Isil

Prije par mjeseci sam gledala strašno puno reklama na
dvd-ima. Nema kakvih nije bilo. Kako sam ionako luda za
Hondama (ova gore mi je jos neostvareni san), nije ni
čudno da me se najviše dojmila jedna od Hondinih reklama.
Voljela bi da to mogu naći negdje pa da stavim na blog da
pogledate, ali ne znam kako. Čak i da nađem ne znam je
staviti na svoj blog, tako da ništa od toga. Reklama
prikazuje čovjeka kojem zvoni budilica i koji se budi, kuha
kavu, pere zube, izlazi iz stana, dolazi na posao... Pa onda
na poslu obavlja sve što treba... I tako cijeli dan u kratkim
sličicama dok ne završi i ponovno ne legne u krevet.

Sigurno si mislite i šta je tu posebno – e, sljedeće. Slogan
te reklame je – «Zar nije lijepo kad sve funkcionira kako treba».

Smisao je bio pokazati kako ljudi uzimaju zdravo za
gotovo neke obične rutinske stvari u životu, za koje se
podrazumjeva da obavljaju svoj posao. Npr. budilica –
koja svako jutro zvoni i bez koje nema šanse da bi se
probudili tako lako i započeli sa novim danom. Kada smo
kod toga da ne zaboravim i ručni sat bez kojeg bi mnogi
bili izgubljeni. Pa onda pipa – tko još razmišlja ( osim
vodoinstalera ;) kako je to lijepo da samo odvrnemo
slavinu i voda poteče. Pa onda četkica za zube i kaladont.
Male stvari za koje se podrazumjeva da su tu i da svako
jutro obave svoju funkciju. Pa kafe aparat koji grije vodu,
melje kavu i dolje nam sipa neodoljivi napitak. Svjetlo –
počevši od šaltera pa do same žarulje. Toster koji nam
izbaci prepečenac baš onda kada je najbolje pečen.
Peć – stisneš gumbić i ona zagrije cijelu prostoriju. Da li je
ikad kome pala na pamet brava – obična mala rupica koja
nam omogućava da uđemo i izađemo iz naših sigurnih
skrovišta. Stvar pomoću koje otvaramo auto. Ključ isto tako.
Pa zvono na vratima. Uredska stolica koja se vrti i koju
možeš spuštati i dizati kako bi sjedio ugodnije. Mogla bi
nabrajati do sutra. Istina je da ljudi takve stvari u svom
danu i ne primjećuju. Tužno je to jer to su sve stvari koje
savršeno obavljaju svoju funkciju iz dana u dan a nitko na
njih ne obrača pozornost.

Svi prvo lupimo budilicu da se zgasi, otrčimo do kupaone,
umijemo se i operemo zube još u polu snu. Tek dok
popijemo kavu smo malo svjesniji ali onda hvalimo blaženu
kavu a stroja se ni ne sjetimo. Naguramo na brzinu jedan
ključ da zaključamo vrata, drugi da otvorimo auto, pa da
ga upalimo... Upadnemo u ured, upalimo peć ako je zima,
stisnemo šalter za svjetlo i uvalimo se na stolicu koju
ritmički ljuljkamo lijevo desno što nas pomalo i smiruje...
Te sitne kvalitetne stvari u našem danu jednostavno zatrpa
hrpa drugih stvari na koje se obaziremo. I tako prođe cijeli
dan a da najviše funkcija koje obavimo možemo zahvaliti
baš takvim stvarima kojih se i ne sjetimo. Na sve to me u
biti podsjetila i jedna jako dobra poslovica koju vam
ostavljam za kraj:

« Kad sve funkcionira kako treba, obično se nitko ne pita
tko je za to zaslužan «

