subota, 23.07.2016.

Ljetni komentari

Posljednjih godina, ljeto je (za mene) vrijeme između ispitnih rokova koje provodim na mjestu koje nazivam „domom“. Taj „dom“ je mjesto određenih konstanti, poput redovitih obroka i interneta, ali i nekih negativnih stvari.

Naime, vjerojatno već predugo živim sama (veći dio godine) i moram priznati da me to na neki način razmazilo. Zaboravila sam kako je to živjeti s drugim ljudima. Ne mislim na čišćenje i sliče stvari, nego na komentare i kritike. Jedna od trenutno „gorućih“ tema je moja težina.

Osobno, nisam imala nekih prevelikih problema sa svojom težinom. Smatram da je danas veoma teško biti zadovoljan s onim što imamo jer vjerujemo da zaslužujemo nešto bolje (na svim poljima), ali to smatram normalnim. Da, svjesna sam da sam se zadnjih godina udebljala zbog stresa i činjenice da svoje emocionalne probleme rješavam hranom, ali smatram da je potpuno nepotrebno nabacivati komentare vezane rečenu temu na dnevnoj bazi.

Naime, nisam imala problema sa svojom težinom dok ljudi oko mene nisu počeli imati problema s njom. Shvaćam da su neke od tih primjedaba izgovorene nazovišaljivim tonom, ali to ih i dalje ne opravdava. Nakon što sam upozorila na to kako me takvi komentari ne zabavljaju, situacija se malo popravila, ali se zato proširila na druga polja.

Naime, kad god se vratim „doma“, teško mi se osjećati kao „potpuno“ ljudsko biće. Znam da sam financijski ovisna i da zapravo ne bih trebala imati neka prava prilikom donošenja nekih odluka, ali s obzirom na količinu negativnih komentara koje čujem u danu (vezanih uz moju nesposobnost prilikom obavljanja neke radnje ili općenitu nespretnost) stvarno se osjećam poput nekog ne-čovjeka: nekoga tko još nije sposoban živjeti u „stvarnom svijetu“. Ne kažem da su komentari neutemeljeni, samo sam umorna tolike količine negativnih kritika u tamo malom vremenskom periodu.

Često pomislim da sam možda samo preosjetljiva, ali onda pogledam obitelji svojih prijatelja i primjećujem tendenciju njihovih roditelja da ih podupiru u stvarima koje njima nešto znače. Imam samo pokojeg prijatelja kojemu roditelji eksplicitno govore da su njegovi snovi samo gluposti, da su za njega nedostižni i da se ne bi trebao zamarati takvim glupostima. Znam da je to realno, nije svatko poseban, ali ako se čovjeku godinama govori da nije sposoban za nešto, nakon nekog vremena će i sam povjerovati u to te stvarno postati nesposoban (a uz to i nemotiviran).

Kako vrijeme prolazi, dok sam zarobljena u tom razdoblju između djetinjstva i odrasle dobi (koje će trajati dok ne završim faks i/ili ne nađem posao), osjećam se sve manje sposobnom za „život“. Ako se već sad uzrujavam oko takvih komentara, što će biti sa mnom kasnije?

Očito, ne ću odrasti dok me život ne lupi u glavu (sad već i zvučim poput svojih roditelja – ovakve frazetine najviše mrzim, ali trenutno su mi ih uši pune).

Zapravo, nemam ništa pametno za reći. Ljeta više nisu vrijeme opuštanja, nego samo vrijeme koje provodim životareći između ljetnih i jesenskih ispitnih rokova.





P.S.

U zadnje vrijeme nisam sklona odgovorima na komentare zato što se često osjećam kao da nemam što pametno za napisati nakon nekog komentara koji ne mogu točno protumačiti tj. ako steknem dojam da je osoba koja ga je napisala starija do mene. Također, često se desi da pročitam nečiji post i nemam ama baš ništa relevantno za komentirati, a glupo mi je samo odgovoriti na dobiveni komentar.

Ništa, mogu se nadati da će uvesti neki „Pročitao sam!“ gumb na koji ćemo moći kliknuti da obznanimo da smo pročitali post (jer ništa mi ne djeluje gluplje od onih komentara za koje vidiš da su ostavljeni samo da bi se obznanilo da je post pročitan – to nije svrha komentara, bar ne za mene).

Oznake: Komentari na život


00:48 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 01.05.2016.

