istina o životu

utorak, 30.06.2009.

Vječna pitanja.

Kreativno vodstvo implicite zahtijeva sposobnost da se zauzme autonoman stav i podrazumijeva suradnju ljudi koji su u načelu jednako vrijedni i koji se djelotvorno nadopunjuju – koji imaju djelotvorno dopunjujuće uloge. Takvoj mogućoj stvaralačkoj snazi dati fer šansu jest za svako društvo od životne važnosti. Pitanje života i smrti.
Ključ za ulazak hrvatske kulture u opću, svjetsku, jest u Hrvatskoj, no treba imati strategiju kulturnog razvoja i ljude koji znaju ciljeve puta, a da se pri tom zadrži osnovica opstanka naroda – svoja kultura.
Posve je jasno da takve ciljeve može domisliti samo prava elita čiji je temelj u talentu, vjerodostojnosti i moralnoj čestitosti, koja će moći utjecati na ljude i pretvoriti ideje u djela koja su za opće dobro.
« Da, da prvosvećenici uzvišene umjetnosti i priori umjetničkih samostana».
Zaplitalo je jezikom moje drugo ja.
» Ponašate se u ovim promjenama sustava, u povlačenju sakatog socijalizma pred besprizornim kapitalizmom, kao da se to nikada prije nije dogodilo.
A dogodilo se. Jednoga dana su umjetnici i ostali dvorjani, za pravo reći udvorice, s čuđenjem primjetili da poslije propasti socijalizma vrijede još manje nego u socijalalističkom svijetu, gdje su počesto bivali čašćeni povlasticama i titulama savjetnika. Pametniji su na temelju tog saznanja promijenili taktiku i počeli tretirati svoju umjetnost kao nešto što je bez sumnje oduvijek i bila – kao posao.
Drugi, blesaviji, kao što si i sam, su naprosto iz iste činjenice izvukli drukčiji zaključak kao i sumanuti prakršćani, obdareni»
veličanstvenim oštroumljem» da ono što je od svijeta prezreno, od Boga je uzdignuto iliti mi prezreni smo sol zemlje – posljednji će biti prvi. Tako ste pronašli tu umjetničku religiju čiji prvosvećenici shvaćaju produkte svoje umjetnosti na jedan poseban, ekskluzivan način povezane sa Svim svetima, s najsvetijim, trenscedentnim.
Takvi su završavali u umobolnicama, alkoholu, ludilu i tuberkolozi.
Najprepredeniji, među odbačenim dvorjanima, su pak uspjeli harmonično povezati svoj svakodnevni posao sa uzvišenim i svetim. Jednostavno su počeli hvaliti svijet berze, novca i državnu politiku pa ih je taj realni, za uzvišenu umjetnost smetajući faktor – « drugorazredni svijet», počeo plaćati da olakša lošu savjest.
Naravno da iz takvih pobuda nisu mogla nastajati velika djela, jer ih je zaprečavao, upravo, taj»drugorazredni svijet», ali im je za njihovu umjetničku impotenciju davao nekakvu novčanu odštetu od koje su mogli pristojno živjeti. ( Otkako su galeristi u Parizu počeli određivati što je umjetnost, ona je postala osrednja i otkako su države počele plaćati teatre oni su postali osrednji). Ako umjetnik treba državu, treba i ona njega. Svi koji su na mjestima sa kojih se manipulira ljudima trebaju ljude koji nešto trebaju. Taj «drugorazredni svijet», zapravo, ne treba kulturu...njemu je dovoljna vlast.
Načekat ćeš se dok iz toga jednoga dana izraste prava umjetnost koja će biti ljudska i u kojoj će ljudske stvari biti predmetom obrade. Ona bi bila najljući neprijatalj ovog mrtvila i grobljanskih bogova, a realna je koliko i sedma trublja Apokalipse iz koje će grmjeti bijes.
Čovjek čak i kad je vjernik upotrebljava svoj razum.
Zatim smo naručili još vina, lešo škrpinicu, polpete od komarče položene na metvicu i svijet je počeo dobivati drukčiji izgled, a mi, iznad glava, svijetle aureola propalih apostola koji šire bespotrebnu istinu.