Šta da kažem sad nakon toliko dugo vremena. Više ni sama ne
znam. PinkEye je napisala dobar komentar tipa - sad kad se vrati
će post biti dugačak sto kilometara. Pa pokušat ću što kraće, bar
ovaj dnevnički dio :)
Ja sam u principu dobro. Drago mi je što sam prešla na novi posao.
Za starim ne žalim ali lagala bi kada bi rekla da mi je dobro. Nisam
se dugo osječala tako potišteno i tužno dok idem na posao. Već
sam zaboravila taj osjećaj. Moja radna kolegica je totalno
antipatična osoba. Kriva riječ. Nepristupačna, hladna, odbija bilo
kakvu normalnu komunikaciju. Ako je nešto pitam odgovorit će ali
to je to. Upala sam joj neočekivano u njene planove. Prekonkurentna
je a da ne shvača da samo sebi radi konkurenciju. Ja se ne
natječem, ne moram. Sreća u svemu je što mi je guzda stvarno
fantastičan. Ne moram ništa reči, sve kuži sam. Smeta mu jako što
se ona postavlja tako prema meni a ne samo prema meni. Glumi
šeficu a nije ni blizu toga. Jednostavno ne želi biti od pomoći, ne
meni. Misli da je ugrožava sve što će mi pokazati i reći tako da
odmjerava svaki svoj potez. Mislim sjebala se. Kao prvo što se tiče
mene. Ja sam takve jela za doručak sa 18 godina - kad sam počela
raditi a kamoli sada. Ništa što napravi ne može me prevariti, čitam
je i predobro a isto tako i moj šef. Tako da se jadna sama plete u
svoju mrežu a nije toga ni svjesna. A bez potrebe. To je ono što je
tužno. Moglo je i može biti dobro i meni i joj a ovako će meni biti
sada ko zna koliko još strašno raditi u takvoj atmosferi a poslije će
njoj biti još teže. Ali nažalost ja pustim da me to dira i smeta i to
previše. Upala sam u već uhodanu ekipu i sada me se ignorira.
Popravljam njene greške od početka poslovanja do danas i još nisam
gotova a radim čak i doma. To je nešto prestrašno. Ja sam inače
majstor za organizaciju i mrzim neorganizirane osobe a ona je
neopisiva. Papiri od firme se nalaze na 200 različitih mjesta.
Svaki registrator izgleda ko glavica kupusa. Nikad ne zna gdje što
stoji a kada nešto fali ili nije u redu obavezno prebacuje krivnju i
odgovornost na nekog drugog. Već sad sam napravila posao koji
neki ljudi ne bi napravili u godinu dana. Stari guzda mi još nije uplatio
plaću tako da sam bankrot. Nemam kako doć ni do posla, opet bez
cigareta. Tako sam već dva tjedna. Ali nova plaća će za kojih 5 dana
pa samo još to trebam izdržati. Toliko ukratko ;) o poslu. Ja i dragi
smo super. To traje od onog dana kada smo se pomirili, poslije
prekida. Nismo bili u ovakvim odnosima od početka veze. Fali tu još
puno stvari zbog trenutne situacije sa starim ali nemam se šta žaliti.
On je prije dva tjedna napokon dobio posao. Zbog tog sam bila
sretnija nego zbog svog posla. Njemu doma je situacija jako loša.
Stari je puno gore, jedva da ga se može i nahraniti.
Ne može se to prepričat. Tko nije kroz to prošao ne može shvatiti
težinu svega toga. To je preteško za gledati sa strane a kamoli kad
si u tome. Meni se srce raspukne sto puta na dan kada samo čujem
ili na par minuta vidim šta se dešava a gdje njemu. On se još junački
i drži iako me strah jako da je to samo zatišje pred buru i strah me
kako će to biti ako tj. kad eksplodira. Kao što sam već i rekla, jako
me strah da nisam i neću biti tu uz njega onoliko kopliko treba i kada
treba. Stvarno dajem sve od sebe ali ne vidim da išta pomaže.
Eto toliko. Pokušala sam što kraće ali ovo je za sve što se dešava
vjerujte mi prekratko i ne opisuje sve onako kakvo je ustvari ali eto
da bar napišem nešto o sebi, a pravi postovi će doći na red, dajte mi
malo vremena. Pozdravljam puno sve i šaljem vam veliku pusetinu :))