Isil

petak, 09.06.2006.

Kad sve radi kako treba



Prije par mjeseci sam gledala strašno puno reklama na
dvd-ima. Nema kakvih nije bilo. Kako sam ionako luda za
Hondama (ova gore mi je jos neostvareni san), nije ni
čudno da me se najviše dojmila jedna od Hondinih reklama.
Voljela bi da to mogu naći negdje pa da stavim na blog da
pogledate, ali ne znam kako. Čak i da nađem ne znam je
staviti na svoj blog, tako da ništa od toga. Reklama
prikazuje čovjeka kojem zvoni budilica i koji se budi, kuha
kavu, pere zube, izlazi iz stana, dolazi na posao... Pa onda
na poslu obavlja sve što treba... I tako cijeli dan u kratkim
sličicama dok ne završi i ponovno ne legne u krevet.

Sigurno si mislite i šta je tu posebno – e, sljedeće. Slogan
te reklame je – «Zar nije lijepo kad sve funkcionira kako treba».

Smisao je bio pokazati kako ljudi uzimaju zdravo za
gotovo neke obične rutinske stvari u životu, za koje se
podrazumjeva da obavljaju svoj posao. Npr. budilica –
koja svako jutro zvoni i bez koje nema šanse da bi se
probudili tako lako i započeli sa novim danom. Kada smo
kod toga da ne zaboravim i ručni sat bez kojeg bi mnogi
bili izgubljeni. Pa onda pipa – tko još razmišlja ( osim
vodoinstalera ;) kako je to lijepo da samo odvrnemo
slavinu i voda poteče. Pa onda četkica za zube i kaladont.
Male stvari za koje se podrazumjeva da su tu i da svako
jutro obave svoju funkciju. Pa kafe aparat koji grije vodu,
melje kavu i dolje nam sipa neodoljivi napitak. Svjetlo –
počevši od šaltera pa do same žarulje. Toster koji nam
izbaci prepečenac baš onda kada je najbolje pečen.
Peć – stisneš gumbić i ona zagrije cijelu prostoriju. Da li je
ikad kome pala na pamet brava – obična mala rupica koja
nam omogućava da uđemo i izađemo iz naših sigurnih
skrovišta. Stvar pomoću koje otvaramo auto. Ključ isto tako.
Pa zvono na vratima. Uredska stolica koja se vrti i koju
možeš spuštati i dizati kako bi sjedio ugodnije. Mogla bi
nabrajati do sutra. Istina je da ljudi takve stvari u svom
danu i ne primjećuju. Tužno je to jer to su sve stvari koje
savršeno obavljaju svoju funkciju iz dana u dan a nitko na
njih ne obrača pozornost.

Svi prvo lupimo budilicu da se zgasi, otrčimo do kupaone,
umijemo se i operemo zube još u polu snu. Tek dok
popijemo kavu smo malo svjesniji ali onda hvalimo blaženu
kavu a stroja se ni ne sjetimo. Naguramo na brzinu jedan
ključ da zaključamo vrata, drugi da otvorimo auto, pa da
ga upalimo... Upadnemo u ured, upalimo peć ako je zima,
stisnemo šalter za svjetlo i uvalimo se na stolicu koju
ritmički ljuljkamo lijevo desno što nas pomalo i smiruje...
Te sitne kvalitetne stvari u našem danu jednostavno zatrpa
hrpa drugih stvari na koje se obaziremo. I tako prođe cijeli
dan a da najviše funkcija koje obavimo možemo zahvaliti
baš takvim stvarima kojih se i ne sjetimo. Na sve to me u
biti podsjetila i jedna jako dobra poslovica koju vam
ostavljam za kraj:

« Kad sve funkcionira kako treba, obično se nitko ne pita
tko je za to zaslužan «

- 13:10 - Komentari (59) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.06.2006.

Jedan srednje dugi ;)