Talent, možda, uopće nije ništa drugo do sretno oplemenjeni bijes, sposobnost da do neizmjernosti povećavamo onu energiju koja je potrebna za razaranje tvrdoglavih objekata, prometnuta u koncentriranje strpljivog promatranja da bi smo propustili što manje od tajne objekta koji promatramo. Kako smo se u djetinjstvu mučili izvući kriješteći glas, tješteći ručicama izmučenu i obezglavljenu igračku, tako iz svojih tijela moramo izvlačiti glasove koji će potvrđivati naše bivanje na zemlji kao razumnih bića, nastalih iz dobre božje pretpostavke: Čovjek je svijest i savjest svemira koji samo po njemu može biti shvaćen i objašnjen. Ne postoji svemir iz perspektive mravojeda ili hijene, kao što ne postoji teatar zasnovan na njihovim pretpostavkama.
Tko u praksi slijedi samo svoje interese i ostvarenje samo svojih planova, automatski preobažava čovjeka, s kojim dolazi u dodir, u prijatelja ili neprijatelja, svodeći tako sve oko sebe na objekt: jedan je upotrebljiv i koristan, a drugi je zapreka. Svako suprotno mišljenje, ma koliko ono bilo dobro utemeljeno i potvrđeno činjenicama, smatra se opterećujućim otporom, sabotažom, intrigom, a svaka potvrda i potpora pa makar ona dolazila iz najnižih i najprljavijih interesa, se smatra poželjnom, upotrebljivom, korisnom i kao svjedočanstvo o pripadanju istome. Tako dolazi do kržljanja veza prema drugim ljudima, ljudima koji se razlikuju od nas. Nesposobnost da nekoga drugog poimamo kao subjekt jer ga koristimo samo za promicanje vlastite volje, uništava sposobnost da tuđe argumente promislimo i pokušamo iskoristiti kao vlastito dobro. Plodonosni protivnikovi argumenti, koji omogućuju da shvatimo gdje griješimo, se odbacuju, a laskanja, zbog pragmatičnih interesa, se uzimaju kao bogomdani poklon i dobrodošla potpora. Ovdje bih uveo svoj pojam «Prokrustov sindrom birokracije» koji je tipičan za umrtvljeni i pogubni um većine koja nastoji upravljati i određivati smjernice nečemu za što mora odgovarati i brinuti se elitistička manjina.
Prokrust je bio razbojnik koji je u antička vremena»ordinirao» u jednoj šumi na putu iz Atene u Spartu. On ne samo da bi robio prolaznike, nego bi ih odvodio u svoju nastambu i polagao na svoj krevet, rađen po njegovoj mjeri. One koji bi bili kraći od kreveta rastezao bi do duljine kreveta, a one koji bi bili duži bi kratio. Ma što god učinio, ljudi su umirali. Dakle, razbojnik želi da sve bude po njegovoj mjeri i po mogućnosti mrtvo.
Takav način mišljenja je shema svih birokratiziranih umova i svake personalne politike i neizbježno teži fašizmu. Ne mislim fašizam kao politički pokret, nego na fašizam u svima nama, u našim glavama i u svakodnevnom ponašanju, koji nas tjera da ljubimo vlast, da žudimo baš za onim što nama vlada i što nas pljačka, materijalno i duhovno.
Fascia, latinski svežanj - slabi, tanki prutovi se uvezuju u svežanj da bi bili jači. Jedan po jedan ne znače ništa, ali u grupi su neslomljivi. Tako se uvezuju i ljudi koji imaju opće mišljenje, dakle nemaju, svoga. U umjetnosti postoji samo pojedinačno. Općenito postoji
kao kič, šmira, ne donosi estetske učinke te time ne spada u umjetnost.
Natočio sam čašu savršenog Gevrey –Chambertina, burgundca s najbolje pozicije La Chapelle, omirisao i taman da ću popiti zaskoči me moj vršnjak i suputnik izlazeći iz sjene noćne svjetiljke:
« Kako ide borba, majstore»?
« Kakva borba»?
« Pojedinca protiv trezvenosti».
« Nikako. U svijetu u kojem predsjednici republika, ministri, naučni radnici, književnici, manekenke, nogometaši, industrijski radnici, domaćice, blagajnice u robnim kućama, činovnici i pubertetlije svi jednako čitaju i obožavaju Coelha ne može ići nego nikako».
Pokazao je molećivo prstom na bocu Givreya. Klimnuo sam glavom. Natočio je i sebi jednu podobru mjericu i s guštom je ispio. Oblizao se slasno i s pogledom uperenim iznad moje glave, u tamu sobe, kao za sebe promrmljao:
« Uz ovo vino bih podnio i Galeba Jonathana Livingstona i Da Vincijev kod».
