25.09.2010., subota
GODINA B - 9. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) SVETKOVANJE DANA GOSPODNJEG »I govoraše im: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.”« (Mk 2,27-28) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Zapovijed o subotnjem počinku smatrali su Židovi jednom od najvažnijih u svom životu. I što su više gubili duh prave religioznosti to su više i upravo sitničavo inzistirali na svetkovanju subote. U Bibliji imamo i više razloga kojima se opravdava i utemeljuje ta zapovijed. Tako se najprije spominje (usp. Post 2,25) da se počinkom sedmoga dana nasljeduje sveti Božji počinak, čime je naglašen kultni vid te zapovijedi. U stvari je povremeni počinak također i potreba ljudske naravi i poznaju ga na jedan ili drugi način sve religije svijeta. Uz osobnu potrebu počinka vrlo je važno naglasiti da su u starome svijetu religijsko pravo na počinak imali čak i robovi. I na taj način vidimo kako religija uvažava osobne i društvene potrebe čovjeka. Zato odmor ulazi i u vjerske propise, a štite ga i državni zakoni. U konačnici, poštujemo samoga Stvoritelja kada vodimo brigu o dobru stanju njegovih stvorenja.  Bog stvara životinje Očito je dakle, da svetkovanje subote, napose obdržavanje subotnjeg počinka uz religijsko ima i socijalno značenje, jer uređuje najnužnije međuljudske odnose. Nije riječ samo o tom da se ne radi nego da se ljudima omogući da dobiju vremena samo za sebe i za svoje najosobnije duševne i tjelesne potrebe. Zato se i govori da je Bog proglasio subotu kao dan odmora da bi zaštitio osnovna čovjekova prava. Kad je Bog sklopio Savez s izraelskim narodom nakon njegova izlaska iz Egipta, izričito je preko Mojsija zatražio da se njemu potpuno posveti barem sedmi dan (usp Izl 20,8-11). Bog se pokazao neizmjerno jačim od neprijateljâ njegova naroda i oslobodio ga egipatskog robovanja. I s tog su stanovišta svi dani izabranog naroda trebali biti Božji i Bogu posvećeni. »Zato ti je zapovjedio Gospodin (Jahve), Bog tvoj, da držiš dan subotni.« (Pnz 5,15) Ta se zapovijed nadovezivala na zahtjev da narod ima štovati Božje ime, a vršenje tih zapovijedi trebalo je neprestano svjedočiti da izabrani narod ima jednoga jedinog Boga i da nikada neće prionuti uz bogove drugih naroda. Ta povezanost posvećenja subote sa starim Savezom pružala je prvoj Crkvi da dotičnu obavezu prenese na nedjelju kad je Kristovom pashom potvrđen novi i vječni Savez između Boga i svih ljudi. Zato drugi Vatikanski Sabor naglašava da se vjernicima predlaže i uporno preporučuje svetkovanje nedjelje kao dana radosti. Tako svečana i zajednički proživljena nedjeljna liturgija bit će zaista najbolji odmor i smirenje radnih ljudi u jurnjavi suvremenog života. I sam naš tjedan satkan je u stilu vazmenog misterija: radni dani i dan svečanosti i odmora. To je pashalno otajstvo života Crkve i svakoga kršćanina na ovozemnom putovanju. Tako kroz naš euharistijski sastanak, s Kristom i međusobno, svjetlo s lica Boga, Oca, želi po svjetlu lica Kristova ožariti naša lica da jedni drugima i svoj svojoj braći ljudima budemo lijepo lice Božje. »Zbilja, - kaže apostol Pavao -, Bog koji je zapovjedio: „Neka iz tame zasvijetli svjetlo”, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.