suton

Šta da kažem sad nakon toliko dugo vremena. Više ni sama ne
znam. PinkEye je napisala dobar komentar tipa - sad kad se vrati
će post biti dugačak sto kilometara. Pa pokušat ću što kraće, bar
ovaj dnevnički dio :)
Ja sam u principu dobro. Drago mi je što sam prešla na novi posao.
Za starim ne žalim ali lagala bi kada bi rekla da mi je dobro. Nisam
se dugo osječala tako potišteno i tužno dok idem na posao. Već
sam zaboravila taj osjećaj. Moja radna kolegica je totalno
antipatična osoba. Kriva riječ. Nepristupačna, hladna, odbija bilo
kakvu normalnu komunikaciju. Ako je nešto pitam odgovorit će ali
to je to. Upala sam joj neočekivano u njene planove. Prekonkurentna
je a da ne shvača da samo sebi radi konkurenciju. Ja se ne
natječem, ne moram. Sreća u svemu je što mi je guzda stvarno
fantastičan. Ne moram ništa reči, sve kuži sam. Smeta mu jako što
se ona postavlja tako prema meni a ne samo prema meni. Glumi
šeficu a nije ni blizu toga. Jednostavno ne želi biti od pomoći, ne
meni. Misli da je ugrožava sve što će mi pokazati i reći tako da
odmjerava svaki svoj potez. Mislim sjebala se. Kao prvo što se tiče
mene. Ja sam takve jela za doručak sa 18 godina - kad sam počela
raditi a kamoli sada. Ništa što napravi ne može me prevariti, čitam
je i predobro a isto tako i moj šef. Tako da se jadna sama plete u
svoju mrežu a nije toga ni svjesna. A bez potrebe. To je ono što je
tužno. Moglo je i može biti dobro i meni i joj a ovako će meni biti
sada ko zna koliko još strašno raditi u takvoj atmosferi a poslije će
njoj biti još teže. Ali nažalost ja pustim da me to dira i smeta i to
previše. Upala sam u već uhodanu ekipu i sada me se ignorira.
Popravljam njene greške od početka poslovanja do danas i još nisam
gotova a radim čak i doma. To je nešto prestrašno. Ja sam inače
majstor za organizaciju i mrzim neorganizirane osobe a ona je
neopisiva. Papiri od firme se nalaze na 200 različitih mjesta.
Svaki registrator izgleda ko glavica kupusa. Nikad ne zna gdje što
stoji a kada nešto fali ili nije u redu obavezno prebacuje krivnju i
odgovornost na nekog drugog. Već sad sam napravila posao koji
neki ljudi ne bi napravili u godinu dana. Stari guzda mi još nije uplatio
plaću tako da sam bankrot. Nemam kako doć ni do posla, opet bez
cigareta. Tako sam već dva tjedna. Ali nova plaća će za kojih 5 dana
pa samo još to trebam izdržati. Toliko ukratko ;) o poslu. Ja i dragi
smo super. To traje od onog dana kada smo se pomirili, poslije
prekida. Nismo bili u ovakvim odnosima od početka veze. Fali tu još
puno stvari zbog trenutne situacije sa starim ali nemam se šta žaliti.
On je prije dva tjedna napokon dobio posao. Zbog tog sam bila
sretnija nego zbog svog posla. Njemu doma je situacija jako loša.
Stari je puno gore, jedva da ga se može i nahraniti.
Ne može se to prepričat. Tko nije kroz to prošao ne može shvatiti
težinu svega toga. To je preteško za gledati sa strane a kamoli kad
si u tome. Meni se srce raspukne sto puta na dan kada samo čujem
ili na par minuta vidim šta se dešava a gdje njemu. On se još junački
i drži iako me strah jako da je to samo zatišje pred buru i strah me
kako će to biti ako tj. kad eksplodira. Kao što sam već i rekla, jako
me strah da nisam i neću biti tu uz njega onoliko kopliko treba i kada
treba. Stvarno dajem sve od sebe ali ne vidim da išta pomaže.
Eto toliko. Pokušala sam što kraće ali ovo je za sve što se dešava
vjerujte mi prekratko i ne opisuje sve onako kakvo je ustvari ali eto
da bar napišem nešto o sebi, a pravi postovi će doći na red, dajte mi
malo vremena. Pozdravljam puno sve i šaljem vam veliku pusetinu :))

- 21:47 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2006.

Beever

julianbeever

Neki dan sam dobila mail koji me oduševio. Na njemu su bili
crteži naslikani na pločnicima. Autor je Julian Beever. Čovjek već
10 godina radi umjetnost na pločnicima po Engleskoj, Belgiji,
Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Americi I Australiji.
Kod nas nažalost još nije bio. Ali tko zna, možda i dođe :).
Slika kopije starih umjetnika ali i svoja vlastita umjetnička djela.
Bavi se i slikanjem ulje na platnu i kolažima. Najfascinantnije je
to što radi posebnom tehnikom crtanja na pločniku.
Crta anamorfozne iluzije ( anamorfoza – optički efekt, sastoji
se u iskrivljavanju koje pod određenim kutom čini da predmet
dobije svoj istinski izgled ).

coce

boat

pipe

selfportret

A ovo je jedna serija slika. Neke od crteža radi danima.

gold1 gold2

gold3 gold4

I sada jedan primjerak, kako bi vidjeli kako slika izgleda ako
je se gleda iz krivog kuta.


wrong

A ovo je ista ta slika gledana iz pravog kuta.

right

Ova mi je jedna od favorita - jer iz priloženog se može vidjeti
koliko truda je uloženo u nju. Ogromna je.
Mislim oko kojih 20 metara.

batman

U najskorijem vremenu počeo se baviti i trajnijom umjetnošću
kao što su zidni murali. Ovaj je na nekoj muzičkoj školi u Briselu.

mural

Pa vi recite. Meni je ovo predobro.

- 21:26 - Komentari (82) - Isprintaj - #

srijeda, 10.05.2006.