Samosažalijevanje ili nešto slično

Već stvarno dugo ništa nisam pisala. Ne mislim samo na pisanje na blogu, nego općenito, u životu. No, pišući dnevnik neki dan (još uvijek ga vodim jer mi je on jedini doticaj sa samim pisanjem, koliko god ono krnje bilo) uvidjela sam da mi je nekako lakše (ponekad).

Po prirodi sam pesimist pa svoj život nikad nisam mogla nazvati sretnim, ali mislim da ga nikad ne ni nazivala ni nesretnim. Danas je „nesretno“ jedina riječ kojom ga mogu opisati. Znala sam da će mi ova „tretvrta“ godina teško pasti, ali nisam znala da će biti toliko teško. Imam dojam da sam veoma erodirala kao osoba. Ne znam gdje mi je nestala sva ambicija, sav žar koji sam imala u životu. Dane provodim jedući, spavajući i samosažalijevajući se.

Prije nekog sam vremena uvidjela da ne mogu više nastaviti životariti na taj način pa sam se odlučila početi intenzivnije družiti s kolegicama s japanologije. Napokon, pozivale su me na razna druženja, zašto ne bih došla? Nije da imam pametnijeg posla.

Stvarno sam si dala truda da se uklopim: počela sam s njima izlaziti iako realno nemam novaca za to, počela sam upoznavati glazbu koju one slušaju iako me ne zanima, sve da bih imala nekih zajedničkih interesa s njima. Istina je, zapravo, da me razgovori s njima ne zadovoljavaju. Teme o kojima najčešće pričaju mi se čine trivijalnima, ali nije stvar u temama samim (napokon, i sama pričam o trivijalnim stvarima poput Pokemona s takvim oduševljenjem da je to strašno za nekog mojih godina). Njihove teme me jednostavno ne zanimaju. Trudim ih se pratiti i sve, ali to nisu stvari o kojima ja želim pričati.

Možda me najviše od svega muči činjenica da sam izgubila sebe kako bih se družila s njima: znam da se one ne će prilagođavati meni, a ako bih počela forsirati neke meni zanimljive teme, ne bih se još dugo družili. Dakle, zašto se uopće družim s njima? Iskreno, ne znam. Nisu one loše, svaka je zanimljiva na svoj način, ali one jednostavno nisu društvo za mene.

Istina je da sam nevjerojatno usamljena i to me razdire. Mrzim ne imati razlog da izađem iz stana (a ove akademske godine nemam ih puno). Ako nemam razloga za izlazak, znam da ne ću izaći. Ako dane provodim sama u stanu, nisam u stanju ni za što, nego samo trunem još brže nego inače.

I tako, počinje peti mjesec, ispitni rokovi su na vidiku, a ove godine se ranije vraćam doma, već krajem šestog mjeseca. Nakon toga ću trunuti doma, ali barem ne ću biti u ovom odvratnom stanu.

Htjela sam pisati o još mnogočemu drugom, ali trenutno nemam snage za to. Iscrpi te kad pobrojavaš svoje neuspjehe. Mislim da je razlog zbog kojeg ovo objavljujem upravo to što nemam nikoga za razgovor o njima (a i dalje se skanjujem psihologa zbog prijašnjeg iskustva) pa se nadam nekom odgovoru. Čitavši ovaj tekst od početka do kraja, uviđam koliko mi je pisanje zakržljalo. Točno se vidi da sam nazadovala (a nisam ni bila nešto posebno dobra na početku). Možda bih se stvarno trebala više posvetiti pisanju, počevši od dobivenog zadatka do oživljavanja ovog bloga.




I mene je zahvatilo ludilo "Igre prijestolja".

P. S.
Primijetih da je ovaj posti, iz nekog razloga, završio na naslovnoj stranici Blog.hr-a. Također primijetih i da je tamo promijenjen refleks jata iz naslova. Kao jednog polupristojnog studenta zaboljela me pogreška, pogotovo zato što sama nisam sigurna u njeno postojanje. Naime, na Hrvatskom jezičnom portalu navedena je riječ napisana s dugim refleksom jata, te sam zato i ja napisala dugi jat. Živim li u laži?

Oznake: tretvrta godina, jad i bijeda, demotivacija


23:36 | Komentari (14) | Print | ^ |

nedjelja, 08.03.2015.

Feminizam, patrijarhat ili nešto treće?

