istina o životu

ponedjeljak, 27.04.2009.

Nježna biljčica.

Kaže se -- teatar ne ostavlja leš, kao, traje samo danas i samo ovdje i ne ostavlja trajne proizvode kao što ih ostavljaju slikarstvo, kiparstvo i arhitektura, ali u tome i jest njegov problem što, ne proizvodi li vrijeme, on stvara leš svakim svojim dijelom i svakom svojom izvedbom pa tako povlači u mrtvilo sve umjetnosti od kojih je sazdan i cijelu kulturu, u kojoj takav neživ nastaje, vuče u propast.Teatar je samo naizgled nježna biljčica izložena vjetrometini vanteatarskih, političkih i društvenih utjecaja, ali je zapravo pogonski motor kulture naroda u kojem nastaje, jer povlači za sobom sve druge umjetnosti uz koje je vezan i koje ga čine, a to su, zapravo, sve vrste umjetnosti (književnost, slikarstvo, arhitektura, muzika).
Teatar 2005 ne može biti teatar iz 1990, jer je u tom vremenu znanost silno napredovala u izučavanju mozga, tijela i utjecanju jednoga na drugo.Teatar je živi organizam i morao bi pratiti, navedene znanstvene pomake jer upravo on, barata misaonim, osjećajnim, emotivnim i tjelesnim, zapravo, teatar bi trebao biti taj koji istražuje i prvi pokazuje i krči puteve novim istraživanjima.
Darwin je u mnogo čemu imao pravo, ali nije objasnio ono bitno što čovjeka razlikuje od životinje, a to je - nastajanje misli. Nasljeđivanjem, odabirom i ponovnim nasljeđivanjem na višoj razini se može objasniti nastanak vrsta, ali bez zakona solidarnosti unutar ćelije i ćelija unutar organizma ne može se objasniti nastanak prvog organizma i nastanak misli. Načelo autonomnosti i solidarnosti unutar ćelije (pojedinca) i ćelija unutar organizma (predstave ) je i put nastajanja novog teatra.

Treba iskoristiti model strukture mozga za stvaranje strukture na sceni. Prenijeti moždanu strukturu na scenu, a onda na nju prenijeti i fantastičnu djelotvornost mozga. Mozak i univerzum djeluju po istom principu sveobuhvatnosti, beskrajnosti te samostvaranja i samoorganziranosti. I svemir i mozak crpe energiju iz istoga samonapajajućeg i samoobnavljajućeg izvora velikog praska svjetlosti i ta je energija, kao i njezine mogućnosti, neizmjerna, neponovljiva i samoobnavljajuća i nalazi svoje korijene u stvaralačkoj snazi velike koncentracije svjetlosti iz koje je nastao veliki prasak, koji je izjednačio strukturu svemira sa strukturom ljudskog gena, mozga i u prirodi svega postojećeg.
Kad se u jednoj kulturi i u njezinom teatru zaboravi na ove postulate i kad se ideje svedu na trošenje energije u trenju s vremenom, koje je i sadašnjost i prošlost i budućnost protegnuta do beskonačnosti, onda nastaje pojava koja je neprirodna i nepostojeća, naime, entropija -- prestanak energetskih učinaka energije.
Vodim sam sa sobom svoje šuplje rasprave u besanim noćima i nisu to monolozi nego kao da preko puta mene sjedi neki drugi» ja» potpuno opušten i pomiren sa svime što ga okružuje, neki drugi» ja» koji provocira i postavlja bespotrebna pitanja. U početku mu ne odgovaram jer ga prezirem zbog njegove neodgovornosti prema uzvišenom, prema posvećenom, prema umjetnosti.
A to drugo ja, pijucka savršeno Vino nobile di Montepulciano, štrpka Capreze - kozji sir sa Sicilije, i kurvanjski se smijuljeći zajebava:
«Gazda, što ti to treba»?
Prvo se uvrijedim, jer me lakomislenost moje budalaste duše zbog koje sam profućkao pola svog života tjera u očaj, a onda se smirim i kažem:
«Hoću objasniti sebi, budalo».
«Sam si budala. Samo ti zamezi, i vino je dobro, a objasniće pametniji i bez tebe».
«E, baš to neću, hoću sam sebi objasniti».