Bez linkova a malo i bez veze

badger

Ne znam gdje bi uopće počela sa pisanjem. Već deset dana ne
stajem ni na sekundu. Jedino što uspijem napraviti je pročitati
blogove, eventualno komentirati i to je to. Za pisanje nemam
vremena. Sad sam se sjela da bar malo napišem, potaknuta
masom komentara dolje. Strah me da se komp ne sruši usred
pisanja. Ej, tako sam umorna da to nije za ljude. Hvala na silnim
komentarima podrške. Kad god trebam snage kao naprimjer juče,
dođem i pročitam ovo i bude mi bolje. E sad. Prvo zadnji dan na
starom poslu. Strašno. Ne bi nikom vjerovala prije mjesec dana
da mi je rekao kako će mi biti jako teško otići pa čak i da ću plakati.
Šta ostavljam iza sebe. Šugav, dosadan posao. Ljude koji me
iskorištavaju, plaću koje ili nema ili kasni, probleme s mjehurom
radi ne pišanja, smrzavanje, kupljenje govana za cuckom i
psihičkih govana za starijim gazdama... Ali eto, bilo mi teško.
Ipak je to 7 godina. Ma bilo mi je teško i zbog tog jer sam znala
da ću sada manje i blogati jer na novom poslu (bar sad na početku)
ne stignem ni mail provjeriti a gdje pisati nešto. Prva dva dana
sam bila očajna na novom radnom mjestu. Cura koja radi tamo me
naravno doživljava kao konkurenciju i automatski je nepristupačna.
Ja mrzim to. Jebote, ja sam komunikativna, pomagala bi, radila,
zajebavala se. Mene ubi napeta neka situacija gdje ni kriva ni dužna
se moram osječat usrano. Ali dobro. Za početak su mi dali da
unosim neke izvode tj. kontiram. Valjda jedina stvar koju nisam
nikada radila. Nije ni teško niti mi je problem ali eto. Pokazali su mi
5 minuta kako se radi i ostavili me sa nepoznatim programom.
Hvala Bogu što brzo kopčam pa sam poslije treće unesene stranice
skužila da krivo radim. Ali problem je što se to više u tom programu
ne može ispraviti. Rekla sam im. Rekli su da će vidjet poslije što mogu
kad dođe ta glavna knjigovotkinja i tako. Ali mene to svejedno
pogodilo. Jer nisam navikla da griješim u poslu. Pa onda čim sam
sjela za komp on rikne. Otišla grafička. I da sad ne nabrajam sve –
očaj. Ali eto, danas je već bolje, sutra će biti još bolje... Znam ja
sve to, samo stisne me tu i tamo. Za sad toliko o poslu. Bila sam
prošli vikend kod Indian Women na blog partyu. Bilo nas je sedmoro.
Meni je bilo super. Upoznala sam nove osobe. Svatko je priča za sebe.
Ima malo više o tome kod Indianke :) Ja joj se zahvaljujem na pozivu
i drugi put nek opet računa na mene. E i da ne zaboravim – koju
žena radi pitu od gljiva :) Prvi put sam to jela i predobro je.

Već dugo pokušavam sjesti i napisati jedan tekst koji mi se mota po
glavi ali nikako da uhvatim vremena za to. Nije toliko stvar ni u
vremenu koliko u tome da mi kroz glavu trenutno prolazi toliko stvari
da imam osječaj kao da ih ne mogu razdvojiti i staviti na njihovo
pravo mjesto. Nisam perfekcionista ali volim da kad imam već neku
određenu temu nju i obradim kako spada. U stanju u kakvom sam
sada vjerujem da bi taj post ispao daleko ispod mojih mogućnosti.
Totalno sam ne zadovoljna svojim pisanjem u zadnje vrijeme
( i tekstovima i razmacima između njih ). Jako mi je žao zbog toga
jer volim pisati. To me opušta i osjećam se bolje kada pišem.
Poklanjam dio sebe svima vama sa svakim dobrim tekstom koji
napišem i jako sam sretna kada vi to primite sa zadovoljstvom.
Svaki dan kada imam imalo vremena sjednem za komp i čitam sve
vas. Vaši tekstovi me potiču na razne stvari i bude u meni razna
sječanja i osječaje. Najviše od svega se volim vratiti u djetinjstvo.
Jedno vrijeme sam mislila da je to nemoguće jer sam imala velike
rupe u sječanju, baš iz tih najmlađih dana. Nedavno sam pročitala
post u kojem se spominje čovijek koji je donosio sladoled na motoru
u selo. Sjetila sam se sestre i sebe kako u šorcevima sa barbikama u
rukama trčimo po sokaku jer smo čule motor kako trubi, što je
trebalo značiti da sladoled stiže. Trčale smo do tate ili do dide da
uzmemo novce. Nevjerovatno je kako se točno mogu sjetiti okusa
tog sladoleda i uzbuđenja koje je bilo u meni. Ali opet se ne mogu
sjetiti ni motora, ni slastičara ni boje kuglica. Znam da su bile male i
točno se sječam korneta koji je bio jako mali, uzak dolje i sa gornjim
dijelom koji je izgledao kao kapica. Neki me vaši postovi mogu samo
sa jednom riječju odvesti na daleko putovanje i podsjetiti me na nešto
što nije nužno povezano uz taj post. Kao post o životu. Kako smo
od rođenja u jednu ruku programirani. Ispada da se rodimo, roditelji
nas uče pričati, uče nas hodati, voljeti, učimo se u vrtiču prvim
slovima, ponašanju u društvu, kako se spremiti za školu. Škola nas
opet uči kako bi se upisali u srednju školu koja će nas učiti za fakultet.
Pa fakultet koji nas uči i sprema za posao koji ćemo raditi. Onda
radimo taj posao i naravno učimo se na njemu da pređemo na bolji
posao sve kako bi što više zaradili i kako bi mogli preživljavati, hraniti
se i oblačiti te kako bi naravno našoj djeci mogli osigurati sva gore
navedena učenja. Radimo kako bi otišli u mirovinu u kojoj ćemo mirno
čekati da umremo. Ako imamo sreće, nećemo i u mirovini morati učiti
ponovo kako hodati, misliti i ići na WC. To je život ?! Ne hvala.
E onada post o sječanju na voljenu osobu koje više nema. Mom
dragom tata umire od neizlječive bolesti tako da me taj post bacio u
razmišljanje o tome kako će se on osječati kada njegovog tate više
ne bude bilo. Da li će uspjet ostati jak i realan ili će se prepustiti boli
i tuzi da ga slome. Da li ću moći shvatiti kolika je uistinu njegova bol
i tuga. Da li ću mu u tim trenutcima uspjet pružiti utjehu i dati mu
ono što mu treba. Kažu da čovijek živi dok žive sječanja na njega.
Da li će se mene netko tako živo sječati jednog dana kada me više
ne bude bilo. Jak dojam na mene je ostavio jedan post u kojem piše
( ne citiram točno) – voljela bih znati kada je bio taj trenutak kada
sam prestala biti djete. Puno puta sam se pitala upravo to.
Kada je to odraz u mom ogledalu počeo pokazivati jednu drugu osobu.
Osobu koju baš i ne znam dobro. Čak se usudim reči i osobu koju
najčešće ne volim i ne poznam. Fali mi ona stara ja. Opuštena,
nasmijana, nesputana, puna života, želja i ideja. Fali mi ona mala
djevojčica koja će bez imalo srama i straha stati nasred ulice,
raširiti ruke i vrtiti se u krug dok joj se u glavi totalno ne pomješaju
oblici i boje. ( Mala Mina me u rijetkim slučajevima vidi u tom stanju ).
I opet i ovo završavam sa rečenicom iz jednog posta – kada ću
stati i pomirišati ruže a ne samo prolaziti kraj njih. Kada sam se to
počela bojati same sebe i toga što jesam ili bolje reči što nisam.
Čitam mnoge postove o neuzvračenim ljubavima i ljudima koji pate
zbog toga. Mislim da se o tome nema šta više reči i da su sve priče
o tome već davno ispričane. Svatko od nas je to prošao bar jednom.
I svakom je njegova situacija bila najgora i najbolnija. I super smo
u davanju savjeta i utjehe drugima, a sebi u tim trenutcima nismo i
ne možemo pomoći. Kako objasniti osobi koja pati da razumiješ i da
će proči. I da, glupo je reći proči će i bit će bolje. Ali to je da opet
citiram Balaševića – Sto hiljada riječi znam a jedna mi fali...
Joj već je pola jedan. Moram na spavanje. Bit će nastavak ovoga
definitivno. Mislila sam samo kratko napisati kako je na poslu i
zahvaliti svima vama a gle ovo. Raspisala se ko luda.
Pusa svima do nadam se nekog skorog pisanja.

