istina o životu
petak, 06.02.2009.
De Generacija 1967
Evo još jedne pjesme, za generaciju, koju je pjevao Ibrica Jusić.
Odmor umornog ratnika
Na putu mome iz kraja tužnog
srete me djevojka kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.
Ko davna bajka, krotka ko nebo
položi glavu na moje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi.
Noć, to je bila noć
od koje osta samo slika:
jedna žena daje sve
i odmor starog umornog ratnika.
Topli su njeni poljupci bili,
topli i vlažni ko vjetar južni:
zvala me ljepoto, zvala me ljubavi,
zvala me šašavko, zvala me ružni.
Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.
Noć, to je bila noć
od koje osta samo slika:
jedna žena koja daje sve
i odmor starog umornog ratnika.
To davno bješe ja nikad više
neću joj ljubit kose plave.
Od drage noći ostaše samo
umorne, tužne vlati trave.
Da draga rU žena je odmor umornog i ranjenog ratnika, žena je Eagle When She Flies, da žena je mekša od baršuna, čvršća od čelika, i mirna poput dubokog vira. Žena je jednostavno žena odjevena u nevidljivo perje kralja visina. Možda je i Dante u svojoj "Božanskoj komediji" mislio na ženu kada je pisao o orlu.
A sad stavte pamet na komediju.
DEGENERACIJA - po Klaiću – izrođenje, pogoršanje bioloških oblika i osobina organizma biljke, životinje ili čovjeka. Kod čovjeka se degeneracija očituje također u duševnoj i umnoj slabosti kao i u raznim psihičkim poremećajima te je on izrod, nakaza.
DE GENERACIJA 1967 –«de» dolazi od francuske oznake plemićkog podrijetla, a piše se ispred prezimena. Dakle, De Generacija 1967 je prezime, a imena plemenitih su: Branko, Darko, Dubravko, Enes, Mile, Mladen, Vlasta, Zdenko, Žarko.
Nitko nije bolje nosio gredu od osamdest kila kao Mile Rupčić u Schakesperaovoj»Oluji». Igrao je mladog ljubavnika, jurio scenom vičući i uzdišući stihove noseći tešku gredu usput rušeći dotičnom scenografiju i partnere. Poslije je dobio i nagradu na festivalu u Zagrebu, svirajuć gitaru i zavijajuć ko vuk.
Zamislite malo ličko selo podno Velebita...Snijeg, iz kućica se izvijaju mrki dimovi, a na rubu šume se pojavi prvi glas Like i počne zavijati :
« Bila je mala, ličila na brezu,
volila je Arsena, Gabi i Terezu, uuuuuu»
...u seljane se uvlači strah, pokrivaju dječicu gunjcima po glavi i tiho se mole bogu. U šumi iznad Ričica se neumoljivo nastavlja:
«Sve je odjednom htjela da mi priča,
da stanuje kod bake, da se zove Liča».
Bake se uvlače s dicom u trapove s krumpirima, a didovi pune sačmarice da obrane ognjišta.
I dan danas strmim liticama Velebita odzvanja jauk ranjenog vuka od kojeg se ledi krv u žilama posjetiocima nacionalnog parka. Ako jednom zanoćite negdje na Velebitu i čujete urlik mladog vuka samo se prekrstite tri puta i recite:»Smiri se Mile»...i on će se smiriti... bio je dobar i širok kao i Lika mu.
Nitko mi nije bolje opalio šamar kao Branko Supek kad sam u O' Neillovoj drami «Dugo putovanje dana u noć» rekao majci :»Gle Ofelije lijepe»....Puko mi je bubnjić na lijevom uhu i morao sam ići na operaciju...Uspješnu....Čujem i danas...Čujem i ne čujem što nije za čut.