Sve je teže vjerovati u kazalište u vremenu koje nema svoje duhovne koncepcije života. Da bi mu se vjerovalo, njegova pozornica, kao što smo već napomenuli, treba biti ekskluzivno mjesto za nove informacije koje potiču nova promišljanja za nove ciljeve i tek tada teatar služi razboritoj ljudskoj akciji. Dakle, predstava mora, što je moguće bolje, opisati specifične aspekte svijeta u kojem živimo. Zatim, rezultate tih opisa organizirati u kategorije, tipologije to jest postaviti specifičan red u kojem su pokazane razlike i sličnosti. Zatim, na takav način opisani i sređeni svijet ( objekte, osobe, veze, događaje), tako objasniti da postane razumljiv. Čovjek nije robot nego refleksivno i anticipirajuće biće, ( Sjetimo se Kanta –- anticipacija -- zamjećivanje – osnovni stav čistog uma ), biće kojemu je od osnovnog značaja, namjera da mu se pokaže egzistencijalni smisao ili besmisao tih ideja, akcija, likova i događaja koji se pred njim, na sceni, odvijaju, kako bi on mogao, na osnovu takvih objašnjenja i shvaćanja, razumno postupati. Zato teatar mora stalno producirati vrijeme, stalno producirati novo, nešto nevjerojatno, neponovljivo, nešto što prvi put vidiš i čuješ, nešto što pokreće, što može potaknuti na razmišljanje. Ponuda koju nam nude mnogi današnji «nazovi» teatri, za pravo reći, mrtve kuće s ubijenim energetskim potencijalima, izgleda demokratična i prije svega antielitistična jer nisu nužne nikakve sposobnosti da bi se tu ponudu konzumiralo. Samo ono, nad čime se netrebamo truditi da razumijemo, izgleda nam razumljivo. Pobjeda takve «demokratske» ponude je Pirova pobjeda mrtvog teatra, jer nudi homogenost umjesto ekskluzivnosti i neponovljivosti uvijek novoga. Preobilje istih predstava, kopiranjem starih ili stranih matrica, već sto puta viđenih, stvara u mozgu entropijsku kašu koja se više ne može pretvoriti u novu energiju, u novu misao. To je kao uspoređivati težnje za znanjem, Abelarda i Erazma Roterdamskog, s težnjama znanju posjetiteljica frizerskih salona. Količina znanja je, zapravo, ista, samo što se prvim težnjama potiče i ojačava već stvoren, pravilan sustav mišljenja ( materija i forma), a ovo drugo je, zapravo, izlaganje gomili već prožvakanog i bespotrebnog, zapravo uvijek istog, samo, pod drugim imenima i fabulama koje se nikad ne bave ničim tvojim, nikad bitnim, pa se stvara nepotrebna moždana masa koja se, iz dana u dan, gomila i zaboravlja, bez ikakvog estetskog ili bilo kojega drugog učinka, da bi
umjesto toga što si gledao repertoarna rijeka naplavila nešto drugo, isto tako nepotrebno.
Teatar počinje nalikovati lošoj televiziji za koju su četiri najveća problema, kako ih ona predstavlja: koja je najbolja pasja hrana, koja je najbolja mačja hrana, koji su najbolji tamponi i koji su najbolji picopokrivači. Kao peti i šesti općeljudski problemi javljaju se sredstava za pranje zuba i prljavih gaća.
Sceni treba vratiti ritualnu tajnu, i vratiti se na početak kad je kazalište još pružalo iluzije. Vratiti se na početak znači povratak prirodi, autentičnosti čovjeka, ali ne onako kao što su to pokušali hipici šezdesetih godina, nego budućnost tijela, slobodan razvoj ljudskosti kao osnovnoga demokratskog prava slobodne ličnosti. Čovjek treba ostati čovjek da bi živio, što znači, mislio i njegovo osnovno demokratsko pravo je da može ostati čovjek, a ne se pretvarati u hijenu, vuka, zmiju ili štakora kako bi se bolje prilagodio neljudskim uvjetima i preživio među sebi sličnima. Ne treba gmizati ili se spuštati na četiri noge i pri tom još stavljati paunovu perušku u prkno. Njegovo svojstvo da hoda na dvije noge i uspravnost tijela i misli su mu priskrbili prednost pred drugim živim bićima.Tako treba i ostati. Hodajući četvoronoške ili gmižući smanjuju se horizonti i ne da se slobodno misliti, što je naše osnovno demokratsko pravo.
Teatar podnosi demokraciju samo kao sredstvo za stvaranje okvira za razvoj najboljega.

