili "samo" SLOBODA bi bila dovoljna.
Da ti dozvole da budeš što jesi.
Da te ne kroje po svome (ili barem pokušavaju to)
Hrabrost je biti što jesi i ne bojati se to pokazati. Sloboda je reći ono što misliš i biti potpuno svjestan značenja tih riječi.
Ljubav je ovo Sunce što sja, more što pjeni, vjetar što donosi jutro,a bez da traži išta za uzvrat i postavlja uvjete pod kojima će sjati, pjeniti, puhati...
Ljubav je ova lavanda koja cvate i time je ono što jest...
Ljudi su dobili sve to na dar i nisu znali prepoznati, nisu se naučili ničemu.
Zamjerali su joj što tako govori.
Nisu ju razumijeli, nisu se ni trudili.
Bila im je ... nekako... i kruta i preležerna, i šutljiva i preglasna, i sramežljiva i preotvorena, i pre moralna i nemoralna...
nisu znali u koju bi ju ladicu strpali pa su od nje tražili da se sama smjesti.
Pogledala je u nebo proučavajući čupave bijele oblačiće i punim plućima udahnula novo morsko jutro, osmijeh joj je obasjao lice...
zapravo su zabavni tako zbunjeni, kada pokušavaju dokučiti iz kojeg je filma...
Samo da ne boli toliko...nema veze...na bol je već navikla...
Ona je Lorca
Samo to...

petak, 07.07.2006.

Nekonvencionalna ja

Kiša će.To je dobro, volim ljetnu kišu. Samo malo spere misli i prašinu, osvježi pa idemo dalje.
Razmišljam u zadnje vrijeme kako sam ja čudna biljka, neke stvari o sebi otkrivam tek sada!? Nešto kasnim u razvoju, ili sam godinama bila zapretana (sviđa mi se ovaj izraz, ja ga nikada ne bih koristila, moja svekrva ga rabi, al sad mi baš nekak paše.
Idem s posla prekjučer i uđem u lift pune ruke vrećica, zamišljena, naravno, i nakon minute provedene u liftu skužim da se ne mičem i pitam se koji vrag se sada događa i onda skužim da uopće nisam pritisnula gumb!!! To sam ja, da, smotana ko sajla. Sva zbunjena i sfuljana. I mrzim bit u centru pažnje. Ja sam onaj promatrač iz prikrajka koji sve bilježi i komentira, i sudjeluje na neki svoj, tihi način.
Svadba je prošla, bila sam u hlačama i košulji na kraju.
Sa svečanom frizurom i dummi faceom jedna od najzbunjenijih kuma u povijesti kumstva. Kad ovak gledam svoje slike s te svadbe sama sebi zgledam ko da ne znam do 10 nabrojati! No, dobro, hajde da sad ne pretjerujem; ugl. činim se tako bezazlenom i dobroćudnom. I uopće mi se ne vidi na faci kakve misli moj mozak proizvodi; najveći cinizam i kritiku koju možete zamisliti.
Tako iz čista mira svećenika koji vrši obred vjenčanja zamišljam u roza baletnoj haljinici. Mladoženju; koji je sav cool i u crno umotan vidim kao čupavog pripadnika heavy metal benda i tak....
Doista ne podnosim stereotipe i prezirem svaki oblik tih užasnih i groznih konvencionalnih gluposti u kojima svatko ima svoju ulogu i glumi ju baš onako kako se od njih očekuje. Dobro, ovaj put sam ju glumila i ja. Zato i gledam s čuđenjem u tu osobu sa punđom na slici, obučenu više nego po propisima, i pitam se tko je ona!? U svakom slučaju ne ona jelek koju ja znam!
Tako me zamara sva ta igra i gluma. Trebalo mi je nekih 5 dana da se oporavim od toga svega i priberem i kolko tolko krenem dalje.
U svijet traperica i majica (ovo je metafora, u biti)!
Neuklapanje i što s njim???
Nikada nisam pristajala glumiti, ljudi su mi to uvijek zamjerali! Oni rado vjeruju u predstavu i laži!! Zašto je to tako!?
Opet postavljam suvišna pitanja!
Forma mora biti zadovoljena, ha? Nemam potrebu zadiviti svijet, radim ono što je meni bitno na način kako je meni bitno i radim to samozatajno.
Nisam osoba koja će hiniti veselje, sreću i prpošnost ako to doista ne osjećam unutar sebe.
A primjećujem sve više ljudi koji rade upravo to. I kunu se u iskrenost u isto vrijeme.
Zanimljivo! sasvim!
Pa tako s odmakom gledam na neke ljude i događaje u mom životu. I tek sada ih vidim u pravom svijetlu! Jednu osobu posebnu. Onog koji je jedino bio sretan kad su oni oko njega patili. I onda su se stvari promijenile; drugi su svoju sreću pronašli potpuno nevezano uz njega. I on nije mogao shvatiti kako sam ja sretna zbog nekog drugog. Kako moja sreća ili nesreća ne ovisi o njemu ni mrvu. Kako mi on znači još manje od lanjskog snijega.
I nikako to nije shvaćao. A kako je to lijepo bilo dati mu do znanja.
Sve je napravio prema svom planu, a plan mu nije uspio.
I sada me jedna pjesma na to podsjetila.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv