istina o životu
četvrtak, 01.01.2009.
Evo odkud ja u teatru.
Sad se naravno postavlja pitanje... Pa otkud u teatru?...Ne znam.
Upisao sam gimnaziju... bio jedan od najboljih đaka...štreber...Pročitao cijelu školsku i gradsku knjižnicu. ...Otišao u Zagreb, upisao Fakultet političkih nauka i spremao se da budem budući predsjednik republike...u najmanju ruku.
Na Fakultetu sve štima...Štreber...visok...komad...iz provincije.... Ništa ti ne stoji na putu da postaneš član Centralnog komiteta...Vlade...ili barem direktor narodnog sveučilišta...a ako potpuno propadneš novinar na Televiziji ili predsjedik općine u svom rodnom mjestu...
Sjebalo me je to što sam bio komad. Zagrebačke curice, kolegice s faksa, su me počele voditi u teatar...
U HNK i Komediju se nije išlo....Ne znam kako je sada....Išlo se u Dramsko i u ITD. To me je i sjebalo. U Dramskom fenomenalne predstava s fenomenalnim glumcima. Prvi put u životu sjedim u pravom teatru i gledam pravu predstavu s pravim glumcima.... Molierov:»Škrtac»...
Čitao sam ja i ranije, u Čapljini, «Škrtca», ali ga nisam razumio, jer ga je neko prevodeći korektno preveo u aleksandrincima, a ja sam se bio obikao na deseterac. Tako da mi je potpuno jasno kad neko zapjeva:
» Moja mala kad te klapne brale,
sletiće ti gaće na sandale»,
a stihovi:
« A kako je Palada mogla argivske spaliti lađe
i sve potopit Argivce, jedino poradi strasti
Ajanta Ojleju sina».....,
su mi bili potpuno nerazumljivi. U Dramskom sam ih prvi put razumio i shvatio da je glumac ipak nešto malo više od bilo kojeg drugog umjetnika. On ponavlja ...ne govori svoje... nije originalan, a ipak je bolji od originala mada je original napisao Molier.
Posebno su me odvaljivali posjeti Teatru ITD u kojem je povremeno nastupao i SEK – Studentsko eksperimentalno kazalište. Sve što je prevedeno od dramske literatura sam bio već pročitao, a tamo su stalno igrali nešto što nisam pročitao i....stalno novo...stalno novo i drugačije...Pojavila se neka nemoguća energija novoga, neobičnoga, drugačijega koje je čak i za Zagrebčane bivalo šokantno...Zamislite kako je bilo meni iz Grabovine. Normalna i
jedina moguća pomisao budaletine iz daleke provincije je :»To je to. Tako se mijenja svijet. Politika ga ne može promjeniti...Samo umjetnost».
Te zime se desilo još nešto sudbonosno. Išao sam u Trebižatu u zadružni dom na maškare i kad me je prićeralo htjeo se olakšati iza zadružnog doma...kako nisam bio upućem u mikrogeografiju upao sam u jednu propuntu iza doma i sjebao lijevu nogu tako da sam morao ležati kod kuće petnaestak dana....Dosadno...
Uzeo sam nekakve pjesme od Vuletića, Koromana, Micheaua, Queneau i naučio ih napamet. Zatim sam uzeo monolog Jamesa iz O' Neillovog:»Dugo putovanje dana u noć» i i njega naučio na pamet i što sam te tekstove više govorio napamet postajali su sve smisleniji. Odlučio sam ići na prijemni na Akedemiju. Nedostajao mi je još jedan monolog, ali to sam riješio u Zagrebu. Išao sam na predstavu «Brdo» od Antuna Šoljana u kojoj je ulogu kapetana Herere igrao Ivo Šubić. Zaljubio sam se u monolog koji on izgovara, a počinje:
«Koliko te ima, brdo moje....». Poslije predstave sam otišao i prvi put bio u glumačkoj garderobi i rekao gospodinu Šubiću da bi išao na Akademiju. Šubić se već bio prepao da ga dolazim zamoliti da radi sa mnom do prijemnog ispita, ali sam ga umirio i rekao da mi treba samo tekst...da ću ja raditi sam. Otvorio je tekst, istrgao dvije stranice monologa i poklonio mi ga s riječima:»Sve napravi sam...Nedaj nikom da te zajebava...Položit ćeš...»
I položio sam.
Sad evo sjedim u hladovini svoga vrta ispred kuće u Zurichu i pokušavam odgonetnuti zašto sam to učinio.
Pitam se to ozbiljno, ali mi nikakav pametan odgovor ne pada na pamet, a i kako bi mi pao kad se pitam ozbiljno, a potpuno mi je jasno da se ozbiljno ne može odgovoriti na pitanje o životu koji je prošao neozbiljno. Čovjek dođe u šezdesete i htjeo bi kao biti ozbiljan... htjeo bi biti ozbiljan, a zajebava se već četrdeset godina i već četrdeset godina živi ko kakva budala, ne pazeći ni na sebe ni na druge, ni na okolinu ni na opću klimu u svijetu ni na propast životinjskih i biljnih vrsta, ni na globalno zatopljavanje i glad u Africi.
U doktora nisam bio već dvadeset i pet godina pa ne znam jesam li uopće živ i u kakvom sam stanju. Nemam nikakve potvrde od stručnjaka. Po ovome kako mrdam rukicama i nogicama pa i ostalim udovima te jedem i pijem reklo bi se da sam živ. Ponekad mi napamet padne kakva misao pa bi se moglo reći da mi čak i mozak radi. Dobro, ne baš uzorno, ali što bi rekao Vratilo kad mu Titanija u»Snu ljetnje noći» kaže:»I mudar si kao što si lijep» odgovori:» Nipošto – ali kad bih imao dosta pameti, da izađem iz ove šume, imao bih je dosta za svoju potrebu».
Dakle za svoju potrebu je imam to jest za ustati se, popiti kavu, pročitati novine, skuvati ručak pa ga pojesti prije toga popivši kao aperitiv hladan «Roero Arneis» iz piemonteških brda ili suhi, slatkasti «Sauternes» iz Boredauxa, a poslije nježne teletine u sosu od pršuta i kadulje, okrenut čašicu dvije chiantija ili burgundca, pa bacit oko pola sata, pa opet kavicu i uzet kakvu lijepu knjigu i čitati do večere to jest samo komadić code da rospo – repića od grdobine, dvije tri škampice, komadić camambera i ementalera tek toliko da bi čiste savjesti mogao sići u vinski podrum izvući bočicu španjolske rioje iz okolice Logoronesa ili kakav primitivo iz Apulije. Otvorit ga, omirisati i polako gustirati dok te ne savlada san.
Poslije dobrog crnog vina se dobro spava, a napamet ti padaju svakakve gluposti. Preporučujem ga starijoj gospodi.
Ne škrtari...Ne pij jeftino vino...Vino je investicija...U ovom slučaju investiraš u sebe... Ko na sebi štedi nije dobar ni sebi ni drugima i neće dugo, jer bog sve prati i uništiće mu poduzaće.
Dakle, sjedim u vrtu, u hladovini, u čaši se ljeska i prelijeva, od svjetlo zlatnog na zlatno, hladan Chablis sa sunčanih krečnjačkih padina Loire i mislim što sam ja to Bogu skrivio da mi je ovako lijepo....Možda je to i do karaktera....Meni je uvijek lijepo. Bio sam veselo i zaigrano dijete pa veseo i zaigran mlad čovjek, a evo i godine pritisle, a ja još uvijek veseo. Doduše ima i ona stara:
«Blago onom ko rano poludi,
vas mu život u veselju prođe».
