istina o životu
nedjelja, 14.12.2008.
Konkurencija nemere nego taka...
Kad se pogleda koliko je toga napisano dobiva se utisak da su komade pisali svi pismeni ljudi. Srećom u to vrijeme ih nije bilo puno. Najviše se proslavio Lope de Vega za koga se zna da je napisao 1600 komedija, 400 crkvenih prikazanja i još bezbroj komada iz ostalih dramskih vrsta. Radilo se uvijek o ljubavi i ljubomori, o ubojstvu iz ljubomore, oprostu za ubojstvo, sukobima rivala, osveti, zamjeni identiteta, zabludama, časti, dužnosti i najviše o strasnoj ljubavi.
Na sjeveru je bila puno gora situacija. Lako ti je biti putujući glumac u Španjolskoj ili Italiji, ali ajde ti budi glumac u Hrvatskoj i Engleskoj.
U Hrvatskoj su vrlo dobri klimatski uvjeti pa se može po devet mjeseci na turneju i spavati po vanka i po štalama, kao i u Španjolskoj i Italiji, ali nema gradova, nema publike, a iza svakog grma vreba hajduk, siromašniji čak i od glumca.
U Engleskoj ima grad London ali klima za kokota. Nemereš se maknut...Nema turneja...Pravi kuću i u njoj igraj. I napravili su...Prvo»Globe», pa onda još nekoliko.
Konkurencija nemere nego taka...Pisali su svi pismeni...čak i plemići i duhovne osobe. U svemu se, kao i uvijek, najbolje snašao šljam: Ben Johnson, Christopher Marlowe, Webster, Lily, Ford, Otway i izvjesni Shakespeare - mi bi u Ercegovini rekli Šešpir - , provincijalac, došlo iz Stratforda na Avonu. Stratford je tada bio nešto kao engleska Hercegovina pa je Marlowe bio optužen da radi za UDB-u i proboden nožem kroz oko, a Johnson mirno eliminiran i čitav se prostor otvorio Šekspiru koji sa poznatim mafijašima braćom Burbage preuzima posao. Poslije mu je Richard, stariji od braće, igrao Hamleta, Leara i Othella.
Sve se to zvalo Elizibetinska era, po kraljici Elizabeti Tudor koja je ubila svoju sestru Mariju Stuart po uzoru na svoga oca Henrika VIII koji je pobio sve svoje žene i umro od sifilisa.
Vrijeme, društveni i familijarni odnošaji ne mogu nego takvi za razvoj tragedije..., zapravo, drame.
Šekspir, provincijalac, je odmah shvatio što pali Londonsku publiku....Tračevi... Tračevi iz povjesti bliže ili daljnje...Politički prilagođeni...Ne bi ti protiv Tudora i protiv njihovih predaka progovorio da ga kolješ...Uvijek na liniji...Protiv Yorkova, Lankastera, Stuarta što ti padne na pamet ali...
Evo čime se bavio:
Tamo gdje su bili Tudori sve u redu:»Henrik IV »»Henrik VI», Henrik VIII», sve u redu, s nešto malo pravednih ubojstava i izvršenja zakonite prirodne pravde, a sve ostale otračaj do balčaka.
Napisao je 36 drama i komedija. Zapravo nije napisao ni jednu. Ovo što danas znamo kao njegova djela su sakupili glumci poslije njegove smrti iz režijskih knjiga i nešto po sjećanju i tiskali. Kad je na ovaj način genijalno zamislite kakvo bi bilo da imamo originale.
Kad glumcu spomeneš Šekspira zasuze mu oči...i već sebe zamišlja kako s Yorickovom lubanjom šeta oko zdenca na Lovrijencu i mrmosi:»Biti ili ne biti...to je pitanje», ili kako namazan crnom kremom za cipele po cijelom tijelu prilazi Desdemoni i krvnički joj stišćući vrat, škrguće kroz zube:»Je si li se pomolila, Desdemona»? ili kako sav iskrivljen i s grbom na leđima luta bojnim poljem vukući kraću nogu za sobom u crvenom dresu londonskog
«Arsenala» na kojem piše broj 10 i Richard III od Glostera urla:»Kraljevstvo za konja», ili
držeći jednom rukom krvav nož zaboden u svoja prsa drugom grli svog ubojicu i kroz suze rida:» Zar i ti sine, Brute»?
Drame pogrešno zvane tragedije su mu neobično krvave.
U «Hamletu» pobije sve glavne uloge, a Ofelija se sama baci u potok i živi ostanu samo norveški vojnici i epizodista Fortinbras. U «Macbathu» Macbath i njegova žena pobiju sve koji im stoje na putu do prijestolja a nakraju i sami zaglave. U « Juliju Cezaru» pokolje sve osim Antonija, ali njega kasnije sredi u u Egiptu zajedno s Kleopatrom koja u zadnjoj sceni pripušta zmiju otrovnicu na svoje i grudi i zavrnuvši oči k nebu gdje pretpostavlja da joj se već nalazi muž prošapće:»Evo me tebi, mužu moj». «Richard III» je masakr od početka do kraja. Preživjeli se mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Romeo i Julija, Troilo i Kresida, Otelo i Dezdemona ne dočekaju kraj predstave. U «Kralju Learu» se ne zna ko koga ubija i prežive samo rijetki to jest oni koji nisu glavne uloge. Posebno je krvava drama iz rimske povijesti «Tit Andronik». U tom komadu bivaju pobijeni doslovce svi: žene, djeca, starci, starice, mladići, glavne i sporedne uloge i to na najčudovišnije načine. Ponekad zaglavi i kakav neoprezni gledatelj, a rekviziteri, garderobijeri, šminkeri i blagajnik pobjegnu iz teatra čim predstava počne.
Pisao je i komedije i to vrlo uspješno tako da je u dvadesetak godina pisanja uspio skupiti pristojnu lovu i povući se u miran život u Stratford na Avonu, uživajući u bogatim pregibima drage mu Anne Hatawey. Svoje povlačenje je najbolje obrazložio u «Sonetima» koje je također pisao:»Sit svega toga vapim smrt smirenja» što mu se i desilo 23 travnja 1516 na njegov pedeset i drugi rođendan.
Veoma se malo govori o utjecaju hercegovačke gange na Šekspirovo djelo,a on je očigledan.
Cijelo Romeovo udvaranje Juliji i ono famozno prepiranje o tome je li u pitanju ševa ili slavuj pa i letenju do Julijina balkona na krilima ljubavi je puno bolje izraženo u gangi:
« Mala moja kako se ne stidiš,
ja je željan, a ti na njoj sidiš».
Nesnalaženje Hamleta po dolasku iz europskog Würtenberga u barbarski Helsingor i njegovo ponašanje u tome istome Helsingoru u odnosu na Ofeliju, Gertrudu, Polonija, Klaudija i njegovo sumnjivo lutanje po zidinama i ulicama dotičnog sela je vrlo dobro izraženo u gangi:
« Ja kroz selo ispala mi čuna,
niko o njoj ne vodi računa»....
Zato se Ofelija i ubije. Vidi ga, lip je, a nemere do njeg doć. Skupi like i na Valentinovo u potok. Hebeš princa koji ne može podvorit dvorkinju.
Otelo stoji na krajnjoj granici Venecijanske Republike i ganga:
« Mala moja, mila Dezdemona,
biž poda me eto aviona»...,
a Desdemona izgubivši rupčić, maramu, leluja bočićima i pjevucka:
«Maramica, marama,
ostadoh bez dragana».
Imam ja još tih utjecaja....Nećemo prećeravat.