- 22:43 - Komentari (37) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2006.

On the road again

putkasreci

Tjedan dana ne pisanja. Mislim da mi je to definitivno rekord.
Ovo je prvi put da pišem post od doma. Inače sam uvijek sve što
moram radila na poslu a od sada će izgleda biti ovako. Jako je teško
ovo s obzirom da mi se komp doma gasi svakih 15 minuta. Izgubim
volju za pisanjem. E, da vas malo uputim u sve novo iliti da
rekapituliram ovih 7 dana od zadnjeg posta. Kao prvo – dobila sam
na igri od Ray Quicka ( red & Black – koja je meni predobra )
nagradno putovanje za dvije osobe na Vis i to 7 dana. Ja svoje
oduševljenje ne mogu opisati zbog ove nagrade koju sam dobila.
Da nema toga ja ne bi vidjela mora ove godine. Plus, to je prvi put
da sam dobila išta. Još uvijek postoji šansa da moj dragi neće moći
ići samnom, jer sa njegovim tatom je takva situacija da ništa ne
možeš isplanirati. Preteško je sve to. Ja bi voljela da mogu ići s njim
ali može se desiti da ću morat vodit nekog drugog. Znam da se i on
tome tako veseli i da bi htjeo to jako, jako ali eto…Ne možemo
predvidjeti šta sve može biti do tada. Ma teško mi je o tome i pisati.
Kao drugo – novi posao. Ja sam još uvijek izvan sebe zbog toga.
U principu još mi nije sjelo ( ne vjerujem i da hoće sve dok u
ponedjeljak ne upadnem tamo sa trokiranjem i knedlom u grlu ) da
ja poslije 7 godina idem u novu firmu u kojoj neću morati žicat svoju
plaću i u kojoj ću preko zime imati grijanje a preko ljeta najvjerovatnije
i klimu. Ej, klimu – pa šta je to uopće :) ?!? Gdje neću čistiti govna za
cuckima i učiti djecu engleski i pisati glupe članke za jednog od šefova.
Da ne pričam o stvarima kao što su božićnica ili regres. Ja to dosad
nisam vidjela kako izgleda. Strah me ali imam jako veliku želju i volju
za tim da je to nenormalno. Ne znam kad sam imala toliko pozitivne
energije što se tiće posla. Možda se čak i našminkam prvi dan i obučem
pristojno :)) Sada je na starom poslu teška panika jer moram
pozatvarati sve žive poslove i sve što neće oni sami moći pa radim bez
prestanka. Šef je doveo svoju curu da ju učim šta treba raditi, ona će
me zamjeniti kao. Prvo pitanja joj je bilo šta je faktura (nikad nije čula
za tu riječ). Nije to sramota ali ja sam računovođa i trebam joj pokazati
kako se vode računi a ona ne zna ni za riječ račun iliti faktura. Dva sata
naučavanja su prošla u njenom zapisivanju onog što ja pričam.
Jedan od zapisa je izgledao ovako – poštu izvadim iz sandučića i
otvorim je. Ako ne znam šta je, zovem Isil – mislim da ću dobiti jako
puno poziva. Rekla sam svojim dečkima da idem iz firme i nisu baš
oduševljeni. Osjećam se nekako kao da ih ostavljam na cjedilu, pa mi
to teško pada. Najžalije mi je onog jadnog pseta od mog šefa kojeg
od sada neće ama baš nitko pomaziti cijeli dan. Nisam pseto danas
smjela ni pogledati, toliko mi je žao.
Bio je produženi vikend. Da bar nije. Više bi se odmorila da sam radila
i subotu i nedjelju i ponedjeljak nego ovako. Nisam se izvukla iz kuće
od dragog sve skupa ni sat vremena. Starom mu je bilo jako loše pa
je vikend prošao u dočekivanju hitne pomoći (triput) i kućne njege.
Njemu je to naravno sve puno strašnije i teže nego meni ali opet ja
sve to preko njega tako jako doživljavam da je to prestrašno.
Zna me tako opaliti da ne mogu složiti jednu normalnu cijeliu dan.
Nego sam skroz neka tupa i odsutna. Fali mi Slavonija i roštilj uz gitare
i Petnju ili Ljeskove vode ili Poloj – voda, šuma, prijatelji.
Tek sam sad shvatila onu izreku džungla na asfaltu. Davim se ovdje
nekada. Koliko volim Zagreb toliko ga nekada i mrzim. Moje pseto
pucaju hormoni valjda, pa je lud. Cvili 24 sata na dan. Pola je
jedanaest i moram ga još ići šetati sada a toliko sam umorna da ne
znam za sebe. Ukratko – počele su mi se dešavati lijepe i pozitivne
stvari u životu na što nisam navikal. I sada radi taj neki čip u meni
koji me sprečava da ih primim normalno. Ja umjesto toga samo
čekam kada će nešto poći po zlu. Grozan osječaj. Proči će, jel tako ?
