istina o životu
utorak, 18.11.2008.
Redatelj ponavlja priču od jučer.
Na sutrašnjoj probi se pojave neki od onih koji su jučer snimali, ali nedostaju neki koji su na probi bili jučer, ali danas snimaju.
Redatelj ponavlja priču od jučer.
Peti dan se uspostavi da od dvanaest izabranih glumaca trojica nikako ne mogu raditi jer su zauzeti drugim poslovima izvan teatra, pa se uzmu tri nova glumca da bi se kako tako zatvorila podjela. Najveća ti je satisfakcija što su uzeli i onoga zluradog kolegu koji ti je telefonom javio da ti igraš, a da se on izvukao. E, hoćeš...Bog sve gleda i pravedan je.
Onda počnu čitaće probe na kojima vrlo brzo ustanoviš da će se mjesec dana stvarno samo čitati, jer ranije nitko nije pročitao komad, pa čak ni redatelj. Ako se radi o djelima klasične literature onda su, naravno, pročitana, ali prije dvadeset godina i to na brzinu prije ispita iz književnosti.
Nakon petnaestak dana se ustanovi da u komadu «ima nešto».
Prođe još petnaestak dana u čitanju, a onda se ide» u prostor», to jest na scenu. Tad nastanu muke pakljene, jer se tekst zna i ne zna pa se malo govori iz glave, pa se malo čita iz teksta koji glumac nosa u ruci, pa se malo nešto glumi, pa brlja i čeka se kraj probe.
Do premijere ipak svi nauče tekst. Postoje i takvi bezdušni redatelji koji zahtijevaju da se tekst zna napamet čak pet dana prije premijere. Tirani... ni u putu sresti.
Kostim ćeš dobiti najranije na generalnoj probi, ali češće pola sata prije premijere. Jednom sam ga dobio u pauzi između prvog i drugog dijela. Sreća je bila u tome da u prvom nisam imao scenu.
Scenografija se još farba pet minuta prije ulaska publike pa sam jednom izašao na scenu krvavih ruku kao Macbath, mada sam igrao sasvim bezazlenog udvarača u laganoj komediji. A što je bilo...? Vrata koja sam trebao otvoriti bila su obojena u crveno. I naravno tko je bio kriv? Ja, jer je scenograf stavio upozorenje iza scene da je scenografija svježe ofarbana, ali nije računao s tim da ta upozorenja glumci ne mogu zamjetiti, jer iza scene za vrijeme predstave vlada potpuni mrak.
Kad završi premijera i kad se nauživamo pljeska publike idemo u garderobe, presvučemo se i odemo na prijem primati čestitanja od kolega, prijatelja, kritičara i privilegirane publike kojoj se obavezno sve sviđa.
Sve mi se to činilo normalno dok me nije zapalo da igram u jednom normalnom teatru.
Tu su prvo napravili casting to jest izbor glumaca za određenu predstavu. Mogu doći svi koji misle da mogu igrati u toj predstavi. Redatelj, dramaturg i direktor teatra sjede u gledalištu, a glumci, od koji su neki i po trideset godina u teatru, se natječu za uloge u tom i tom komadu. Poslije neki odpadnu, a onima koji ostanu podijele se tekstovi komada koji će se igrati da izaberu što bi igrali i da do sutra nauče jedan monolog iz uloge koju bi htjeli igrati.
Sutra se ponovo izlazi na scenu i glumi ono što si izabrao.
Za dva tri dana ti dođe obavijest jesi li primljen ili nisi. Kad su me prvi put primili raspitao sam se o svrsishodnosti i porijeklu tog nemilosrdnog, bezdušnog i barbarskog običaja.