On se dohvati carpaccia od grdobine, iskapi čašu i odmah je doli, uzdahnu i puckajući jezikom od zadovoljstva, pomilova već podobro krenuli trbuščić:
»Tvrdoglavost nije dokaz čvrstog karaktera nego nedostatka razuma». Pogledam to, meni već šazdeset godina poznato, lice, i izgovorim najintelektualniju uvredu koje sam se mogao sjetiti:
»Gospodine» započeh pa se sjetih kud ću sebe zvati Gospodinom, i nastavih:
«Drugar, ti si strukturalno nepismen».

Strukturalnu nepismenost objašnjavam uvijek na isti način. Svaki normalni Hrvat shvati novinsku vijest koja ide ovako:
»Pero.T. (48), prikla Maru. T. (46), jer mu nije na vrime servirala ručak».
Tu se nitko ne zbuni i svi razumiju...Nije uradila što je trebala i dobila je što je trebala. No čim se u novinskom članku pojavi malo ironije, nedaj bože sarkazma ili štogod pametno, devedeset posto ljudi ne shvata što u članku piše. Provedi anketu i dobiti ćeš o istom članku u devedest posto slučajeva drukčiji odgovor. U mojoj domovini se nije šalit.

Veselo! Veselo!

Sad se vjerojatno čudite, ako se još više ičemu možete ili hoćete čudit', zašto stalno upotrebljavam ovaj povik:
»Veselo! Veselo»!?
Kad u Dubrovniku na Boninovo, najljepše groblje na svijetu, nose umrloga onda na koncu kolone obično zaostaju penzioneri, kolege pokojnika, starije strukture sudionika sprovoda, pa ih onda vođa ceremonije sokoli:
«Veselo!Veselo»!
što bi u prevodu značilo:
«Brže! Brže»!

27.04.2009. u 18:51 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 22.04.2009.