30.06.2009. u 19:22 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 24.06.2009.

Treba čuvati ljudskost.

Što čovjek manje razmišlja o svijetu, to mu je on nerazumljiviji. Samo razmišljanjem o svijetu možemo naći razlog njegovog postojanja. O svijetu može razmišljati slobodan čovjek, autentičan, zato umjetnost jest i mora biti autentična i autokratska i istina. Čuvajmo ljudskost. Umjetnik odgojen na splačinama bit će samo naizgled umjetnik, učitelj, mada zna i čitati i pisati, analfabet i demoralizator, političar – razbojnik, a glumac i književnik pomoćnici poduzetnika koji organizira predstave u cirkusu s pravom krvlju i s pravom kopulacijom na sceni. Nudi nam se «To», umjesto hodanja po oštrici brijača; balansiranja između dva ništa, koje nam pruža mogućnost za sve, a samo je Jedno i Takvo.
Onaj koji se bavi glumom, ne baveći se umjetnošću, postupa kao političar, kurva, varalica i lopov i njihov odvjetnik pred sudom to jest bavi se lažima, zastupljenim po lažnim svjedocima to jest bavi se nečim što se ne može ocjenjivati estetskim mjerilima to jest ne bavi se umjetnošću.
Tako se ponašaju i pubertetlije na prvom spoju s klinkom: kurče se hrabrošću, a onda na putu kući, kroz park, fućkaju da bi odagnali strah.
Predstavljati teatar, nastao iz neteatarskih pretpostavki, kao autentičan i istinski i pravi, više je stvar propagande i manipulacije nego istine. Uzmimo da Sjeverna Koreja ima mogućnost da se kod nas reklamira preko novina, intervjua, izložbi, knjiga, filmova i da govori uvijek isto: da je kod njih sve u redu, da se dobro živi, da imaju dobru vladu koja brine isključivo o dobru naroda, da vrijedno rade na boljoj budućnosti zemlje i da velikim koracima sve više i više napreduju. I kad bi dali još deset puta više intervjua i kad bi snimili još deset puta više filmova i kad bi priredili još deset puta više izložbi to ne bi ništa promijenilo na stvari. Jedna nedemokratska zemlja jednostavno ne može sudjelovati u demokratskom diskursu.
Iz propagande naprosto ne izrasta demokracija.
Naravno da ne izrasta, ali se može lagati.

Blavor, kravosas, jedan potpuno bezazleni gušter u Hercegovini i našem hrvatskom priobalju je proglašen opasnim i sad je pred izumiranjem.
Kad se nekoga hoće uništiti proglasi ga se štetnim. To se dešavalo Židovima, Templarima, Juta i Dakota Indijancima,Toltecima, Astecima, Bušmanima, a danas Kurdima, Palestincima
i kod nas blavorima.
Blavor je proglašen kravoscem – pravilnije bi bilo kravosiscem – i nakalemilo mu se da se podvlači pod domaće blago i siše mu mlijeko. K tome su dodali i to da može zapuhnuti ljude koji nakon toga dobiju neku tešku bolest – zapuhu – od koje umru (Zapravo prilikom puzanja ispušta zvukove slične puhanju) i k tome su ga još proglasili zmijom što naravno nije, jer je bezubi, beznogi, neotrovni gušter. Hrani se drugim gušterima, pticama i glodavcima i jako je koristan. Jedan blavor može bolje zaštititi ambar s žitaricama nego bilo kakva mačka ili otrov.
Ali što mu to vrijedi kad je naprosto zmija.
Iz ovog običaja oblajavanja blavora je nastala i jedna od, meni, najsimpatičnijih ganga:
« Zaplaka' bi ne mogu od smija,
punicu mi zapu'nula zmija»l.
Kod nas se stalno govori kako bismo trebali stvarati sliku o boljoj Hrvatskoj, da bi nas bolje gledali u Europi. Ma što ta bolja slika značila, mislim da je u pitanju zabluda. Ne bismo trebali stvarati sliku o boljoj Hrvatskoj, nego graditi bolju Hrvatsku. Kao i u glumi, ne igrati lik kao da smo taj lik, nego biti taj lik. To je pitanje istinske uvjerljivosti i vjerodostojnosti, a ne kao da smo uvjerljivi i vjerodostojni. Igrati kao da je, jest laž i kao takva, ne izaziva u promatraču nikakve osjećaje i utječe na njegovo mišljenje kao kriv kokot na kurbina moralna načela.
Rekao bih ovako. Naša umjetnost mora utjecati na europsku umjetnosti, a kako čovjek najbolje ulazi u opću kulturu preko lokalne, to naša umjetnost mora imati korijene u našoj kulturi, bolje rečeno, mora biti nacionalna umjetnost. Umjetnost mora braniti čovjeka pred premoćnim i oholim vladarima naših života. Umjetnik koji ne odvaja umjetnost od života, daje potlačenim i od organizacija iskorištavanim masama barem znak da su, možda, u pravu. Ljudska prava, dužnosti, deset zapovijedi božjih, smisao, razum, propadaju bez osnova u kulturi. Svaki režim, pa i najdemokratskiji, želi isključiti kulturu, jer utjecaj i djelotvornost kulture umanjuje i onemogućuje širenje moći. ( Zato se inteligenciju zatvara u gulage, ljude s naočalima i građane se strijelja, a ljude koji znaju čitati i pisati tjera se da sade rižu. Zato totalitarni režimi imaju uspjeha tamo gdje je kultura slaba ili je nema. Svi veliki masakri dvadesetog stoljeća su dio nastojanja da se kultura, koja ograničuje moć vlastodržaca, odstrani ).