Eto to je ukratko to da se javim. Čitam ja vas ćim imam i 5 minuta
vremena samo ne stignem napisati ništa.
Moram se opet zahvaliti svima vama na komentarima dolje jer su
predivni i jer mi daju takav zalet da to nije normalno. Pusa vam velika
svima i ostajte mi dobro do ( nadam se ) skorog tipkanja.

- 22:39 - Komentari (51) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

Thank you for holding my back

push

Mislila sam danas nešto skroz drugo pisati ali jednostavno ne mogu.
Nervozna sam, tužna, nikakava, ubi bože.
Dobila sam posao !!!
Sad si mislite pa što si onda nervozna i nikakva. Evo zašto. Zato što
me strah. Uvijek sam imala strah od promjena. To je usađeno u meni
i mrzim to. Zato sam si i pustila da se zakopam u ovoj rupi bez trunke
perspektive punih 7 godina. Isto tako sam se 7 godina zakopala u
lošoj i nefunkcionalnoj vezi. Nije bilo gotovo dok on to nije završio.
Da znam da sam glupa što se toga tiće. Jednostavno se bojim.
Puno puta u životu sam povrijeđena i to na razne načine, jednostavno
nikada me život nije vodio lakšim putem, od rata, seljenja 12 puta,
gubljenja doma, prijatelja... tako da se u meni razvio taj neki strah i
nesigurnost od svega novoga. Nemam baš podlogu za neke rizike
pa onda pristajem na stvari koje me ne ispunjavaju i ne čine sretnom
čak ako su i malkice sigurne. Jer to je ono što znam, to je moje čvrsto
tlo pod nogama. Možda jednostavno nemam dovoljno samopouzdanja.
Ne pravim nikake izlike i ništa, kriva sam po svim gore navedenim
točkama i znam da mi u tome ne može pomoći nitko nego ja sama.
Teški sam filozof i psihijatar kada se radi o pomaganju nekom drugom
u bilo kojem pogledu, slušati ga, pričati, učiti... Ali za sebe sam
pogubna. Zato sam najvjerovatnije i šokirana s tim što sam bez
razmišljanja prihvatila ovaj posao. Samo sam rekla Da.
Strah me puno toga... Da neću biti dovoljno dobra, da se neću
iskazati, da ću završiti bez posla, morat prodat auto... To sve je
neopravdano ali se opet bojim.
Ali napravila sam najteži korak. Pristala sam. Dala sam otkaz u
staroj firmi i 08.05.2006. počinjem raditi u novoj. Znala sam često
reči – I'm just waiting for my real life to begin.
Možda upravo počinje.
E sad moram samo reči još jedno. Nikada u svom životu mi nitko
nije držao leđa, ne drži ni sada. Sve što imam zaradila sam krvavim
putem. Nemam financijsku pomoć od roditelja i od nikoga drugoga.
Radim od svoje 18-te godine. Nikad nisam previše ni birala posao.
Znala sam da jedan dan želim imati nešto a da mi to nešto nitko
neće dati ako se ne izborim za to sama. I tako sam se borila.
Sada već imam dosta stvari koje su samo moje vlasništvo na čelu
sa autom. Imam prijatelje za cijeli život koje da sam radarom tražila
ne bi našla. Moje najdraže N. i M. i najdraži M.
Imam dečka kojeg volim neizmjerno puno i za kojeg znam da isto
tako voli i mene. On je prva osoba u mom životu koja je u meni
vidjela nešto više i koja me od prvog dana gura naprijed i fizički i
psihički. Govori mi koliko sam sposobna i na šta sam sve sposobna.
Nikada mi nije pustio da mislim da ne vrijedim. Forsao me da vozim,
da tražim novi posao, pisao mi CV-je. Govorio mi koliko sam kreativna
i šta sve mogu raditi samo ako hoću. Pokušao me učit svirati. Naučio
me svemu što znam na kompjuteru... A i doveo me na blog.
To koliko sam mu zahvalna za te stvari nikada neću moć u potpunosti
izraziti. I sad još i ovo.
Ne želim da vam ovo zvuči ko preseravanje jer nije ali zahvalna sam
i vama. Otkako pišem ovaj blog ja sam jedna potpunija i sigurnija
osoba. Možda je čudno, ali tako je. Oni koji me prate skoro od
početka znaju i za prekid, bili su tu kad sam kukala i plakala.
Davali mi savjete i riječi podrške. Davali mi puse, zagrljaje i misli koje
nikada neću zaboraviti. Prepoznavali u meni malu kreativnu dušu i
hvalili moje dobre radove. Pa i ovo neki dan za posao što sam
napisala. I ti komentari su isto tako bili zaslužni za to što napokon
krenem sa mrtve točke dalje. Eto, samo sam htjela reči hvala svima
vama i posebno mojoj JUBE na svemu.