MOJ TEATAR


OSNOVNE POSTAVKE

Sposobnost samostvaranja i sposobnost samoorganizacije posjeduju svi živući sustavi počevši od jednostaničnih.
« Poš'o ja slavni sude u petak». Tom se uzrečicom prekidaju dosadni govornici kad počnu
od amebe i bičara okatog da bi došli do estetike. Slična je u narodu i izreka ići od Poncija
do Pilata to jest tražiti, lutati za nekim ciljem, obijati pragove; ići od nemila do nedraga.
Na tom sam putu.
Živ teatar je onaj u kojem se svaka jedinka samoorganizira i po načelu solidarnosti s drugim samoorganiziranim jedinkama stvara jedinstven organizam, koji djeluje u pojedinačnom i kao cjelina, koji, sam od sebe stvaran, diše, raste i nanovo se samoorganizira u uvijek novu cjelinu.
Svjestan sebe i svoga tijela, svjestan svojih osjećaja i svoje emocionalnosti, integrirajući emocionalni i spoznajni um, čovjek se upušta u avanturu svakodnevnog stvaralaštva.
Ako radeći na lošoj, naučenoj teatrologiji stvaramo uvijek, iznova, stari teatar, dobar ili loš svejedno, pri tome zaboravljajući svoju misaonu, tjelesnu i emotivnu inteligenciju, može nam se jednog dana dogoditi da roboti uspješno glume u teatru i da to stvarno bude «in», čime bi umjetnost postala pseudo i «in», a život autentično i «out».
Bioenergija je čovjekova osnovna energija, koju upotrebljava da bi stvarao proizvode za sebe i za svijet oko sebe. Bioenergija stvara pokret, pokret prelazi u osjećaj koji stvara misao. Ovaj lanac međusobnih odnosa nam jasno govori da je čovjek u stanju, usmjeravanjem energetskih procesa u tijelu, utjecati na svoju djelotvornost. Jedan od osnovnih izvora bioenergije je u ljudskoj slobodi, u uživanju u slobodi disanja, koju bi trebalo osvijestiti, a ne je potiskivati u nesvjesno pamćenje.
Teatar koji ne prati svoje vrijeme je mrtav teatar, a čak i ako se podudara s vremenom, kasni.
Da bi teatar bio ono što od njega zahtijeva njegova struktura, mora biti u vremenu i ujedno i ispred vremena to jest mora proizvoditi vrijeme. Živi teatar treba disati sa svojim vremenom, osvješćivati ga i davati mu šansu da se pokaže boljim nego što mi o njemu mislimo ili nego što, uistinu, jest. Teatar koji dišući stvara bioenergiju pomaže vremenu i ljudima u njemu da ostvare istine o sebi i o svijetu i da probudi mogućnosti duboko zapretene u njihovim iskonskim strukturama. Kako pokret koji prelazi u osjećaj stvara misao i poboljšava ljudsku djelotvornost tako, ove sastavnice mogu poboljšati i djelotvornost teatra. Bioenergija teatra je bioenergija slobode disanja njegovih pripadnika i slobode disanja onih kojima se ukazuje kao živ i oslobođen. Ako takav teatar stalno odgađamo, prilagođavajući se vremenu ili kaskajući za njim, potiskujući stalno njegov napredak u nadi da će se on sam od sebe razviti, siječemo granu na kojoj već jesmo i nikakvo sjeme novoga nećemo ostaviti za one koji dolaze.
Evo, vidite zamčice u koju se upada kad se teatar shvati ozbiljno. Čovjek se počne zezati sa svojom mukom i taman kad pomisli da je na pravom putu i da je izmamio osmješčić na licima čitatelja, stigne ga ta ista muka, smrtno ozbiljna, priprijeti nesagledivim posljedicama po njegov moralni i intelektualni lik i gurne mu pod nos Stanislavskog, Brechta, Strasberga ili još bolje Petera Brooka i Georgija Para i onda ti piši dalje. Opća savjest profesije te vuče za uši i udara nogom u stražnjicu, a tvoja ti ne da mira dok ne istjeraš stvari na čistac. Goethe se vrti u grobu i njurga: »Du bist ein Nestbeschmutzer», a Krleža se isto tako vrti prevodeć' usput: « Pljuješ u tanjir iz kojeg jedeš». I uzalud ti se braniti da je tanjir već odavno zaprljan i da ti se čak ni ne jede iz takvog tanjira, ništa ne pomaže, ni boginja Talija koja ti na tvoje pokajničke riječi:» Neću više nikada», okreće leđa i odvrcka na Parnas. Sreća što je muza, božanska kćer, pa ima božansku pozadinu koja ostaje u seksualnim snovima još dugo nakon trena
kad te je napustila. Talijino prkno je veličanstvenije od Talije same.

22.04.2009. u 16:17 • 3 KomentaraPrint#

petak, 03.04.2009.

Mongolija naše mladosti.