U razvijenim demokracijama se kultura čak i plaća, ali samo ona koja odgovara vlasti i njezinom shvaćanju umjetnosti i kulture. Ona plaća osrednjost, a ova, pak, generira osrednja djela za osrednje ljude, glasače to jest za 90% stanovništva. Ono što plaća država ostaje lokalno, na razini osrednjosti, naime, politike i političara. Time ne želim reći da su svi ljudi koji se bave politikom mediokriteti, ali samim bavljenjem politikom, uspješnošću u politici, oni to postaju. Jednostavno su prisiljeni misliti u ime svete partije, a ne u ime svete logike, jer će u protivnom biti isključeni iz politike, pravilnije, iz podjele moći. Oni, čak i kad su elita, moraju proizvoditi osrednjost za glasačku većinu. Osrednjost je najvažnija strategija prilagođavanja koju je društvo razvilo u svojoj evoluciji. Ne uništavaju kulturu ni lijevi ni desni, nago osrednji.

Društvo se toga, barem u umjetnosti i u kulturi, mora riješiti ili će biti pojedeno od društava koja će razviti djelotvorno vrjedniju elitu.

24.06.2009. u 16:46 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 17.06.2009.

POSTAVLJANJE ČOVJEKA U SREDIŠTE INTERESA


Da je Bog htjeo da svijet izgleda kao razbojnička jazbina, onda bi on tako izgledao, ali po onome što vidimo, očigledno da mu to nije bila namjera. Da je razvoj čovječanstva bio usmjeren na to da stvori razbojnike, razvoj bi već davno završio s Prokrustom, ali očigledno da to nije bio cilj jer je ono izdržalo u razvoju samo krajnjom pobjedom dobrih ideja, inače bi već davno propalo. Civilizacija nije hrpa smeća, nego jedna dobra ideja.
Napuštanje etike u umjetnosti uzrokuje prestanak estetičkog učinka. Teatar kao kič ne može postojati, ne može djelovati kao teatar, a budući da se to ipak dešava, onda se oni koji se time bave, bave nepostojećim, bave se korijenom totalitarizma, bave se sigurnim, bave se trendom, modom i u tu umjetnost se ne može vjerovati. Umjetnost nije nikada, nikakva forma moći, ona to postaje, prestane li biti umjetnost i postane demagogija, laž. Istina jest. Laž je Sotona. Laž nije. Čovjek koji u stvaranju djela laže sebe, laže svima ostalima i ne može više nikom govoriti istinu. Ako je umjetnost istina, a ona to jest, onda takav umjetnik ne može govoriti istinu to jest ne može biti umjetnik i rezultati njegova rada ne mogu biti od značaja za umjetnost i ne spadaju u kategoriju estetike. Prava elita podrazumijeva etičnost. Tamo gdje nema teatra ima korupcije.
« Odkud baš tebi toliko zanimanje za moral i istinu. Baš si sad, upravo, ti smogao hrabrosti i snage braniti ono čega si se čitav život lako odricao». Moje drugo ja zavaljeno za birtijski stol, već podobro u gemišterskom balunu, je nalijevalo novo vino u zaprljanu stolovaču i pucalo od smijeha. Znalo je za sva moja moralna posrnuća, lažice, krađice, prevarice i odustajanja. U nedostatku boljih argumenata prihvatih se starca Vujadina i malog Radojice, i njihovih pomoćnika hajduka, boraca za pravdu, a zapravo drumskih razbojnika i riječi starog Vujadina koje izgovara mlađem i neiskusnijem kolegi po zločinu, u trenutku kad s brdskog prijevoja prvi put ugleduju Livno.

« Ono ti je prokleto Lijevno,
ondje će nas biti i mučiti
i vaditi naše oči čarne.
Ne izdajte mlade krčmarice,
kod koje smo rujno vino pili,
rujno vino pili u potaji».