Lagala bih kad bih rekla da me feminizam „odnedavno“ zanima. Ne znam koja je definicija „nedavnog“, ali mislim da se moja zainteresiranost za feminizam počela pojavljivati još negdje u drugom semestru, kada smo ga spominjali u sklopu jednog teorijskog kolegija.

Uglavnom, nisam ni sama bila svjesna toga koliko zapravo o njemu pričam dok mi kolega nije rekao da mu je prva asocijacija na riječ „muf“ bila ova stranica.

Osobno, čituckanje gore navedene i nekih sličnih stranica ne smatram feminizmom, no imam dojam da me moji kolege (posebice muški) zbog toga smatraju feministicom (sad, i sama definicija feministice nije baš tako jednostavna). Uglavnom, u ovom se postu ne želim baviti definicijama feminizma i feministica, nego činjenicom da je (koliko god mala) izloženost tim stranicama utjecala na način na koji vidim neke stvari kojih ranije nisam bila svjesna.

Započela bih s prepričavanjem jedne anegdote koja mi se dogodila neki dan. Bijaše to veoma normalan dan na faksu te veoma normalan odlazak na večeru u studensku menzu nakon faksa. Pridružila mi se kolegica koju ne vidjeh već neko vrijeme (nismo se baš viđale za vrijeme ispitnih rokova) te me počela bombardirati s pitanjima vezanim uz jednog kolegu s naše godine (dakle, klasika).

Sve u svemu, to su bila vrlo tipična „ženska“ pitanja koja su završila s onim očito neizbježnim: „Zašto vas dvoje niste u vezi?“. Eh, nakon ovoga sam počela uviđati koliko se moj pogled na stvari promijenio.

Naime, rečena kolegica me pokušavala uvjeriti da bih trebala biti u vezi sa spomenutim kolegom iako sam joj veoma razumno objasnila da se s njim samo družim te da nema „onog nečeg“ zbog čega bi htjela produbiti naš odnos. Mislim da je moj argument više nego dostatan da opravda moje (i samo moje) postupke u vezi navedene situacije.

I sve bi bilo u redu da kolegica nije počela inzistirati na tome da MORAM biti u vezi s tim kolegom jer to ljudi s naše godine od nas OČEKUJU. Nastojala sam joj objasniti da ja ne želim biti ni sa kim u vezi zato što to netko možda od mene očekuje jer ja u toj vezi ne bih bila sretna.

Bilo bi u redu da je tu stala, ali ne, morala je ona „nabaciti“ još jednu tvrdnju: da ja NE MOGU biti sretna osim ako nisam u vezi (nije čak ni specificirala radi li se o tom kolegi ili o vezi općenito). Sad, vidite li na što ciljam? Sama činjenica da bih „trebala“ biti sretna samo ako sam u (heteroseksualnoj) vezi veoma mi se smučila.

Shvaćam da kolegica dolazi iz manje sredine u kojoj je doslovce svaka aktivnost na ovaj ili onaj način vezana uz crkvu (bilo da je riječ o zboru ili sportskom natjecanju) te da nju možda usrećuje činjenica da dragog može dočekati njen domaći ručak kad dođe s posla, no ne mislim da je to razlog zbog kojeg bi moja definicija sreće trebala biti ista kao i njezina.

Svjesna sam da ona nije mislila ništa loše, ali ne mogu reći da me ne žalosti činjenica da je ona toliko uronjena u taj patrijahalni sustav da uopće ne želi ni pogledati van njega (što je još čudnije ako se uzme u obzir da naš faks slovi kao jedan od najliberalnijih).

Možda je najgora stvar što kolegica nije jednina osoba koju znam koja je „zatočena“ u tom sustavu. Na moji veliku žalost, primjećujem da je još nekoliko mojih prijateljica upravo u toliko „intenzivnim“ vezama (što će reći, toliko su intenzivno vezane za svoje „muške polovice“) da me boli gledati kada moraju „tražiti dopuštenje“ da odu sa prijateljicama na kavu, a ne daj Bože da pozdrave nekog (muškog) poznanika na cesti – pod uvjetom da im već nije u potpunosti zabranjen kontakt s njim. Znam da ovo „na papiru“ zvuči veoma ružno (no s druge strane, i ja sam, a tako i moje prijateljice, iz manje sredine), ali zabrinjavajuća je istinitost navedenih obrazaca ponašanja.