- 14:28 - Komentari (41) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2006.

Mojoj Jube !!!

cestitka

And this is how you reverse the aging proces !!!

Danas je rođendan mojoj ljubavi pa koristim sve žive načine na
koje mu ga mogu čestitati. Kako je i meni i njemu danas neki ludi
dan, ne znam kad ćemo se uopće vidjeti pa da ga mogu propisno
izgrliti i izljubiti.

bobby

Inside Your only as old as you feel. Happy Birthday !!!

Jube Sretan ti rođendan.
Znaš sve i da ne pišem. Želim ti ono što si sam želiš, a možda i
više jer se usudim sanjati o stvarima o kojima ti možda još ne smiješ.
Jučer sam ti dala da pročitaš sve što sam mislila da trebaš znati i sve
što sam mislila da ti treba. Nadam se da nisam pogrješila.
Znaš onu od Balaševića - Sto hiljada riječi znam a jedna mi fali ...
Tako i ja. Uvijek imam osječaj da mi fali baš ona jedna riječ koja će
moći najbolje opisati sve ono što osječam.
E zato još ostavljam i jedan isječak iz knjige Plava Ptica ...

Volim te ……

Ti si usađen u moju dušu
do kraja vječnosti.
A ovdje, na ovoj zemlji,
ti si moj dah,
otkucaj mog srca,
krv u mojim venama,
svaka moja misao,
svaki moj san,
svaka moja molitva.
Ti si izlaz i zalaz sunca,
ti si mjesec, zvijezde i nebo,
ti si odgovor na sve odgovore
koje sam pronašla.
Ispunjava me prekrasna misao,
da će jednog dana
svaka duša doživjeti
u duhu svog bića
slične osječaje kao što ja
doživljavam za tebe.


- 12:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2006.

Sometimes when I'll be gray and old

sijedakosa

Dobar dan dobri ljudi. Evo nema me već par dana. Nisam imala
vremena da ništa konkretno napišem. Cijelo vrijeme sam u nekoj
žurbi i trčanju tako da mi se odlazak na blog sveo na to da pročitam
one koje čitam i odmah gasim kompjuter. Prvo šta vam moram javiti,
ako već ne znate, je to da je Amorfia uspjela udomiti pseto :)))))
što me jako veseli. Ja sam u principu dobro. Neke stvari u mom životu
funkcioniraju i idu u pozitivnom smjeru onako kako dugo nisu, dok
druge opet odoše totalno na krivu stranu. Danas čak idem na razgovor
za novi posao. Ne polažem baš previše nade u to iz razloga što mi nije
prvi put da idem kod iste osobe na razgovor. Prvi put kada sam bila
ispao je teški kreten. Naime to je dečko kojeg znam jako dugo i koji je
može se reči prijatelj. Poslije prošlog razgovora se nije udostojio ni da
me nazove i kaže da nisam dobila posao a gdje šta drugo. Od tada se
uopće nije ni javljao, pa skoro godinu i pol do prošlog tjedna. I trebali
se naći u petak, pa oko pol 7 on to odgodio za ponedjeljak…
I sad sam ja živčana i luda ko pseto jer danas moram čekati poziv da
vidim hoću li se naći danas s njim il će mi opet odgoditi. Ode mi još
jedan divan sunčan dan na čekanje. Gadi mi se to. Sad ću citirat sama
sebe iz jednog od prvih postova koji sam napisala.

