istina o životu
subota, 17.01.2009.
Od akademije do aplauza
AKADEMIJA – Od grčkog Akademeia – po Klaiću, prvobitno naziv škole koju je osnovao filozof Platon, blizu Atene, u vrtovima posvećenim uspomeni na heroja Akadema. O ovome o čemu ja pišem je u značenju visoka škola. Akademac je onaj koji pohađa Akademiju... Mi smo se samonazvali akademici, a to znači nešto sasvim drugo i za našu raspravu nevažno.
U Zagrebu se nalazi na Trgu maršala Tita broj 5 i zgrada je jako lijepa kao i okolica joj. To je desetak - petnaest soba u kojima svakodnevno dolazi pedesetak ljudi - što studenata što profesora – jedni da bi predavali, a drugi da bi bili učeni kako da u dogledno vrijeme proizvedu izvjesne količine umjetnosti.
Poslije se nekima desi da proizvedu velike količine umjetnosti, a nekima da ne proizvedu ni mrvicu dotične. Uzrok se ne zna, ali po svemu sudeći leži i u Akademiji i u onima koji je pohađaju.
Sve su škole iste i sve imaju dobru namjeru – naučiti đaka što više i što bolje – ali to svim školama ne polazi za rukom kao ni đacima tih škola. Neki nauče puno, neki malo, a neki ništa.
Izravnih posljedica na glumačku karijeru nema, ali neizravnih ima. Onaj koji ne nauči ništa uopće ne sumnja u sebe...Onaj koji nauči malo, malo u sebe sumnja, a onaj koji nauči puno puno sumnja i u sebe i u svijet oko sebe. Ja nisam naučio ništa i dobro mi je. Neću da mi bude bolje....Dobro mi je.
AKT – Od latinski aktus – čin, djelo. U dramskoj njiževnosti dio drame, komedije ili tragedije ...naravno i farse i ostalih kazališnih književnih rodova. Obično ima pet aktova – činova u jednoj drami, ali to ne mora biti uvijek tako....Ima drama u četiri čina, u tri čina, u dva čina i aktovke – ne tašne za nošenje akata - nego drame u jednom činu. I one mogu biti dugačke ako se igraju loše. Aktovi služe piscima da znaju o čemu pišu i da imaju nekakav red po kojima se odvija radnja drame, a dramaturzima i redateljima da ih premještaju i zbunjuju publiku pa se najčešće četvrti čin igra na početku, za njim dolazi prvi čin pa peti, a drugi i treći se uopće ne igraju što dovodi do toga da se pisci okreću u grobu, publika vadi noževe,
i urla»Krvi ćemo vam se napit», a redatelj i dramaturg se skrivaju iza glumaca i govore da su oni krivi jer nisu shvatili poantu.
Poslije redatelj i dramaturg dobiju nekakvu nagradu, a glumci izbjegavaju poglede prijatelja i skrivaju se po mračnim birtijama predgrađa.
APLAUZ – Po Klaiću od latinskog applaudere – pljeskati, udarati – pljesak, odobravanje to jest aplaudirati – pljeskati, odobravati. Udariti kolegicu po dupetu za sreću prije premijere. Izraz sreće i dobrih želja. Što je bolje pljesneš to će biti bolja premijera....U Europi se to radi koljenom i još se uz to tri puta pljune radi uroka....U Hrvatskoj se to čini dlanom... U teatru su postojali profesionalni, plaćeni pljeskači, u Francuskoj zvani claquer, a u Hrvatskoj samo u gradovima ima sličnih dok je aplauz u provinciji nepoznat. Sirotinja aplaudira samo političarima koji joj obećavaju bolji život, u teatar ne idu jer ga nema, a i kad odu nakon predstave šute jer su zaprepašteni tolikom količinom bezumlja koja gostuje po provincijama. Aplauz je najbolje objasnio moj pokojni rođak i prijatelj Čale kad ga je policija pitala što se to prije pola sata desilo u njegovom restoranu. Čale nije htjeo tračati svoje goste nego je rekao ovako:» Prvo se usta Jure i opalio Mati šamar, onda je Mate šamar opalija Juri, a Jure ne budi lin Mati, a Mate ko iz topa Juri i šta ću vam govorit druže ....posli toga ...Aplauz».