Branko je također probudio policijsku stanicu na Zrinjevcu 13 u kojoj smo zarobljeni sjedili Mladen i ja, svirajući luđački «Tišinu» na svojoj dragoj trubi, pa su zarobili i njega...pa smo sjedili zajedno u stanici. Mladen i ja smo dali krive podatke, a Branko kao prvi susjed sa Zrinjevca 1, prave, pa je jedini završio na prekršajnom sudu i izvukao se bez kazne uvjeravajući suca da je svirao tromba con sordina, biva, trubu s prigušivačem.
S nikim se nije moglo ozbiljnije i dublje razgovarati kao sa mrkim Dubravkom. Sve je shvaćao ozbiljno pa i kazalište iz kojeg je otišao ne izdržavši površnost mase. Zamjenjivao sam ga u predstavi «Heretik» u Dramskom dok je on sa SEKom – Studentskim eksperimentalnim kazalištem gostovao po svijetu i prvo što bi mu bilo kad se vrati s turneje je da ode u Dramsko, uzme svoje honorare i proslijedi ih meni.
Nitko nije bolje čitao «Derviš i smrt», Meše Selimovića od Budilice. Znao je knjigu na pamet ....mada prije toga nikada nije ozbiljno pročitao knjigu...
Nitko nije bolje petljao da ga boli zub od Žarka Potočnjaka...Znao je sve o zubima bolje od profesora na stomatologiji....Nije predavao u Gundulićevoj na Stomatologiji.... nije imao nikakve zubobolje, ali je petljao fantastično i stalno išao ilegalno raditi na radiju pod izgovorom da ide operirati vilicu....Zamislite čovjeka koji svaki treći dan ide na operaciju vilice...Zamislite Glumca koji glumcima uvjerljivo slaže...Taj stvarno mora biti genije....Žarko je bio...Nakon njegove laži je nastavnika Marottija stvarno zabolio zub. I istrošio se na popravke istoga ...Tu se osjetio utjecaj umjetnosti na svjetsku ekonomiju. Poslije smo još od Bobija posudili lovu za jelo i piće i nikad mu je nismo vratili.
Nitko nije bolje plakao od Vlaste dok je sikiricom u kadi cipala svoga muža Agamemnona. Vlasta je plakala i uz malinovac i uvjeravala lokalne pjance, vrlo ozbiljno, da bi se morali ostaviti pića i ići kući ženi i dječici, pa smo je počesto morali fizički braniti od onih agresivnijih.
Moj prijatelj Darko je i slikao...Neka se ne ljute drugi slikari, ali njegova grafička mapa o teatru je na tragu Piccasa.
Volio sam tog čovjeka... Picasso je velik, ali je Darko bio viši i ljepši.
« Dok vjetar more ore, Bernarda,
mornari ranjavaju zore, Bernarda...
dvije su palme dva puka bogalja,
i miris naranača fantastično je grozan»...grmjelo bi iz kakvog zagrebačkog ćumeza gdje je delanec bio jeftiniji i ljudi bi se u strahu snebivali, ustajali i bježali iz birtija, mada su bili okorjeli pjanci, otpušteni i aktivni kriminalci, ubojice ne privremenom zatvorskom otpustu, penzionirani policajci i doušnici tajne policije i noćne dame navikle na svašta.
Čovjek bi mogao pomisliti da je taj razbarušeni momak negdje s mora...Iz Zadra, Palerma ili Alicantea... A nije... To je bio moj Enko iz Ključa...iz Bosne, gdje brižni očevi, naoružani sačmaricama prate svoju djecu u školu, prteći snijeg do koljena u raskvašenim opancima da ih vukovi ne pojedu i međedi ne dođu glave.
Nema tamo i nikad nije postojala nikakva Bernarda, a sigurno je nema ni sada četrdeset godina nakon toga...Što više garantiram vam da kroz Ključ nikada ni autom nije prošla nikakva Bernarda, a i kuda bi i prošla kroz Ključ...? Gdje se to, molim vas, ide kroz Ključ?
