istina o životu
srijeda, 11.02.2009.
Glumci su u gradu
Zagreb je drhtao i štitio se od nas tri godišnje sezone, a ljeti bi u strahu stenjao Dubrovnik.
Ljetnje igre i igre bez granica.
Preveo sam jednu pjesmu od Reinharda Meya, da biste osjetili atmosferu bisera južnoga Mora u toku Ljetnjih igara, u naše vrijeme, jer bolju napisati ne znam.
GLUMCI SU GRADU
« Ljudi skidajte robu s konopa, zatvarajte portune,
glumci su u Gradu!
Skrijte mačke u skrovišta, a i konopce za robu,
glumci su u Gradu!
A sve što nije zavidano i dobro zakovano
i sve što nema kračuna
će biti za čas ukradeno i nestati zauvijek ...
Glumci su u Gradu!
Smiluj nam se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu!
Vlasnici konoba sklanjajte bačve,
triput zaključajte vrata,
glumci su u Gradu!
Zamračite svjetlo u stanovima,
funjestre zakujte,
a vrata poduprite gredom....
Glumci su u Gradu!
Oni će dramiti i grmjet iz glumačkih grla
do zore, kockat se i sve požderat ...
Oni će se tući i polokati do zadnje kapi
sve što je u podrumima
i na kraju neplatiti ništa...
Glumci su u Gradu!
Smiluj se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu!
Na prenoćišta stavite:» Neradni dan
svi kreveti zauzeti».
Glumci su u Gradu!
Kasno će vam biti kad udarac sudbine
prohuji Placom...
Glumci su u Gradu!
Oni će vam, svojim prljavim, drzničkim rukama,
štipati žensku poslugu
i usput opustošit šank.
«Ko glumi taj i krčme pali»!
Glumci su u Gradu.
Smiluj se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu.
Građani sklanjate imovinu,
zatvarajte butige...
Glumci su u Gradu!
Sklanjajte piće, a posebno vino
spustite rolette do dna.
Glumci su u gradu!
Oni će vam opljačkat podrume
i opustošit skladišta,
a na kraju maznut i kasu sa šanka.
Glumci su u gradu!
Smiluj se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu!
Građani, bješte na sigurno, ukopajte se,
punite sačmarice i tromblune.
Glumci su u Gradu!
Pripremite prah i olovo
i možda ćete se spasiti.
Glumci su u Gradu!
Oni će juriti vaše žene i kćeri
i sve što suknju nosi.
Ni starice ni kućni ljubimci tu sigurni nisu...
Glumci su u Gradu!
Smiluj se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu!
O Sveti Vlaho,
Parče Dubrovnika ...
Glumci su pred vratim od Grada.
Razbij pozornice i scene, razderi kostime,
polupaj rekvizitu, a šminku baci u smeće.
Glumci su u Gradu!
Očuvaj nas kuge, gladi, rata, epidemija
i putujućih glumaca.
Zaštiti od potopa i tsunamija kad je u isti čas
i oseka i plima,
ili me pusti da putujem s njima.
Smiluj se i pusti da otputujem s njima.
To je bilo vrijeme Mata Imoćanina i njegovog «Galeba», u vrijeme»Loze», «Tonija»»Majora» i «Oceana» i potvrđuje moju tezu da tamo gdje birtije rade dan i noć i teatar živi dan i noć.
Dubrovnik je živio četrdeset osam sati na dan i u petoj brzini.
Vraćajući se sa jedne produžene, zamorne i vesele večeri u Dubrovniku, za vrijeme Ljetnih igara, ( Večera u «Galebu», piće «Pod lozom», nastavak pića kod « Tonija»), pošli smo na oproštajno piće oproštajnog pića u « Majora».
Za neupućene čitatelje:»Galeb» je restoran iznad kupališta Banje u Dubrovniku i radi do pola noći.
« Pod lozom», je sljedeći restoran na putu prema Vratima od Ploča, udaljen dobrih stotinu metara od «Galeba» i radi do dva sata poslije pola noći.» Toni» se nalazi trideset metara od «Loze» i tu se može sjediti i piti do ujutro, kad se otvara «Major» na Gundulićevoj poljani koja je je ujedno i gradska tržnica.