ULAN BATOR – glavni grad Mongolije
Zašto je ničim izazvan rekao da smo bili u Ulan Batoru na premijeri filma «Džingis kan» nikad mi neće biti jasno. Volio je taj film, ne znam zašto, jedan obični povjesni spektakl s John Wainom i pratio ga je kroz kina od « Triglava» u Okićkoj, preko «Slobode» u Tuškancu sve do nekih lokalnih kina u Dubravi i Črnomercu. Već je tada imao auto Folciku, starog smeđkastog Volkswagena i nije mu bilo teško upaliti ga, ostaviti društvo i otići pogledati »Džingis kana». Približavali su se ispiti iz glume i scenskog govora...Snijeg je padao...Bilo je hladno i mi smo po cijele dane provodili na Akademiji. Kući bi se išlo samo spavati...Ponekad ni to...Donosili smo na Akademiju sendviče ili na brzinu skočili do Expresa ili «Šveme» u Kavurićevoj, pedeset metara od Akademije. Nakon desetak dana takvog života smo imali jednu vrlo uspješnu večernju probu i Mladen će da bi bilo dobro malo se opustiti i otići «Pod stare krovove». Naravno da bi bilo dobro.
Tamo su bile cure koje nas nisu vidjele deset dana i već su nas otpisale pa su sjedile s drugim momcima. Bio je jedan slobodan stol. Sjeli smo. Prilazi Mirjana i pita da gdje smo bili, a Mladen mrtav hladan odgovara:
« U Ulan Batoru...bivša Urga».
Ja ga pogledam...Znam da nismo ništa pili...Koji mu je... Mirjana me pogleda...Ja umorno klimnem glavom...Pratim Mladena...Vidim da i on igra umor. Odmah sjedoše Mirjana i ta druga, kasnije će se ispostaviti, fatalna Dada.
Mladen naruči piće i otpoče jednu prekrasnu priču o odlasku i letu u Ulan Bator preko Moskve i Sibira sa dva spuštanja u nekim sibirskim vukojebinama, o dočeku u Ulan Batoru,
o svečanom dočeku, o premijeri filma, o izletima u mongolske jurte, o mladim požudnim Mongolkama, malim, zdepastim ali nježnim, o jahanju kroz nepregledne kamene stepe Mongolije...Ponekad bi tražio potvrdu od mene...Ja bih potvrđivao zadivljen tolikom količinom bezočnosti i poezije. Cure su slušale otvorenih usta. Mladen je naručio još pića...Krenulo ga... Osjetilo se da su i drugi stolovi zainteresirani... Mladen je malo podigao glas i teško uzdahnuo:» Ah, Ulan Bator, Ulan Bator, hoću li te ikad više vidjeti Ulan Bator». I ni riječi više.
Ja sam sućutno klimao glavom, a na sva pitanja o Ulan Batoru bi samo pokazao na Mladena... kao ako on hoće nek priča meni nije do toga. Ustali smo se da idemo kući i cure su se ustale. Prvo je odvezao mene i Mirjanu do moga stana, a zatim se s Dadom odvezao na Goljak do njezinog. Prodavali smo priču, vrlo uspješno, cijeli mjesec dana, u raznim društvima s istim efektom...Damama su same gaće spadale, dok nas nije prokužila Lela koja je tri puta prisustvovala seansi o Mongoliji i tri puta čula drukčiju priču...Nikad dosta opreza.
Taj nas je hebeni Ulan Bator skoro koštao glave. Položili ispite. Proslavili, a oko dva ujutro Mladen hoće Dadi na Goljak, ali da ga pratim, jer je zabrljao pa mu treba prijatelj i advokat.
«Teško ga žabi u vodi utera», a posebno u dva sata ujutro. Dolazimo, proklizavajući cijelim putem, uz brdo, po neočišćenim ulicama, na Goljak. Mladen parkira. Dolazimo pred kuću... Mrak...
Palim šibicu i tražim zvono na vratima, a na tabli tri prezimena. Pitam Mladena kako se zove da pozvonim, a on će:
»Dada»...»
Dada i još»?...
»Ne znam»....
«Pa kako ću pozvonit, nigdje ne piše Dada nego prezimena»...
»Ne znam»
Pozvonio sam na prvo zvono....Ništa.
Pozvonio na drugo...Počekao ...Ništa.
Pozvonio na treće...Počekao malo duže...Ništa.
Mladenu je sinula izvrsna ideja da bi mogli zaobići kuću i pogledati iz vrta...da bi on sigurno poznao balkon i prozore svoje drage...Pomislio sam da je u pravu jer mu draga vjerojatno ima aureolu svetice oko glave pa svijetli u noći.
Zaobišli smo kuću ... ušli u vrt i upali u snijeg do koljena...Mladen je počeo fućkati kao slavuj u rano proljeće ili kao ranjeni kos na izdisaju...Ništa... Zatim inspiriran snijegom cijelcem po kojem smo gazili malo glasnije, glasnije...pa vičući:
» Stric – vujc...stric...vujc...Babe idu sa zornice...vetar ščiplje nos i lice...muž bu dobil zanoftice jerbo nema rukavice».
I taman kad sam pomislio da će od toga biti nešto...Sa balkona na drugom katu je u pravcu nas počela letjeti grnčarija, drvenarija, željezni predmeti i vrtlarski alat. Sjurili smo se niz padinu, više na stražnjici i leđima nego na nogama. Dokopali se ograde...pa druge ograde...pa treće ograde...pa ceste.
Došunjali smo se do auta...I kući.
Sutra nisam mogao na Akademiju jer su mi jedine zimske cipele bile mokre i sušio sam ih na grijalici sve do kasnog popodneva dok se nije počela ćutjeti spaljena guma s đonova...do predavanja iz glume...Mladena nije bilo ni sutra...ni preksutra...došao je tek treći dan, još uvijek upaljenih očiju i teško hripljući...Liječio se...
Bilo mi je drago da je živ...U pauzi me pozvao u stranu:» Stari, znaš gde je bil zajeb... Dada stanuje na istoj strani na bregu samo sto metri dalje».
«Ah,Ulan Bator, Ulan Bator...hoću li te ikad više vidjeti Ulan Bator...»