Ako drumski razbojnici imaju nekakav svoj uzvišeni moral koji, makoliko bio upitan, ipak sadrži nekakvu moralnu osnovu zašto se ne bi moglo povjerovati da i u meni postoji nekakva moralna točka koju pored svih malih izdaja, nisam nikada zatajio. Bilo je igranja i u socijalističkim i u kapitalističkim sapunicama i reklama i igranja «preko neke stvari» i u samim
« hramovima umjetnosti», teatrima, ali nikada nisam izdao mladu krčmaricu da ne bi izdao mjesto na kojem će se hajduci koji dolaze poslije nas moći odmarati uz rujno vino nakon što su tezgarenjem zaradili koricu kruha pljačkajući sami sebe.
Rekli smo već da je pogrešna pretpostavka da teatar ne ostavlja leš. Loš teatar stvara leš, rađa mrtvorođenče i zagađuje živo tijelo jedne kulture. Mrtav teatar umrtvljuje sve druge pripadajuće mu umjetnosti. Ako on zaostaje za vremenom, kultura zaostaje za vremenom i svi ljudi koji pripadaju toj kulturi krivo rade i proizvode mrtvilo. Teatar, čak i kad korespondira s vremenom, nije dobar. Dobar je samo onaj teatar koji proizvodi vrijeme, jer za sobom povlači i nositelje drugih umjetnosti da proizvode vrijeme. On je samo naizgled nježna biljčica, a zapravo okrutan pokazatelj mrtvila i nesposobnosti da se čovjek postavi u središte interesa umjetnosti. Čovjek se ne da nadomjestiti apstraktnim faktorima i načelima, kao: «potreba pomirbe», »potreba promidžbe», »viši državni interesi», »duh vremena», »trend». Samosvojan čovjek u središtu umjetnosti koja je cijela okrenuta njemu, ne da se ničim nadomjestiti. Čim se čovjek izmjesti iz središta zanimanja umjetnosti i zamijeni ga se nekim izvanjskim načelima i parcijalnim koristima, morala nema, razuma također, a umjetnost gubi svoje značenje i svoj estetički učinak. Gdje nema morala, nema ni razuma, niti razuma bez morala, niti umjetnosti gdje to dvoje nije zastupljeno. Čim se jednom izgubi ta pretpostavka i bude zamijenjena parcijalnim i pragmatičnim interesima, teatru se oduzima mogućnost da djeluje kao umjetnost, kao autentično, kao novo i produktivno. Razuman čovjek teži istini njoj teži i umjetnost i to je, možda, ona točka u kojoj bi se umjetnost i čovjek mogli susresti.
Odakle su razbor i moral izbačeni, tamo je sve moguće i čovjek više ne razlikuje što je pravo, a što krivo, što je dobro, a što zlo i Auschwitz postaje normalna pojava. Tamo gdje se izgubila relacija prema dobrom i lošem izgubila se i bitnost ljudskog suda i sve postaje svejedno, a gdje je sve svejedno, ništa nije posebno i lijepo. Ako se u umjetnosti ne zna što je lijepo i dobro, onda je izgubljen njezin cilj i ona kao estetska činjenica ne postoji. Čovjek je razumno biće i ako baš ništa ne zna, morao bi, barem, znati čemu teži.

17.06.2009. u 18:02 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.06.2009.

Glumački univerzum

Početi od odgoja glumca kao svjesne jedinke koja je samostalna i koja iz sebe samog udvajanjem i prilagođavanjem stvara vjerodostojni lik koji igra, uklapajući se u predstavu koja je drugi holon. U tom holonu (cjelina i istodobno pojedinačno) djeluju jedinke – glumci u odnosu s drugim jedinkama – glumcima i likovi u odnosu na druge likove u prostoru predstave.

Glumac je istodobno i pojedinačno i cjelina, a s drugim glumcima koji su istodobno i pojedinačno i cjelina gradi scenu koja je istodobno i pojedinačno i cjelina i koja je samo dio scena koje su i pojedinačno i cjelina u predstavi koja je isto tako novi holon to jest i pojedinačno i cjelina. Zamislimo nastanak bisera u školjci kao taloženja sedefaste mase oko zrnca pijeska.Tijekom razumijevanja i tumačenja nastaje zatvoreni hermeneutički krug između dijelova i cjeline. Da bi shvatio cjelinu, moraš razumjeti dijelove, ali da bi razumio dijelove, moraš imati pojam o cjelini. Cjelina nije zbroj pojedinih dijelova, nego njihov međusobni odnos i rezultat njihovog uzajamnog djelovanja. Svijet se ne sastoji od atoma nego od struktura koje imaju drugo značenje nego suma njihovih sastavnih djelova.

Predstava je holon u repertoaru nekog kazališta, kazalište u gradu i u socijalnom i kulturnom okruženju; grad u državi okruženoj drugim državama.