Kao što rekoh na početku, ne smatram se feministicom, no također ne smatram da bih trebala pratiti određene obrasce ponašanja koji se toliko protive mojoj percepciji veza i međuljudskih odnosa. Možda stvari vidim gore nego što to one ustvari jesu, možda ljudi stvarno vole biti u takvim odnosima (to im dokazuje da je njihovim boljim polovicama „stalo“ do njih?), ali ja sebe sad ne mogu zamisliti u takvom odnosu. Prije nekoliko godina možda bih i mogla, ali samo zato što nisam mislila da postoji išta „bolje“ (i tad je začuđujuće velik broj mojih prijatelja/poznanika bio u veoma sličnim vezama), ali mislim da i onda nakon nekog vremena ne bih bila sretna. Već sada znam da barem jedna od mojih prijateljica nije zadovoljna njenim stanjem veze, ali ne može učiniti ništa da to promijeni (zbog ljubavi?).

Ukratko (da ovaj post pokušam nekako „zamotati“), bilo zbog mog interesa za (jedan oblik) feminizma ili ne, drago mi je što sam uvidjela činjenice koje neki možda uzimaju zdravo za gotovo i što si ne ću dopustiti da me se „zatoči“ u neki sličan odnos u bližoj (a vjerojatno i daljoj) budućnosti.


Oznake: veze, feminizam


17:56 | Komentari (14) | Print | ^ |

srijeda, 30.07.2014.

Kvaziumjetnost?

Ispitni rokovi su gotovi (za sada), no moje preispitivanje nije odgođeno skupa s njima.

U zadnje vrijeme veoma malo pišem i sviram. Općenito se ne bavim „umjetnošću“.

Danas sam, iz samo mojoj podsvijesti poznatih razloga, odlučila crtati, jer to stvarno dugo nisam radila. Uhvatila me želja da uzmem papir i olovku te NEŠTO nacrtam. Sve je bilo u redu dok nisam započela s crtanjem – u tom trenutku sam shvatila da ne znam što želim nacrtati.

Osjećala sam se užasno: imala sam neku unutarnju želju „izbaciti“ nešto na papir u tom obliku, ali ništa se nije pojavilo. Na kraju sam napravila ono što uvijek radim – doslovno. Postoji par stvari koje „znam“ crtati i koje stalno crtam. Potpuno šablonski.

Užasno.

Ne moram ni spominjati da nisam bila nimalo zadovoljna time.

Već neko vrijeme preispitujem svoju „umjetničku“ stranu. Ne mislim da ne znam cijeniti nešto dobro napisano ili otpjevano (ili odsvirano), niti da ne znam ponoviti nečije tuđe djelo (na primjer, imitirati nečiji stil pisanja ili odsvirati nešto što je netko drugi napisao), nego da sam nesposobna napraviti nešto kreativno sama.

Kad samo pogledam taj pokušaj crtanja danas ili svoje pismene uradke, točno mogu uočiti riječi i uzorke koji se neprestano ponavljaju – i ponavljaju se već godinama. Kao da ne napredujem, nego neprestano kružim po baruštini svoje nekreativnosti.

Jasno mi je da se vježbom postaje bolji (i sama sam priznala da stvarno dugo nisam uzela olovku u ruke s namjerom da nešto nacrtam), no mene zabrinjava ta praznina u mojoj glavi kad osjetim potrebu za kreativnim izražavanjem.

Ne bih bila zabrinuta da se slika pojavi u mojoj glavi, a da ju ne znam prenijeti na papir, jer bih, nakon nekog vremena (i uz podosta vježbanja) to vjerojatno mogla. Zabrinjava me to što slika uopće ne postoji.

Pitam se, zavaravam li ja sebe već godinama da sam „umjetnički“ tip? To što me nešto zanima ne mora značiti da sam dobra u tome ili da bih se time trebala baviti.

Kako vrijeme prolazi, sve više komadića koji me čine osobom koju jesam počinjem preispitivati i uviđam da mnogima od njih tamo nije mjesto.



Oznake: umjetnost, umjetničko izražavanje


22:59 | Komentari (10) | Print | ^ |

subota, 28.06.2014.

Vrijeme ispitnih rokova

Vrijeme ispitnih rokova u mom dosadašnjem studenskom životu najčešće je bilo i vrijeme „kriza identiteta“ (uvjetno rečeno).

No „tema“ ovog ispitnog roka je tupost. Užasna tupost. Ono što je najgore, to je namjerno postignuta tupost.

