Zasto Japan?
Poput vecine klinaca, i meni je Japan bio poprilicna nepoznanica. Zemlja u kojoj je "izumljen" karate, gdje su samuraji jos donedavno trckarali uskim ulicicama i u kojoj ljudi jedu sirovu ribu. Do pocetka studiranja, i moj je jedini pravi kontakt sa Japanom bio sa prijateljima otici u neki japanski restoran i pojesti sushi ili sashimi.
Ubrzo, prijatelj i kolega iz skole, Takahiro je postao i cimer, a njegova je mama ponekad slala pakete iz Tokya u kojima je bilo i sirove ribe. Naravno, uz ostale "delicije" koje se nitko osim njega nije usudio izvuci iz hladnjaka - poput fermentiranih lignji ili soje.
Pravo je zanimanje za Japan, ipak poraslo svakodnevnim predavanjima u skoli - od umjetnosti do religije.
Pun ponosa sa novim saznanjima, ispitivao bih Takahira o nekim religioznim obicajima - samo da bih saznao da Takahiro, ne samo da ih ne zna, nego cak nije ni siguran koje je on religije. Mislio sam, ipak je to Taka. No slicna se stvar ponoavljala i sa svim ostalim Japancima.
Dugo mi je trebalo za shvatiti da su Japanci religiozno iznimno vrlo pragmatican narod iako je religija duboko ukorjenjena u njihovoj tradiciji. Ninomiya Sontoku (1787-1856), jedan od poznatijih japanskih filozofa, svoja je ucenja opisivao kao " zlicu shintoizma, i po pola zlice budizma i konfucizma. To nisu samo grumeni, nego poput pravog lijeka, svi su sastojci dobro izmjesani, inace bi bili loseg okusa i pali tesko na stomak."
Ovo poprilicno pojednostavljeno objasnjenje, sukus je danasnjeg japanskog sekularizma. Japanci iz neke religije uzmu on sto im se na neki nacin svidja, i ne opterecuju se previse sa razlicitim "regulama."
U svojim popisima stanovnistva, redovito pod "religiju" upisuju nekoliko njih. A pojednostavljen religozni zivot Japanaca izgleda da serode kao shintoisti, vjencaju se po krscanskom obicaju u crkvi, a budu sahranjeni kao budisti.
Iako prosjecan moderni Japanac nije siguran za vlastitu religiju, ipak svakodnevno, barem nekoliko puta obavi shintoisticki obred. Nesvjesno. Ali o tome u sutrasnjem postu.