Država je holon u svijetu država i narod u svijetu naroda i kultura drugih naroda na Zemlji, koja je holon u galaksiji, koja je samo holon drugih galaksija u univerzumu. Jedinka crpi iz sebe same, udvajajući se i usuglasujući se sa svemirom i njegovom energijom.

Energija na sceni, usredotočavanjem na tajnu teme u predstavi koju radimo, prenosi se na sve sudionike predstave na sceni, a odatle se isijava u gledalište odakle se vraća na scenu, podižući napetosti do usijanja i eksplozije stvaralačke energije svih sudionika u spektaklu – izvođača, publike, svjetla, tona, prostora, kostima, rekvizita. Zatvoren krug koji se otvara svim mogućnostima i otvaranjem stvara uvjete za stvaranje novog holona i za stvaranje novog značenja koji predstava i sudionici u njoj, svaki put, iznova nude. Značenje nikada ne smije biti isto, jer ni sudionici nikad nisu isti. Čovjek je proces. Jezgra značenja je ista, a zaključci i značenja značenja se mijenjaju.

Zahvaljujući djelotvornosti i prilagodljivosti mozga čovjek je sposoban svjesno djelovati na tijelo, formirati ga, mijenjati i prilagođavati situacijama tako da je on svaki put drukčiji pa i učinci njegova djelovanja nužno bivaju drukčiji. Svaki oblik pokreta, svaki tjelesni stav je izraz misaonih slika koje su ga uvjetovale, a oslobađanjem tijela emocionalnom inteligencijom budimo njegovu inteligenciju pokreta. Energija mozga, proizašla iz njegove prilagodljivosti i djelotvornosti, utječe na tijelo pa ono može, kada je to potrebno, misliti i samostalno. Svjesnim pokretom izazvani električni potencijali u mozgu prelaze u energiju svjesne spoznaje koja ponovno prelazi u kinetičku energiju pokreta, energiju njegove spoznaje. Tijek bioenergije mora biti slobodan. Stvaranjem novih potencijala, stalno novim izazovima, u mozgu se neprestano obnavlja struktura kao i u teatru. Što je manje izazova, smanjuju se mogući potencijali pa se smanjuju i mozgovne strukture. Mozak i teatar su sveobuhvatni i u njima nema ništa što je nepotrebno. Smanjivanjem obujma gubi se estetička i energetska bit stvari u kojoj se, nakraju, odslikava univerzum.
Odslikava se univerzum? Odslikava se vrag crni. Većinu knjiga o teatru su očigledno napisali ljudi koji nikad nisu bili na sceni i koji se bave teorijama o tome kako bi moglo biti kad bi bilo nešto slično tome što bi se zvalo idealni teatar. Da postoje takve floskule postojao bi i idealni glumac. Sakrivši se u mraku gledališta mudraci pričaju o nečem o čemu pojma nemaju.

Na sceni stoji gol čovjek, do grla zadužen kreditima, već rastavljen ili pred rastavom, s ljutom ženom i neposlušnom djecom, s nepojedenim sendvičem u garderobi, jer nije stigao večerati trčeći sa snimanja na predstavu. Evo i mene kako upadam u zamčicu floskulizacije glumačkog umjeteostva umjesto da učinim kao većina glumaca.

Izađi na scenu i glumi!

Zašto se zamaraš višim smislovima kad su ti i ovi niži nedostupni?

« Što to radiš, glumac»?
« Glumim».
« Glumiš?... Glumi bolje»!

11.06.2009. u 18:59 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 03.06.2009.

Svijetlo, sjena i tama.

