istina o životu
ponedjeljak, 22.12.2008.
Idemo na zapad.
Znate li đe je Grabovina?
Naravno da ne znate. A i zašto biste znali? Bolje da ne znate.
Tesla je rođen u Smiljanu, Držić u Dubrovniku, Krleža u Zagrebu, Marinković u Visu, Andrić u Travniku, Luburić u Klobuku, a Vrane Brajković, Pero Leva i ja u Grabovini. Peru i Vranu dakako neznate, porijetko ko zna i ko sam ja, ali će se to usput objasniti.
Grabovina je selo na rijeci Trebižat, a spada po crkvenoj župi u trebižaćku župu, a općina je u Čapljini...E, ako me sad neko upita:»A di je Čapljina»?...zamiriću mu, ali ne puno...Čapljina je na rijeci Neretvi južno od Mostara trideset kilometara i isto toliko sjeverno od ušća Neretve u Jadransko more...A di je Jadransko more?...E hebi ga.
Sve što postoji na svijetu postoji i u Grabovini, Čapljini i okolici : rijeke, brda, potoci, bare i močvare, klima, voće i povrće, nebo, zemlja, zrak, stoka, ljudi, lokalni fotograf, slastičarna, kafana, birtija, radnja mješovite robe, kiosk s novinama, škola, kino...samo teatar ne postoji.
Od ostalih zapadnohercegovačkih gradova smo bili jači za željezničku stanicu, koja je bila nešto kao izvozna luka radne snage za Njemačku i ostali svijet. Prednost koja se isticala u gangi:
« Zbogom ostaj čapljinska stanice,
valjen Isus nimačka granice ....Uj».
Znam da vam je teško zamisliti pet stotina kuća, u gradiću, u polju uz Neretvu u kojem ima: Gimnazija, Poljuprivredna, Ekonomska škola i Škola učenika u privredi...Nemojte ni zamišljati....Bolje vam je... Berklay u Jugoslaviji....Ma šta Barklay... Cambrige i Oxford....... I zamislite da se u tome ničemu pet stotina kilometara od kulture u to vrijeme učilo latinski, vrancuski i nimački i povjest kulture i umjetnosti i geografija i kemija i fizika i matematika i srpskohrvatski jezik i fiskultura....Naravno da vam je to teško zamisliti, jer od tog mjesta je zapadno Trebižat i Studenci, ali se moraju proći i Zvirovići i Kravica i Ljubuški od kojega se na Zapad mora preko Radišića, Vitine, Klobuka i Garišta na Grude da bi odatle udarija na Dužice, Privalj, Kočerin, Rujan, Vranić, Broćanac i došao u puno zapadnije Posušje, iz kojeg je moj prijatelj Darko, dakle, on je puno bliže Zapadu, u Posušju o kojemu ima ganga:
« O Posušje ni selo ni grade,
neg kraj puta jedan velik smrade....Oj».
( Gangu su naravno izmislili krvni neprijatelji Posušaka ...Ljubušaci, Gruđani i Klobučaci i najviše Imoćani – ime im se zatrlo - s kojim Posušaci dijele Polje i lovački revir. Na granici lovačkog revira često ima pucnjave... Sačmarice... Sicilija ...Sitna divljač...»Udarija Rvat na Rvata, mila majko zakrpi mi brata...Oj».
Od Posušja se na zapad udara na Čitluk pa na Mesihovinu pa na Bukovicu pa na Donji Brišnik pa na Kovače, pa na Kolo, pa na Tomislavgrad u Duvanjskom polju iz kojega moraš dobro potegnuti i oznojit se preko Prisoja, Golinjeva, Podhuma i Žabljaka do Livna, a ako nećeš tako možeš okrenut na Eminovo Selo, Lug, Mokronoge, Veliki Galečić, Šuicu i kad od Šuice, zapravo, od Bugojna, pored Titove vile, kreneš Livnu moreš komotno zapivat:
«Ono ti je prokleto Lijevno,
onđe će nas biti i mučiti ...
i vaditi naše oči čarne...
Ne izdajte mlade krčmarice
kod koje smo rujno vino pili...
Rujno vino pili u potaji ...Oj».
To su naši pretci..........Iz tog se Livna...
iz kojega se moraš umoriti probijajući se preko Malih Kablića, Priluke,.. da bi stigao na prelaz Koričine i preko Carevca, Skučana, Zajaruga, Malkočevaca i Podgradine stići do Glamoča na zapadu iz kojega moraš i uz brdo i nizbrdo da bi se dočepao zapada i Knina ...Koji je još uvijek zapadnije od Čapljine...ne zaboravljajmo... preko Halapića, Glavice Šumanjaca, Vagana, Popovića, Rora, Velikog Tičeva, Maleševaca, Gornjih Galića, Marinkovaca, Obljaja u Bosansko Grahovo, ... na Zapadu...a odatle na Strmicu, Golubić, Kovačić – moreš udrit i Žagrović ako ti odgovara bolje, ali je bolje na Kovačić - pa u Knin ...Od Knina udrit sjeverozapadno i manut se Svilaje...Moreš udrit i na Polaču pa priko Kijeva na Civljane Donje i Vrliku, Maljkovo, Hrvace i Sinj, ali ti je to dalje...Bolje ti je od Knina udarit na Pađene pa na pa pored Pribudića pod punim gasom – ne boj se nećeš nikog probudit ...nema nikoga... udarit na Zrmanja Vrelo... otalen na Otrić pa na Vučipolje u Gradačac... Gradačac je još uvijek zapadno od Čapljine...Sjedi... Odmori ...Popij piće.... i Zapadnjaci su ljudi...Ličani su...Nisu Indijanci...Indija je na istoku...Pitaj Kolumba zašto ju je tražio na Zapadu....
Jesi li se odmorija?
Jesi....Je li Gradačac lijep? ...Jest...Idemo na Zapad od Čapljine...Udri na Štikadu, Ričice u kojima su u hladnim zimskim noćima Mile Rupčić i vukovi najbolji šansonjeri...Auuu...Auuuu
Auuuu... pa na Ličko Cerje pa ispod Velebita svladati Sveti Rok, Radoč, Drenovac Radočki, Medak, Lički Ribnik, Bilaj, Novoselo Ribničko i doć u Gospić ili kako ličani kažu u Gossiić iz kojega je moja bila prva prava cura i otale forsirati Lički Osik ...- i otalen sam imo jednu malu runjavu po nogam – pa Perušić, Ličko Lešće i kroz Prozor upasti u Otočac....Tu se opet odmoriti pa nastaviti preko Kompolja i Brloga u Žutu Lokvu. Kad sam se dočepo Brloga znao sam da sam blizu Europe. Ali sam morao proći još Žutu Lokvu i Krivi Put, da bi se spustio kod Senja na more, a otamo na Sibinj Krmpotski, pa na Klenovicu, Novi Vinodolski, Selce, Crikvenicu, Dramalj, Jadranovo – u kojem sam da budemo indiskretni pritiskao jednu Sanju – pa na Križišće, Kraljevicu, Bakar, Škrljevo, Matulje pa na Permane, Jurdane...pa na Rupu... iz koje sam davno izašao... pa platit putarinu u Sloveniji pa na Kozinu pa promašiti švercerski, balkanski Trst da bi stigao u Veneciju, u kontakt s europskom kulturom.
Dođeš u Veneciju, a tamo BienaleVenezziano. Jedna mlada španjolka se skida, da oprostite češe po veselnici i dobiva prvu nagradu ...Kog sam hurca učio latinski u Čapljini?
