Auris

U početku je to bilo samo bezazleno ljubljenje na kiši. Znam da je bio kišni dan, sjećam se toga. Prolazili su dani, nizali se, on je još uvijek tu.

Vodili smo svugdje ljubav, pa čak i na snijegu.
Prenoćila sam kod njega, donio mi je doručak u krevet. Iako nije osobit kuhar za mene je to bio najbolji doručak ikada. Tog dana nismo niti planirali napuštati postelju.
Koliko sam mu se puta prišuljala u snovima, stisnula se uz njega i zaspala u njegovom zagrljaju.
Izgradili smo vremenom naš mali svijet i nije važan kakav je to svijet, nego je samo važno da je naš.
Uvijek me zna nasmijati, oraspoložiti me i kad nije samnom uljepša mi dan. Obično mi pošalje sms da poslušam pjesmu koja je njemu tog trena prošla kroz glavu, a te pjesme toliko toga govore.
Kad mi je bilo teško držao me je kao kap vode na dlanu.
Postala sam njegova vila.
Nekada sam samo znala zaklopiti oči i potpuno mu se prepustiti.
Volim kad prstima prelazi po mojoj koži.
Bilo je tu nekoliko suza, možda strah od gubitka, ne znam. Ali sada znam da mi se sviđaju te naše suze.
Rekao je da se ponekad uplaši da nisam stvarna, jer sam tako posebna kao da sam stvorena za njega.
Što nas tek čeka?
Jedino što sada znam je to da mi užasno treba, da mi nedostaje i sada ja njemu poklanjam pjesmu: