Prije mjesec dana umro je Jure Gospodinov, prijatelj mi.

Zadnje mu riječi bjehu:

"Fala ti, Bože, šta si mi da ovu tešku neizličivu bolest, sada san sigur da ću ti brzo doć.
Zbogon, Ivane moj."

Da mi je imati toliko snage, vjere!

Oduzeli su mu sve.
Objesili mu ženu.
Oba sina žive bacili u bunar.
Bleiburg.
Križni put.
Bez mirovine.
Bez pomoći.
Samo motika.
Zemlja.
Vjera.
Uspravan život.

Ja mrzim.
A on nikada nije ni spomenuo tu riječ!

Bože! Hoću li ja imati djelić te izdržljivosti, žilavosti, pameti, bistrine, srčanosti, skromnosti, samozatajnosti, vjere...?

Zbogom, Jure moj!