Naša svijest je obilježena iskustvom svjetla, sjene i tame, koja je, također, iskustvo svijesti. Odsutnost svijesti je s onu stranu svjetla i tame. To su predjeli u kojima djeluju mrtvi ljudi, stvarajući mrtve produkte nečega što nazivaju umjetnošću.
Svjest je povezana s određenim energetskim, elektromagnetskim konfiguracijama u mozgu i najbolje je dohvatljiva kroz diferenciranu spoznaju (u teatru je najbolje dohvatljiva, recimo, kroz jezik). Na iskustvo svjetla i svjetlosti čovjek može samo djelimice utjecati, a umjetnost, zapravo, gura svijest u prostore između svjetla i tame tako da mnogo najsvjetlijih spoznaja dolazi iz najdubljih ponora tame. Umjetnost okreće zemaljsku elipsu spoznaje tako da bude osvijetljena sa svih strana. To čini naš talent tako što i najdublji ponor tame izloži svjetlosti koju proizvodi njegova energija i učini ga vidljivim i izvorom spoznaje. Savršenost je naš cilj, ali je on nedostižan jer smo mi poluzombiji. Ni mozak nije sigurno utočište našega «Ja». Samo pola moždanih procesa su svjesni procesi. Umjetnost može značajno utjecati na te procese. Ona odlučuje što ostaje u svijesti i može nam omogućiti bijeg preko naših granica. Zapravo se ta unutarnja i vanjska granica izgrađuje u amygdali( bademova jezgra u mozgu -- po Spinozi centar intuitivnog, pa odatle i svijesti i mišljenja ) s djelovanjima straha, ljubavi, krivnje, znanja i spoznajna teorija pripada prije strahu nego znanju.
Samo mrtav sustav ima čvrste granice između unutarnjosti i vanjskosti. To se vrlo dobro vidi upravo na primjeru mrtvog teatra koji se odvaja od svoje bitnosti i strukturalno ne pripada svijetu iz kojeg je potekao i koji bi trebao mijenjati. On čvrsto postavlja granice između teatra i njegove svrhe – estetičkog učinka. Mrtav teatar se boji bilo kakvog učinka i bilo kakvog djelovanja na svijest, boji se katarze – slobodnog protoka misli izazvanih estetičkim i etičkim učinkom predstave. On ne podnosi ništa živo pa čak ni izvođača,glumca, redatelja, baletana, muzičara i jedini njegov učinak može biti ograničavanje svega što bi moglo pozitivno utjecati na razvoj svijesti, na aktiviranje stvaralačke energije, na protok ideja i jedina svrha bi mu mogla biti dosada i umrtvljavanje elektromagnetskih konfiguracija u mozgu koje omogućavaju diferenciranu spoznaju. U mrtvom teatru svaki korak prema oživljavanju čini uvredu za one koji žive od njegovog mrtvila. Takav teatar, zapravo, ne može postojati. On je besmislica jer djeluje suprotno svojoj strukturi ( živa, autonomna bića, čine njezinu osnovu) a, ipak, svakodnevno svjedočimo takvom teatru. Dakle, on usprkos besmislenosti svog postojanja žilavo izdržava sve mijene vremena i uporno radi na uništavanju sebe samoga, samim sobom. Gledao sam, prije tridesetak godina, u Dubrovniku, s Boškom Violićem, jednu takvu potpuno besmislenu predstavu i ne vjerujući da se to na sceni stvarno događa, glasno zavapio: »To je nemoguće.Takav teatar ne postoji.» »Itekako postoji, upravo ga gledaš», procijedio je Boško i napustio predstavu.
Kad je u Ljubuškom 1947. predsjednik općine Muselimović na narodnom zboru uvjeravao seljake da trebaju saditi kikiriki i pamuk, seljaci su protestirali i govorili da to ne može. Ustao se ugledni seljak Bariša Skoko, kojega je predsjednik prije zbora ucijenio i nagovorio da podrži ideju, rekao da može, što je u općinstvu izazvalo provalu gnjeva, našto se Bariša popravio: »Može se sadit, a 'oće li niknut, ja ne znam». Ili, što bi moj kum Martin rekao: »Može kume, sve može. Može i metla iza vrata grunut ko top, ako ti se tako namjesti».
Veza između umjetnika i njegovog mozga ne može biti veza prema samo jednome moždanom centru. Umjetnici su eksperimentatori s cijelim mozgom i njihov je najveći uspjeh kada stvore novi centar u mozgu, nove sinapse koje ranije nisu postojale.
Čulo vida je biološki dominantno, ali su od slika značajniji načini na koji one do nas dolaze. Prijenosnici slika su značajniji od slika samih. U teatru su to - posljednji u izvedbenom nizu,
u izravnom kontaktu s primateljima slike, publikom - glumci, živi ljudi sa svojim tijelima i svojom energijom.
Čovjek svojim postojanjem u univerzumu, posjeduje svoju osobnu sferu – kinesferu – pa tako postaje «mali univerzum» u univerzumu. Taj osobni prostor, bitnost našeg postojanja, oblikovan našom samosviješću i njezinim djelovanjem, vječnim titrajima i očitovanjima energije, je uvijek s nama. Mi taj prostor donosimo na scenu. On je naša veza s okolinom:
S partnerom, s publikom i prostorom u kojem jesmo. On nam omogućuje i postojanje u sferi planeta na kojem smo rođeni, štiti od neželjenih uljeza, brani od rušitelja našeg zdravlja tjelesnog i duševnog. Zbog toga što je on uvijek s nama, ne možemo odvajati život na sceni od našeg života. Mora se biti jedan. Ne možemo biti barbari za po kući i geniji za po vani. Kinesferu uspostavljamo osobnom energijom, možemo je širiti, skupljati, nabijati, prazniti; sve to možemo, ali je prvo moramo postati svjesni.

03.06.2009. u 18:13 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se