istina o životu
utorak, 16.12.2008.
Opera i druge nepogode...
Što sam ja poludio i počeo pisati povjest europskog kazališta. Mislio sam napraviti samo malo uvoda, u ono glavno pitanje kako sam ja zalutao u teatar, a ovo se oteglo ko teravija – pivana misa kod muslimana. Ajmo kratit.
Kako uvijek nakon uspona dolazi pad tako se nakon ove velike ere teatra desilo ono isto što se desilo grčkoj tragediji. Došla barbarija i počela rušiti temelje umjetnosti. Izmislili operu.
Nešto tako maloumno može izmisliti samo europsko građanstvo i čim mu se pružila prilika to je i učinilo. U operama se radi o tome da se neka drama ne govori nego da se pjeva i to tako da nitko ne razumije tekst pjesme – u slučaju opere se pjesma zove arija. Operu su pisali dobri muzičari i loši pjesnici pa se ponešto dobre muzike može tu i tamo čuti, a riječi je i bolje da se ne razumiju. Obično se radi o tome da tenor hoće pofukati soprana, a bariton mu to ne dopušta. Većina posjetitelja opere, što se tiče shvatanja radnje u operi, su već odavno odustali, ali u operu i dalje idu izgovarajući se da idu slušati glazbu i pjevanje. Krivo. U cijelom svijetu postoji pet – šest opernih kuća gdje se takvo što može naći. Ako već hoćeš slušati glazbu i pjevanje kupi CD snimljen u jednoj od takvih kuća i slušaj na dobrom HIFI aparatu u miru doma svoga.Tako se približavaš idealu Wagnerove slijepe opere.
Većina ljudi ide u operu da bi rekla da ide u operu, jer sam uvjeren da posjet operi nema nikakve veze s glazbom, a posebno ne sa događanjem na sceni. Čak i vizuelno te podjela uloga može izbaciti iz takta. U malog tenora koji pišti, jer mu trbušina pritiska pluća, se zaljubi lijepi, visoki prekrasni sopran i da na početku ne znaš da postoji bariton koji će onemogućiti tenora sam bi se uspeo na pozornicu i onemogućio ga pa i uz prijetnju zatvorom.
Pročitao sam jednu anketu koja istraživa motive za posjet operi i dobio se rezultat da od stotinu posjetilaca opere, u operu idu:
62 zato da budu viđena u operi,
86 da mogu obući večernju haljinu ili odijelo,
54 na nagovor bračnog druga ili družice,
24 jer njegov pretpostavljeni ide u operu,
48 da će iskoristiti pauzu između činova da uspostavi poslovne veze,
14 jer je kinu hladno i slabo prozračeno,
4 jer im se pokvario televizor
4 jer im se pokvario videorekorder,
2 jer su zakasnili na vlak i
2 – jedan bračni par – jer im je kćer kupila kartu da u stanu može napraviti party.
Sve što se dešava oko opere je važnije od opere same.
Nabavljanje karata, luftanje večernjih haljina i odjela od insekticida, oblačenje, parkiranje auta, kupovanje programa koji ćeš cijelo večer držati u ruci jer ne stane u džep, izlazak na pauzu, da bi se popilo malo šampanjca na šanku, razgovor s drugim posjetiocima uz obavezno:»fantastično», «izvrsno», «savršeno»,»božanstveno», jer niko ne zna kakvo je pa je onda bolje blejati u stadu nego se izdvajati.
Kad se poslije opere nađete s prijateljima na sigurnom tlu u restoranu, vidjećete da boravak u opernoj kući i nije bio baš tako strašan...puno je gore otić s upaljenim zubom kod zubara.
Doduše i u operi su vikali, lelekali i vrištali, ali baš te briga nisi ti nego članovi opernog ansambla i tješit ćeš se da je zapravo sve to manje bolno nego si očekivao.
Opera bi mogla biti podnošljiva da se izvodi koncertno to jest da se pjevači i pjevačice obuku u svečana odijela i haljine i da pjevaju samo dobre arije iz opera. Njih ima u cijeloj opernoj literaturi točno za jednu lijepu večer. U Bellinijevoj «Normi» ima dvi - tri dobre arije, u Bizetovoj « Carmen» također, iz Offenbachovih «Hofmanovih priča» Barkarola iz drugog čina, i iz «Orfeja» Can-can, nešto malo iz Mozartove»Čarobne frule», kor zatvorenika iz «Nabucca», a sve započeti s trijumfalnim maršom iz» Aide», a završiti s arijom Solveig iz «Peer Gynta». Tako se pjevači ne bi sramotili glumeć, redatelji režirajuć, a publika bi bila zadovoljena.