VLAKOVI - VAGONI - U vrijeme o kojem pišem to su bili vlakovi i vagoni JDŽ – Jugoslavenske državne željeznice. Vlak se sastoji od lokomotive koja vuče vlak, vagona, spojnica među vagonima, željezničara, konduktera, robe koju prevozi i putnika. Postoje teretni i putnički vlakovi. Teretni su duži i prevoze raznoraznu robu od boksita do brašna i stoke, a putnički su kraći i prevoze raznorazne putnike.
Prvo smo sjedili u prvom vagonu dečki i curice, potpuno isti, musavi i pospani. Zatim su curice počele nositi haljinice i pletene dokoljenke, čipkane i uštirkane kragne na haljinicama, a mi dečki smo i dalje bili musavi, ošišani, da nam se u kosi ne zakote stjenice, sa velikim glavama i klempavim ušima. Svi isti.
U trećem vagonu su se i u dečkića počele naslućivati frizurice i početci individualnosti.
Naše vršnjakinje su već gledale gimnazijalce, ali su nas već gledale mlađa pokoljenja.
Zatim su nas te iste lokomotive, u tim istim, uvijek pretrpanim vagonima, u kojima se uvijek po hodnicima preskakalo nekakve spavajuće, umorne ljude odvlačile iz naših vukojebina u nekakve gradove koje ne poznajemo. Na stanicama nas dočekuju rođaci, stričevi ili tetke koje su ti isti vlakovi dovukli ranije u te iste gradove. Zatim se iskrcavamo i snalazimo, snalazimo, snalazimo. Gubimo se po nekakvim studentskim domovima, kod rodbine po nekakvim Kustošijama, Dubravama, Trnjima i Žitnjacima i tražimo ulice za koje ne znamo gdje su i za koje nikad nismo čuli...Glogovečka, Cerovečka, Ivanečka, Bulićeva, Bakačeva, Domjanićeva, Lastovska, Šloserove stube. Pratimo cure u nekakvu Granu III, na Dubravi da bi se u tri sata kroz pakleno hladnu zimsku noć vraćali u dom na Savi udaljenom na dužinu Velikog kineskog marša.
Otkrivamo nove riječi, nove prijatelje, novi smisao života pa se snalazimo, snalazimo, snalazimo i kad se konačno snađemo...život je već prošao, pa nas naši vlakovi vraćaju u naše vukojebina na naša mala, skromna, prelijepa seoska groblja gdje ćemo snivati vječno misleći na gradove u kojima smo se snalazili i koji su nam pojeli dušu.

03.04.2009. u 17:13 • 18 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se