istina o životu
petak, 03.04.2009.
Mongolija naše mladosti.
ULAN BATOR – glavni grad Mongolije
Zašto je ničim izazvan rekao da smo bili u Ulan Batoru na premijeri filma «Džingis kan» nikad mi neće biti jasno. Volio je taj film, ne znam zašto, jedan obični povjesni spektakl s John Wainom i pratio ga je kroz kina od « Triglava» u Okićkoj, preko «Slobode» u Tuškancu sve do nekih lokalnih kina u Dubravi i Črnomercu. Već je tada imao auto Folciku, starog smeđkastog Volkswagena i nije mu bilo teško upaliti ga, ostaviti društvo i otići pogledati »Džingis kana». Približavali su se ispiti iz glume i scenskog govora...Snijeg je padao...Bilo je hladno i mi smo po cijele dane provodili na Akademiji. Kući bi se išlo samo spavati...Ponekad ni to...Donosili smo na Akademiju sendviče ili na brzinu skočili do Expresa ili «Šveme» u Kavurićevoj, pedeset metara od Akademije. Nakon desetak dana takvog života smo imali jednu vrlo uspješnu večernju probu i Mladen će da bi bilo dobro malo se opustiti i otići «Pod stare krovove». Naravno da bi bilo dobro.
Tamo su bile cure koje nas nisu vidjele deset dana i već su nas otpisale pa su sjedile s drugim momcima. Bio je jedan slobodan stol. Sjeli smo. Prilazi Mirjana i pita da gdje smo bili, a Mladen mrtav hladan odgovara:
« U Ulan Batoru...bivša Urga».
Ja ga pogledam...Znam da nismo ništa pili...Koji mu je... Mirjana me pogleda...Ja umorno klimnem glavom...Pratim Mladena...Vidim da i on igra umor. Odmah sjedoše Mirjana i ta druga, kasnije će se ispostaviti, fatalna Dada.
Mladen naruči piće i otpoče jednu prekrasnu priču o odlasku i letu u Ulan Bator preko Moskve i Sibira sa dva spuštanja u nekim sibirskim vukojebinama, o dočeku u Ulan Batoru,
o svečanom dočeku, o premijeri filma, o izletima u mongolske jurte, o mladim požudnim Mongolkama, malim, zdepastim ali nježnim, o jahanju kroz nepregledne kamene stepe Mongolije...Ponekad bi tražio potvrdu od mene...Ja bih potvrđivao zadivljen tolikom količinom bezočnosti i poezije. Cure su slušale otvorenih usta. Mladen je naručio još pića...Krenulo ga... Osjetilo se da su i drugi stolovi zainteresirani... Mladen je malo podigao glas i teško uzdahnuo:» Ah, Ulan Bator, Ulan Bator, hoću li te ikad više vidjeti Ulan Bator». I ni riječi više.
Ja sam sućutno klimao glavom, a na sva pitanja o Ulan Batoru bi samo pokazao na Mladena... kao ako on hoće nek priča meni nije do toga. Ustali smo se da idemo kući i cure su se ustale. Prvo je odvezao mene i Mirjanu do moga stana, a zatim se s Dadom odvezao na Goljak do njezinog. Prodavali smo priču, vrlo uspješno, cijeli mjesec dana, u raznim društvima s istim efektom...Damama su same gaće spadale, dok nas nije prokužila Lela koja je tri puta prisustvovala seansi o Mongoliji i tri puta čula drukčiju priču...Nikad dosta opreza.
Taj nas je hebeni Ulan Bator skoro koštao glave. Položili ispite. Proslavili, a oko dva ujutro Mladen hoće Dadi na Goljak, ali da ga pratim, jer je zabrljao pa mu treba prijatelj i advokat.
«Teško ga žabi u vodi utera», a posebno u dva sata ujutro. Dolazimo, proklizavajući cijelim putem, uz brdo, po neočišćenim ulicama, na Goljak. Mladen parkira. Dolazimo pred kuću... Mrak...
Palim šibicu i tražim zvono na vratima, a na tabli tri prezimena. Pitam Mladena kako se zove da pozvonim, a on će:
»Dada»...»
Dada i još»?...
»Ne znam»....
«Pa kako ću pozvonit, nigdje ne piše Dada nego prezimena»...
»Ne znam»
Pozvonio sam na prvo zvono....Ništa.
Pozvonio na drugo...Počekao ...Ništa.