« (2 Kor 4,6) Ta naravna svjetlost slika je nadnaravne svjetlosti milosti Božje koja u naša srca i duše prodire vjerom i koja je odsjev Božje slave u nama. Stoga je Evanđelje, koje je radosna vijest o Kristu, ne samo sjajno nego ono je sama svjetlost Božja. To je apostol Pavao vidio na Kristovu licu i s njega zauvijek upio u svoje srce. Kao Pavao tako smo slične milosti dionici i svi mi vjernici koje je Bog na krštenju rasvijetlio. Vjeru nam je dao Bog i prema tome je ona zaista njegov dar. Zato svjetlu treba otvoriti vrata, Božjoj milosti treba otvoriti srce i onda s njom surađivati za naše osobno dobro i za spasenje cijeloga svijeta. Prema tome nemamo se čime hvaliti, nego paziti da taj Božji dar ne izgubimo. To bi se u slučaju nepažnje moglo lako dogoditi, jer taj dar nosimo u zemljanim posudama. Stoga kršćanin mora uvijek biti budan i na straži. Tko svoj vjerski život uzima ozbiljno i neprestano se zaista bori da ne izgubi Božju milost, taj neće doživjeti da bude oboren, pritisnut na zemlju i napušten. Očajavati može samo onaj koji ne računa na Boga. A tko vjeruje u Boga zna da na kraju uvijek Bog pobjeđuje i svlada sve što nam se protivi. Zato mi kršćani »uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje.« (2 Kor 4,11) I time drugima priopćavamo snagu uskrslog Krista kojega svake nedjelje slavimo na našim euharistijskim sastancima.  Stoga Božja zapovijed o svetkovanju Dana Gospodnjega je po svojoj namjeni radi čovjeka, a ne protiv njega. Postoje Božje i crkvene zapovijedi i treba ih poštivati. Ali mnogo toga se ostavlja čovjekovoj slobodi i nadahnuću, a u tom nas može voditi samo istinska ljubav prema Bogu i čovjeku. U taj sklop ljubavi prema Bogu i bližnjemu treba smjestiti sav daljnji razgovor o čistoj i punoj, upravo kršćanskoj religioznosti. Tako je ljubav duša svih zapovijedi, svega Bogoljublja i bratoljublja. Zato Isus u polemici s farizejima oko svetkovanja Dana Gospodnjega im reče: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.« (Mk 2,27-28) Farizejima je bilo više stalo do samih zapovijedi kao propisa nego do iskrena Bogoštovlja koje se sastoji u pravoj ljubavi prema Bogu i čovjeku. I u takvu mentalitetu oni su odjednom zapovijedi Božje, koje su po svojoj namjeni radi čovjeka, pretvorili u nečovječnost. I tako su u isto vrijeme kvarili i pravu sliku o Bogu i pravu sliku o čovjeku. Na to je Isus sa svom oštrinom i nepoštedno reagirao. To reagiranje Isusovo očituje silnu njegovu žalost zbog okorjelosti srca u farizeja. Bili su to ljudi sigurni u sebe i manipulirali su Bogom i ljudima. I tako se sami onesposobiše da prime Božju svjetlost. Umjesto da isprave svoja kriva shvaćanja o Bogu i čovjeku, oni se ortače protiv Isusa. I tako je tu po prvi put pala odluka u njihovim srcima da smaknu Isusa. »Nato farizeji iziđu i skupa s herodovcima stvore protiv njega odluku da ga ubiju.« (Mk 3,6) Evanđelje nam svjedoči da sve što Isus govori i čini, zbiva se za spasenje čovjeka. Tako i ozdravljenje »čovjeka usahle ruke« (usp. Mk 3,1-5) što je Isus učinio subotom, spasonosno je djelo, oslobođenje čitavoga čovjeka, te ga Krist obavlja prema Božjem nalogu i zazivom Boga. Bog daje život i to u punini, jer Isus ljudima donosi Božje spasenje. To je jedini cilj Kristova poslanja. Zato Isusa prihvatiti i slijediti znači spasiti život. U protivnom slučaju čovjek sama sebe osudi na smrt i pogubi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 5,12-15 Ps 81 (80) 2 Kor 4,6-11 Mk 2,23-3,6 |