Možda je kakav Bernhard u odori njemačkog Wermachta i zalutao u Ključ u kakvoj akciji čišćenja terena od partizanskih bandi i tamo bio priklan dok se išao pomokriti iza prvog grma...
Hajdučija....moj Bernhard ...Hajdučija...nikakva Bernarda.
Tamo žive Hajrije, Fatime, Mare i Kosare...
Bježali su od nas mladih, kosatih, razdrljenih i s bičkijom u vunenoj čarapi, jer smo bili bjesni, a cure nas voljele jer smo bili ludi i lijepi...
Kakvo more...?...Tko ga ore? Gledali su nas u strahu za svoje živote i bježali iz bircuza glavom bez obzira. Nikad nisu vidjeli mornare koji ranjavaju zore i bojeći se za svoje skupocijene, a počesto i ucjenjene glave, nestajali žurno u jutarnjim maglama zagrebačkih predgrađa.
Nisu mogli zamisliti dvije obogaljene palme u čijem ranjavanju nebi sudjelovali Darko, Enes, Mladen i ja koji smo bili i pod sumnjom da smo jedini mogli znati kakav okus ima narandža. Zamislite narandžu kojoj je okus fantastično grozan...Ajde zamislite ako ste junaci...
Ne možete?
Mi smo to mogli....
Darko bi onda vikao za bježećim ljudima i drhtećoj posluzi:
« Ne časti me travaricom» i da da će on sam sebi plaćati piće i da će se u gluho doba ustati i odgristi spomeniku nos...te da neće spomenika on što hoda bos....Uplašeni ostaci gostiju bi plaćali piće i gledali nas zadivljeno, jer i najokorjeliji zločinci i prigradska sirotinja i noćne dame imaju nekakvo lijepo, sažaljivo poštovanje prema umjetnicima. Možda i zato što im pružaju iluziju da ni oni koji su dotakli dno nisu baš najgori na svijetu.
Zatim bi se dotad mirni Mladen ustao i govorio ledenim glasom monolog iz nekakve predstave da je najbolje pucati u glavu...da neki pucaju u grudi, ali da on najviše voli u glavu, da on ne voli ranjavati nego da je najbolje odmah u glavu....i da je to njegov savjet i to bi ponavljao dok ne bi i najhrabrijima u krčmi popustili živci. I još bi govorio da « človeka zvlečeju z maternice kak pesa krvavog, a gda su ga prestali boleti zubi, javlaju se križa, a če ga nisu obesili, vumre kakti pošten človek».
Uplašeno osoblje se potajno povlačilo prema telefonu da pozove interventu policiju, ali dok bi policija stigla ja bi uspio još izvikati pretstavljajući se kao Asurnatsirpal III, a tako sam i izgledao s mojih metar i osamdeset i osam, kosurine do ramena, mrkim obrvama preko očiju koje sjevaju, a riječi sama poslastica:
Kako su tri bila zida oko grada Tele kad sam došao ja. ...da su se uzdali u te zidine i da nitko nije izašao iz grada da mi stopala poljubi i kako sam srušio te zidine, pobio tri tisuće vojnika, odveo stoku i ovce, uzeo plijen i spalio pohvatane poglavare te kako sam nekim vojnicima odrezao ruke i noge, drugima odsjekao uši i prste, a mnogima iskopao oči, te kako sam napravio brdo od glava i kad sam polazio da nije baš mnogo što ostalo od grada Tele.
Tela...Jadna Tela...Gradić...Babilon je drhtao pred nama, a ni Kineski zid nije predstavljao neku ozbiljniju prepreku...
Kod odlaska ili nakon što bi nas izbacila hitno pozvana policija bi nam se oko vrata vješale naše lijepe, mlade djevojke, zadivljene našim ludilom i odlazile s nama u naše mračne i hladne podstanarske izbe na ljubav i nježnost koju smo im nudili u izobilju