Nikada nisam bila osoba koja živi za posao i koja gušta pretjerano u
tom poslu. Posao mi je nešto što moram raditi kako bi dobila novce
koji su nažalost neophodni za život (bolje preživljavanje). Naravno
da bi više voljela raditi nešto što me zanima i ispunjava ali nikada
nisam i neću biti spremna žrtvovati ništa važno u svom životu za
posao. Pa čemu ?! Zar nije dovoljno što provedem 70 % svog
života na poslu i spavajuči. Šta bi trebala i ovih 30 % što mi ostane
za sve ostalo baciti u vjetar. Život je prekratak za to.

Želim živjeti svoj život a ne da on živi mene.

Ja sam još i sretna jer imam radno vrijeme od 7-15. Večina ljudi
danas radi od 9-17. Šta oni imaju od dana? Ja bi iskreno pukla u
tom slučaju. Mnogi traže izlaz i bijeg od stvarnosti u poslu.
Jer ruku na srce, puno je lakše zakopati se u posao nego suočiti
se sa stvarnošću. Stvarno ne volim ljude koji se u poslu sakrivaju
od stvarnih problema i od života. Po meni su to kukavice.
Svatko je talentiran bar u nečemu i svatko će nači bar jedan posao
u kojemu je dobar i u kojemu se može iskazati.
Na taj način ljudi liječe svoju nesigurnost i svoje komplekse.
Preko poslovnih uspjeha dobivaju pohvale i ljudi ih cijene.
A to je ono što im treba.
Puno teže je voljeti i biti voljen. Puno teže je biti dobar prijatelj,
muž, dečko, otac, nadasve dobar čovjek.
Teže ali dostojanstvenije.
U životu nema rokova, pauza za kavu ili ručak, nema bolovanja i
godišnjih, nema vikenda. Život je neprestana borba. Ali pohvala i
osječaj koji dobiješ za njega ne može se usporediti sa nijednom
diplomom i poslovnom pothvatom i pohvalom.
Ja si ne želim dozvoliti, da se kada budem stara okrenem i žalim
za stvarima koje jesam ili nisam napravila.

Kako ja volim reči – “Kasno se jebenom kajati”.

Zato ču voljeti i živjeti i prestati se brinuti o poslu i glupostima.
Jer jedan dan kada umrem, želim da ljudi o meni mogu reči –
bila je dobar prijatelj, dobra majka, dobar partner i dobra osoba.
Želim zbog svoga srca i duše i misli ostati nekome u sječanju.
Jer to je način na koji želim živjeti još dugo poslije no što moje
tijelo bude pod zemljom. Jer to je vječni život i to je raj.
U nijednom slučaju ne želim da se o meni pamti samo – bila je
dobra u onome što je radila, znala je dobro svoj posao i zaradila
je puno.
E sad da se vratim na početak tj. da povežem. Danas sam živčana
i ljuta sama na sebe jer sam si i na trenutak dozvolila da mi nešto
vezano uz posao pokvari ovaj ljepi sunčani dan.
E – ne može više.
Odoh razgovarat sa šefom da mi da novce za telefon što mi je
dužan i odoh na još jednu kavu.
Ako ne uspijem to, odoh doma. Ugodan dan svima vama želim.

- 12:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.04.2006.

Rastoke

panorama

Obećala sam da ću pisati i o svom drugom najdražem malom
mjestašcu a to su Rastoke. Neću se zadržavati na nekim stručnim
i povjesnim podatcima. Želim ispričati svoj doživljaj Rastoka.
Pa da krenemo.

rastoke1 rastoke2

Na oko 100 km od Zagreba uz magistralnu cestu Karlovac-Plitvička
jezera, u neposrednoj blizini grada Slunja, smjestilo se ovo slikovito
mjestašce. Vodeničarsko naselje Rastoke - nastalo je igrom prirode
prije više od 300 godina tako da su se modro - zelene vode Slunjčice
prelile preko sedrenih stijena u Koranu, stvarajući pritom mnoštvo
slapova, brzaca, malih jezera i kaskada. U to bogatstvo hridi i otočića
ispreprelo se mlinarsko naselje s vodenim mlinicama žičarama.
Prva mlinica datira još iz 17. stoljeća.

mlinica mlin

Najljepši od slapova su : Buk, Hrvoje i Vilina kosa. Rastoke su 1969.
godine upisane u Registar nepokretnih spomenika kulture.
One su predvorje Plitvičkih jezera pa ih zbog toga zovu još i male
Plitvice. Ne želeći umanjiti ljepotu Plitvica moram reči da su meni
osobno Rastoke puno ljepše, mirnije i romantičnije.

buk buk2
vilinakosa slap

Moj posjet Rastokama je bio početkom prvog mjeseca prošle godine.
Vrijeme je bilo proljetno a ne zimsko. Šetali smo se samo u majicama.
Malo mi je žao u jednu ruku jer po slikama koje sam vidjela i po
pričama, Rastoke pod snijegom su nešto još nevjerovatnije za vidjeti.
Zamišljam ih kao ledeno carstvo iz bajke o ledenoj kraljici.

zima mist

Boravili smo tamo 5 dana. Moj dragi je uspio nagovoriti ljude da
nam daju smještaj iako nisu inače iznajmljivali sobe preko zime na
više dana, radi loženja i grijanja. Izašli su nam u susret, i tako smo
mi došli kod obitelji Skukan.
Saznali smo i to da smo mi najduže boravili u komadu kod njih jer
ljudi tamo dolaze večinom u prolazu, eventualno prespavati i to
najčešće preko ljeta na svom putu prema Plitvicama ili moru.
Napravili su sve kako bi se mi osječali što ugodnije pa čak do te
granice da nam je gospođa Skukan ložila peć dok bi mi bili vani u
razgledanju kako bi se mi mogli vratiti u toplu sobu.
Imaju mačka koji nema jednu nogu, koji je velika maza i koji nas je
dočekivao na stepenicama kada god bi se vračali.