Početkom ove godine (a malo kasnije i ljetnog semestra) ozbiljno sam odlučila da ću poraditi na sebi, tj. uhvatiti se u koštac sa svojim „problemima“ (koji stvarno nisu nikakvi posebni problemi, samo ja, eto, previše dramim).

Sukladno tome, odlučila sam posjetiti studensko savjetovalište koje postoji na mom fakultetu te vidjeti mogu li me oni tamo malo „pogurnuti u pravom smjeru“. Istina, trebalo mi je neko vrijeme da skupim hrabrosti, ali nakon nekih mjesec dana konačno sam krenula na „seanse“ sa svojom psihologinjom.

Nisam imala pojma u što se upuštam.

Iskreno, žena me veoma iznenadila. Svjesna sam da ljudi koji tamo rade zapravo volontiraju i da nisu plaćeni za to, no razina nezainteresiranosti koju je ona pokazala me stvarno zapanjila.

Stvarno ne znam puno o psihologiji, nikad ju nisam slušala niti imala kao predmet u srednjoj školi, no prilično sam sigurna da je bitno da psiholog sluša svog pacijenta. Dobro, shvaćam da psiholog sigurno zna više toga o meni nego ja sama te da mu ja nisam jedini pacijent, ali zar nemaju neke „blokiće“ ili nešto takvo u što zapisuju stvari koje ja njima pričam, a na koje se žele osvrtati tijekom terapije.

Naime, smatram prilično neprofesionalim (zapravo i uvredljivim) što se neke činjenice koje sam iznjela naprosto krivo zapamte te se tako krivo zapamćenje stavljaju meni u usta.

Da budemo jasni, nije riječ o nekim stvarima koje sam ja mogla izreći jedan put na jedan, a drugi put na drugi način, nego o stvarno važnim stvarima u kojima ja nikad (ali stvarno nikad) ne bih mogla pogriješiti (na primjer, s koje studijske grupe je moja najbolja prijateljica, koju sam podosta spominjala). Evo, baš na osnovi navedenog primjera psihologinja je donjela sasvim krivi zaključak da se ja družim s ljudima s jedne, a izbjegavam ljude s druge studijske grupe. Najgore mi je bilo to što se zatim mene uvjeravalo da sam upravo ja rekla tu krivo zapamćenu stvar. Kao što rekoh, postoje neke stvari koje stvarno ne mogu zaboraviti, a u vezi kojih stvarno nemam nikakvih razloga za laganje.

Nadalje, ako gore navedeni primjer nije bio dovoljno loš (a smatram da je), neprofesionalim smatram i odnos psihologinje prema mom vremenu. Naime, razumijem da se može desiti da se ponekad zakasni, no ako se to deševa stalno (a ponekad mi se čak javljalo da se ne će doći nakon što sam već dvadesetak minuta čekala ispred vrata), mislim da je to opravdan razlog za razdraženost (ako ne i ljutnju).

Ponovno, razumijem da je taj posao samo volontiranje, no smatram da čovjek treba biti ustrajan u nečemu ako se već toga prihvatio. Svjesna sam toga da sam ja studentica te da se smatra da imam više slobodnog vremena od zaposlene osobe, no ja sam veoma osjetljiva na promjene u rasporedu. Naime, kada ja sebi isplaniram dan, očekujam da će tako i proteći, što znači da, ako je dogovor da „seansa“ počne u 11:00, ona stvarno počne u 11:00, a ne u 11:30, jer ja možda imam dogovor za ručak u 12:05, a zbog njenog kašnjenja je i ta druga osoba prisiljena mijenjati svoj raspored.

Sveukupan dojam ovog iskustva nije nimalo pozitivan, za što je velikim dijelom zaslužna upravo sama psihologinja. Naime, nemam dojam da sam imalo napredovala, no zato sam se iz tjedna u tjedan živcirala oko stvari oko kojih se, da nije bilo ove avanture, nikada ne bi ni živcirala.

Možda jednog dana ponovno odlučim psiholozima i psihologiji dati šansu, ali za sad sam s njima gotova.

P.S.
Tek sam nakon čitanja posta shvatila da nisam obrazložila drugi po redu navedeni paragraf. No dobro, nema veze, sve mi se čini da će sada biti nešto više postova nego obično, tako da, stignemsmijeh.


Oznake: psiholog, psihologinja


23:29 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se