Pozvonio na treće...Počekao malo duže...Ništa.
Mladenu je sinula izvrsna ideja da bi mogli zaobići kuću i pogledati iz vrta...da bi on sigurno poznao balkon i prozore svoje drage...Pomislio sam da je u pravu jer mu draga vjerojatno ima aureolu svetice oko glave pa svijetli u noći.
Zaobišli smo kuću ... ušli u vrt i upali u snijeg do koljena...Mladen je počeo fućkati kao slavuj u rano proljeće ili kao ranjeni kos na izdisaju...Ništa... Zatim inspiriran snijegom cijelcem po kojem smo gazili malo glasnije, glasnije...pa vičući:
» Stric – vujc...stric...vujc...Babe idu sa zornice...vetar ščiplje nos i lice...muž bu dobil zanoftice jerbo nema rukavice».
I taman kad sam pomislio da će od toga biti nešto...Sa balkona na drugom katu je u pravcu nas počela letjeti grnčarija, drvenarija, željezni predmeti i vrtlarski alat. Sjurili smo se niz padinu, više na stražnjici i leđima nego na nogama. Dokopali se ograde...pa druge ograde...pa treće ograde...pa ceste.
Došunjali smo se do auta...I kući.
Sutra nisam mogao na Akademiju jer su mi jedine zimske cipele bile mokre i sušio sam ih na grijalici sve do kasnog popodneva dok se nije počela ćutjeti spaljena guma s đonova...do predavanja iz glume...Mladena nije bilo ni sutra...ni preksutra...došao je tek treći dan, još uvijek upaljenih očiju i teško hripljući...Liječio se...
Bilo mi je drago da je živ...U pauzi me pozvao u stranu:» Stari, znaš gde je bil zajeb... Dada stanuje na istoj strani na bregu samo sto metri dalje».
«Ah,Ulan Bator, Ulan Bator...hoću li te ikad više vidjeti Ulan Bator...»
VLAKOVI - VAGONI - U vrijeme o kojem pišem to su bili vlakovi i vagoni JDŽ – Jugoslavenske državne željeznice. Vlak se sastoji od lokomotive koja vuče vlak, vagona, spojnica među vagonima, željezničara, konduktera, robe koju prevozi i putnika. Postoje teretni i putnički vlakovi. Teretni su duži i prevoze raznoraznu robu od boksita do brašna i stoke, a putnički su kraći i prevoze raznorazne putnike.
Prvo smo sjedili u prvom vagonu dečki i curice, potpuno isti, musavi i pospani. Zatim su curice počele nositi haljinice i pletene dokoljenke, čipkane i uštirkane kragne na haljinicama, a mi dečki smo i dalje bili musavi, ošišani, da nam se u kosi ne zakote stjenice, sa velikim glavama i klempavim ušima. Svi isti.
U trećem vagonu su se i u dečkića počele naslućivati frizurice i početci individualnosti.
Naše vršnjakinje su već gledale gimnazijalce, ali su nas već gledale mlađa pokoljenja.
Zatim su nas te iste lokomotive, u tim istim, uvijek pretrpanim vagonima, u kojima se uvijek po hodnicima preskakalo nekakve spavajuće, umorne ljude odvlačile iz naših vukojebina u nekakve gradove koje ne poznajemo. Na stanicama nas dočekuju rođaci, stričevi ili tetke koje su ti isti vlakovi dovukli ranije u te iste gradove. Zatim se iskrcavamo i snalazimo, snalazimo, snalazimo. Gubimo se po nekakvim studentskim domovima, kod rodbine po nekakvim Kustošijama, Dubravama, Trnjima i Žitnjacima i tražimo ulice za koje ne znamo gdje su i za koje nikad nismo čuli...Glogovečka, Cerovečka, Ivanečka, Bulićeva, Bakačeva, Domjanićeva, Lastovska, Šloserove stube. Pratimo cure u nekakvu Granu III, na Dubravi da bi se u tri sata kroz pakleno hladnu zimsku noć vraćali u dom na Savi udaljenom na dužinu Velikog kineskog marša.
Otkrivamo nove riječi, nove prijatelje, novi smisao života pa se snalazimo, snalazimo, snalazimo i kad se konačno snađemo...život je već prošao, pa nas naši vlakovi vraćaju u naše vukojebina na naša mala, skromna, prelijepa seoska groblja gdje ćemo snivati vječno misleći na gradove u kojima smo se snalazili i koji su nam pojeli dušu.