macak patkice

Oni imaju mlinicu koja još uvijek radi, tako da smo iz prve ruke mogli
gledati kako izgleda svaki djelić i kako se sve to radi. Cijelo vrijeme se
čuje zvuk slapova i vode koja protječe ispod i oko vas. Mislila sam da
će mi smetati za spavanje ali naprotiv. Bila je to najljepša uspavanka.
Ne znam uopće kako bi ispričala sve svoje doživljaje tog mjesta a da
to ne bude na 10 stranica. Znate osječaj kada hodate i nemate
komentara nego samo blesavo uzdišete i pokazujete prstom u to što
vas je očaralo. Takva sam ja bila tamo.
Sve slike koje stavljam ne mogu ni blizu dočarati pravi ugođaj mjesta.

postcard kaskade

Recimo, stavljam vam sliku kućice u kojoj smo mi odsjeli – ovo je ulaz
u nju odnosno prednja strana. Predivna mala drvena kućica sa tri sobe,
kuhinjom i kupaonom.

skukan1

A ovo je ista ta kućica sa zadnje strane, koja gledajući ovako podsječa
na neku divovsku građevinu. To je radi mlina.

skukan2

Najviše me fascinirao slap koji pri svom padu udara o kamenu stijenu
koja tu vodu raspršuje uokolo. Posljedica toga je, da je na tom mjestu,
svaki put kada ga obasjava sunce – duga.
Možete li si zamisliti da imate mjesto na kojem kada got to vi želite
možete gledati dugu ??? Jednostavno oduzima dah.

duga

Prešetali smo Rastoke uzduž i popreko više stotina puta isto kao i
Slunj do čijeg centra imate 10 minuta lagane šetnje. U Slunju možete
vidjeti zidine starog frankopanskog grada i magazine u kojem je svoje
pohode zapisivao sam Napoleon, i jos puno toga.U Rastokama smo se
najviše zadržavali na posjedu obitelji Holjevac koje je jako veliko i u
kojem imate razne male mostiće, vidikovce, isto mlin, klupice i stolove,
puno životinja i TOTEM.

totem

Oni imaju konobu – “Pod Rastočkim krovom”,
u kojoj smo se doslovno ubijali u domaćoj hrani koja je priča za sebe
– njam. Gostoprimstvo im je iznad svih kriterija.

holjevci1 holjevci2
holjevci3 holjevci4

Najviše od svega me se dojmila izložba koju su organizirali.
Naišli smo na letak da se održava izložba u konobi “Pod Rastočkim
Krovom”, slikara Gorana Čabrajića (1949-1984). Kada smo došli,
tamo je bilo kojih tridesetak ljudi, možda malo više (nisam brojala :).
Nikada nisam prisustvovala takvom nečemu. To nije bila tipična izložba.
Jedino tipično za izložbu je bilo to što su bile izložene slike.
Tamo su se okupili svi prijatelji Gorana Čabrajića iz Slunja, Rastoka,
Zagreba… Prošlo je 20 godina od njegove smrti. Izložba je tekla tako,
da je svatko od njih pričao svoje dogodovštine sa Goranom.
Kako smo dragi i ja bili jedini stranci na tom mjestu, koji nisu znali
Gorana ljudi su te priče prvenstveno pričali nama jer ih mi nikada nismo
čuli. Da se razumijemo to nisu bile neke bezvezne pričice. To je nešto
od čega se može napraviti jako dobar film. Recimo samo jednu od njih
– Goran je sam rekao da će umrijeti kada bude napravio svoju prvu
veliku samostalnu izložbu – tako je i bilo.
Nisam uspjela nigdje na netu naći nijedan podatak o njemu ni o slikama
koje su me fascinirale. Naročito slika Miš i Rastanak – koju su nam isto
tako objasnili u detalje što znači i sat i stanica i sve… Nisam u životu
doživjela tako nešto a vjerujem i da neću.
Stvarno mi je žao što vam ne mogu pokazati bar jednu Goranovu sliku.

pada most

Tko jednom bude u Rastokama, teško da se opet ne vrati.
Puno naših prijatelja je poslije naše priče otišlo i to ne samo jednom
i svi su oduševljeni i svi se iznova vračaju u to malo vodeno čudo.
Stvarno ne mogu opisati – zato odite i pogledajte sami, pa onda čekam
nekoga tko to zna prenijeti na papir :).
Do tad uživajte u slikama.

- 08:28 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 19.04.2006.

Netko treba svog Anđela čuvara

sanctuary

Evo jučer sam pročitala na blogu kod Amorfie
da je našla jednog malog peseka i da ga pokušava udomiti.
Ima slikica velika i u današnjem postu i ako stisnete arhivu ima odmah jos par slikica i uz to ide i jedna predivna priča od Jima Willisa koju bi voljela da
svi pročitate. Napisat ću vam samo uvod:


Ako imate psa – pročitajte ovu priču…
Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču…
Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču...

- 07:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se