Na tržnici nas je zaustavio, pored svog štanda, jedan stariji Livnjak i pitao da hoćemo li kupiti livanjskog sira. Ogromni kolutovi gore spomenutog sira su bili na štandu. Ostali smo zatečeni. Izvrijeđanih stomaka ni u primisli nismo imali nikakvo jelo nego samo oproštajno piće ili nekoliko oproštajnih pića. Prvi se pribrao Mladen i rekao da on ne bi jeo sir nego po njemu lupao. Sad je bio red na Livnjaku da se zaprepasti. Mladen je brzo dodao da on nebi lupao badava nego da bi pošteno platio. Na spomen novca Livnjaku su zaigrale okice i brk i rekao je da može. Mladen je sam odredio cijenu – deset dinara udarac. Izvadio je banku i žestoko lupnuo po siru. Platio sam i ja i lupnuo, pa Pero, pa Krnjo koji nije imao sitnih pa je izvadio pedeseticu lupnuo dva put i počastio društvo s po jednim lupanjem. Zatim sam ja, poveden Stevinim primjerom, platio turu, pa Pero pa Mladen. Publika se je već na prve udarce počela skupljati oko nas i navijati za svoje ljubimce prepirući se tko jače lupa. Taman smo bili u pola jedne ture kad se kroz publiku progura jedna skladna, starija dubrovačka gospođa... da bi ona dva'es' deka sira. Livnjak joj odgovori da se strpi jer su momci u turi, pa kad završe onda će dobit koliko želi. Gospođa pričeka...Mi iz pristojnosti odlupasmo brže tu turu i kad dođe red na nju Livnjak je upita da koliko hoće. Gospođa će na to da bi ona jednom lupnula, a onda dvadeset deka sira. Dala je deseticu za udarac, onda joj se svidilo pa je lupnula još jednom, platila i to i kupila sira za šezdeset dinara. Pošto je imala samo sto dinara u komadu, upitala je može li počastit gospare lupanjem. Gospari su pristali. Zatim se u lupanje uključila i publika. Nama je bilo dosta, a i šake i dlanovi su već podobro bridili pa smo pozvali Livnjaka na piće u «Majora». Rekao je da će odmah čim se malo izlupaju i ostale mušterije. Mušterije su uredno čekale u redu na lupanje. Dolazilo je i do svađa jer su se neki gurali da lupnu preko reda. U «Majora» smo zatekli Bobana i na njegov upit da » koji se to burdio čini okolo moje rovanjele», ispričali mu što se dešava. Otišao je i on stao u red i htio je platiti sebi pet lupanja, ali su se ostali iz reda pobunili da ne može tako gospodine, da nije red, da kad će oni na red i da je po pravilima dopušteno najviše tri lupanja. Već su imali i pravila. Boban je platio za tri puta, tri puta lupnuo i vratio se na piće. Nakon pola sata je došao i Livnjak s džepovima punih para da nam se oduži i plati turu. Zatim smo turu platili mi, pa on, a oko podne nas je zagrlio i pjevajući smo otišli do sira da još po jednom lupnemo... Ovaj put na njegov račun.
Naravno da će se naći pametnjakovići
« Da, da. Predstavljati lupanje po siru kao vrhunsku kazališnu ideju je stvarno samo tebi slično».
« Ali mi smo tako talentirano lupali po siru da ti, umjetniče, to ne možeš ni zamisliti. To je bio potpuni teatar i to u vrijeme kad nigdje na svijetu ne igraju predstave, od pet i pol ujutro do podne, i bilo je više gledalaca nego na večernjim predstavama i to publike koja nikada nije imala prilike doći u kazalište i koja se zdušno uključila u predstavu stvarajući je zajedno s nama. Imali smo predstavu i premijerni party u «Majora» na svoj račun, a ne na državni. I to jednu od posjećenijih toga ljeta... A i boljih».
Što je gledala cijela pjaca? Je li gledala naše lupanje po siru ili je osjećala lupanje svoga zarobljenog srca koje bi rađe s nama lupalo po siru nego što lupa u njihovim grudima
