istina o životu
četvrtak, 11.06.2009.
Glumački univerzum
Početi od odgoja glumca kao svjesne jedinke koja je samostalna i koja iz sebe samog udvajanjem i prilagođavanjem stvara vjerodostojni lik koji igra, uklapajući se u predstavu koja je drugi holon. U tom holonu (cjelina i istodobno pojedinačno) djeluju jedinke – glumci u odnosu s drugim jedinkama – glumcima i likovi u odnosu na druge likove u prostoru predstave.
Glumac je istodobno i pojedinačno i cjelina, a s drugim glumcima koji su istodobno i pojedinačno i cjelina gradi scenu koja je istodobno i pojedinačno i cjelina i koja je samo dio scena koje su i pojedinačno i cjelina u predstavi koja je isto tako novi holon to jest i pojedinačno i cjelina. Zamislimo nastanak bisera u školjci kao taloženja sedefaste mase oko zrnca pijeska.Tijekom razumijevanja i tumačenja nastaje zatvoreni hermeneutički krug između dijelova i cjeline. Da bi shvatio cjelinu, moraš razumjeti dijelove, ali da bi razumio dijelove, moraš imati pojam o cjelini. Cjelina nije zbroj pojedinih dijelova, nego njihov međusobni odnos i rezultat njihovog uzajamnog djelovanja. Svijet se ne sastoji od atoma nego od struktura koje imaju drugo značenje nego suma njihovih sastavnih djelova.
Predstava je holon u repertoaru nekog kazališta, kazalište u gradu i u socijalnom i kulturnom okruženju; grad u državi okruženoj drugim državama.
Država je holon u svijetu država i narod u svijetu naroda i kultura drugih naroda na Zemlji, koja je holon u galaksiji, koja je samo holon drugih galaksija u univerzumu. Jedinka crpi iz sebe same, udvajajući se i usuglasujući se sa svemirom i njegovom energijom.
Energija na sceni, usredotočavanjem na tajnu teme u predstavi koju radimo, prenosi se na sve sudionike predstave na sceni, a odatle se isijava u gledalište odakle se vraća na scenu, podižući napetosti do usijanja i eksplozije stvaralačke energije svih sudionika u spektaklu – izvođača, publike, svjetla, tona, prostora, kostima, rekvizita. Zatvoren krug koji se otvara svim mogućnostima i otvaranjem stvara uvjete za stvaranje novog holona i za stvaranje novog značenja koji predstava i sudionici u njoj, svaki put, iznova nude. Značenje nikada ne smije biti isto, jer ni sudionici nikad nisu isti. Čovjek je proces. Jezgra značenja je ista, a zaključci i značenja značenja se mijenjaju.
Zahvaljujući djelotvornosti i prilagodljivosti mozga čovjek je sposoban svjesno djelovati na tijelo, formirati ga, mijenjati i prilagođavati situacijama tako da je on svaki put drukčiji pa i učinci njegova djelovanja nužno bivaju drukčiji. Svaki oblik pokreta, svaki tjelesni stav je izraz misaonih slika koje su ga uvjetovale, a oslobađanjem tijela emocionalnom inteligencijom budimo njegovu inteligenciju pokreta. Energija mozga, proizašla iz njegove prilagodljivosti i djelotvornosti, utječe na tijelo pa ono može, kada je to potrebno, misliti i samostalno. Svjesnim pokretom izazvani električni potencijali u mozgu prelaze u energiju svjesne spoznaje koja ponovno prelazi u kinetičku energiju pokreta, energiju njegove spoznaje. Tijek bioenergije mora biti slobodan. Stvaranjem novih potencijala, stalno novim izazovima, u mozgu se neprestano obnavlja struktura kao i u teatru. Što je manje izazova, smanjuju se mogući potencijali pa se smanjuju i mozgovne strukture. Mozak i teatar su sveobuhvatni i u njima nema ništa što je nepotrebno. Smanjivanjem obujma gubi se estetička i energetska bit stvari u kojoj se, nakraju, odslikava univerzum.
Odslikava se univerzum? Odslikava se vrag crni. Većinu knjiga o teatru su očigledno napisali ljudi koji nikad nisu bili na sceni i koji se bave teorijama o tome kako bi moglo biti kad bi bilo nešto slično tome što bi se zvalo idealni teatar. Da postoje takve floskule postojao bi i idealni glumac. Sakrivši se u mraku gledališta mudraci pričaju o nečem o čemu pojma nemaju.
Na sceni stoji gol čovjek, do grla zadužen kreditima, već rastavljen ili pred rastavom, s ljutom ženom i neposlušnom djecom, s nepojedenim sendvičem u garderobi, jer nije stigao večerati trčeći sa snimanja na predstavu. Evo i mene kako upadam u zamčicu floskulizacije glumačkog umjeteostva umjesto da učinim kao većina glumaca.
Izađi na scenu i glumi!
Zašto se zamaraš višim smislovima kad su ti i ovi niži nedostupni?
« Što to radiš, glumac»?
« Glumim».
« Glumiš?... Glumi bolje»!
