Auris

Upravo sam bila kod križa zapaliti svijeću.
Ljudi dolaze iz svih krajeva Hrvatske.
Ogorčeni,
sa suzama u očima.
Vukovar je opet zavijen u crno.




















Imate post ispod-to je moje mišljenje o jebenoj haaškoj presudi.

Ogorčena sam cijelom situacijom, ovo je velika nepravda.
Mrkšić je osuđen na 20 godina zatvora, Šljivančanin na 5, a Radić je oslobođen svih točaka optužnice.
Nisam se nikada htjela petljati u politiku, posebice ne onu Haašku, jer je suviše sramotna. No, jednostavno ne mogu da se ne osvrnem na ovo. Rođena sam u Vukovaru, sa 7 godina ga napuštam zbog idiota koji su proveli velikosrpsku agresiju. Naravno da tada nisam ni znala što se događa, niti sam znala gdje su mi roditelji jer sam s bakom napustila grad. Druga baka je ostala tu još nekoliko mjeseci nakon pada Vukovara, slučajno smo je vidjeli na nekoj od snimaka na tv-u i uspjeli smo joj poslati novac da može doći u Zagreb.
Vratila sam se 1998. i upisala se u 8. razred osnovne škole. U blizini škole bila je jedna srušena prostorija (ma sve je skoro bilo srušeno, pa i sama škola) gdje smo se skupljali, bilo je tu i Srba. Jednog dana došao je učenik (Srbin) i rekao da će nas sve pobiti. Mislili smo da se zeza, da ne misli ozbiljno. Tada je počeo otkopčavati jaknu i iznutra je imao nekoliko bombi od koji je jednu bacio iza škole. Uspjela sam nekako doći do telefonske govornice i pozvati policiju. Nikad neću zaboraviti kako sam se tada uplašila. Isti dan je grupica srpskih učenika blokirala put Hrvatima prema autobusima kojima su ovi išli kući u okolna sela.
I sad, kako da tu bude mir? I nakon toliko godina ništa se nije promijenio, apsolutno ništa.
Koliko je ratnih zločinaca u pritvoru? Možda ako je jedan, ali više nije sigurno. Koliko je njih uhićeno za ratne zločine počinjene u Vukovaru, Sotinu, Berku, Mikluševcima i ostalim dijelovima kako Vukovara, tako i Hrvatske. Koliko njih odgovara za počinjene zločine?
Ma nitko, ljudi, vjerujte, nitko….E to je ono što je sramotno. To je ono što ova država dopušta. A naši generali su naravno pritvoreni.
Jučer sam s balkona vidjela neku strku, odjednom se puno policije stvorilo i tada sam skužila da su došli Sanader i Kosorica, krenuli prema križu zapaliti svijeće za poginule branitelje. Brzo su reagirali, nema što. Ali zar će to paljenje svijeća kazniti odgovorne, kada će oni biti uhićeni, kada gospodine Sanaderu? Što činite po tom pitanju.
I kada ću se ja sjetiti svoga djetinjstva koje mi je oduzeto, uništeno. Kada, recite mi! A doći ćete opet u kolonu sjećanja, hodat će te cestom koja još uvijek miriše na krv…….

Evo i podataka s stranice www.24sata.hr

VUKOVAR U BROJKAMA:
- 15.000 civila bilo je do zadnjeg dana u Vukovaru. Među njima je bilo i 3500 djece. Oni su dočekali okupatore, koji su od žena i djece razdvojili muškarce, koje su pobili ili poslali u logore.
- 13 policajaca koji su se borili na području Vukovara još uvijek su na popisu nestalih osoba i ne zna se što je s njima.
- 14.500 agresorskih vojnika poginulo je tijekom napada na Vukovar. Neprijatelju su branitelji uništili više od 400 oklopnih vozila, a srušili su i 27 agresorskih zrakoplova.
- 52 masovne grobnice dosad su pronađene u Vukovaru i okolici, a ekshumirano je 2000 žrtava, od kojih je 1688 identificirano.
- 6 godina imala je najmlađa žrtva silovanja u zloglasnom logoru u Stajićevu. Najstarija je bila baka od 80 godina.
- 12 hrvatskih redarstvenika masakrirano je i poginulo u zasjedi u Borovu Naselju 2. svibnja 1991. godine.
- 86 djece poginulo je u Vukovaru. Ukupno je poginulo oko 1100 civila i oko 600 branitelja. Ranjeno je 2500 ljudi.
- 40 ranjenika svakoga je dana stizalo u vukovarsku bolnicu. Hodnici, podrum i sobe bile su pune ranjenih Vukovaraca.

U početku je to bilo samo bezazleno ljubljenje na kiši. Znam da je bio kišni dan, sjećam se toga. Prolazili su dani, nizali se, on je još uvijek tu.

Vodili smo svugdje ljubav, pa čak i na snijegu.
Prenoćila sam kod njega, donio mi je doručak u krevet. Iako nije osobit kuhar za mene je to bio najbolji doručak ikada. Tog dana nismo niti planirali napuštati postelju.
Koliko sam mu se puta prišuljala u snovima, stisnula se uz njega i zaspala u njegovom zagrljaju.
Izgradili smo vremenom naš mali svijet i nije važan kakav je to svijet, nego je samo važno da je naš.
Uvijek me zna nasmijati, oraspoložiti me i kad nije samnom uljepša mi dan. Obično mi pošalje sms da poslušam pjesmu koja je njemu tog trena prošla kroz glavu, a te pjesme toliko toga govore.
Kad mi je bilo teško držao me je kao kap vode na dlanu.
Postala sam njegova vila.
Nekada sam samo znala zaklopiti oči i potpuno mu se prepustiti.
Volim kad prstima prelazi po mojoj koži.
Bilo je tu nekoliko suza, možda strah od gubitka, ne znam. Ali sada znam da mi se sviđaju te naše suze.
Rekao je da se ponekad uplaši da nisam stvarna, jer sam tako posebna kao da sam stvorena za njega.
Što nas tek čeka?
Jedino što sada znam je to da mi užasno treba, da mi nedostaje i sada ja njemu poklanjam pjesmu:

Nakon nešto više od 2 godine mog radnog iskustva neke stvari u ovoj firmi su se drastično promijenile, možda se nisu ni promijenile nego sam ja uvidjela kakvi su ljudi ovdje. Što bi rekao naš domar, 10 nas je zaposlenih ali toliko različitih karaktera da je to nevjerojatno. Uglavnom, svi zaposlenici su kukavice, osim mene. Ili imam predugačak jezik. Kako god da bilo. Volim reći što mislim i to ravno u facu pa ako se znaš nositi s tim, znaš, a ako ne očito da u životu nisi ništa naučio. Uzalud ti tvojih proživljenih godina.

Najmlađa sam i zato možda i najgore prolazim, ali ne dam se ja tako lako. Pošto radim u sobi s dvije babe, od koji je jedna isfrustrirana i anoreksična koja napada druge ljude jer nema svoj život ili ih napada čisto iz razloga da bi se i oni osjećali poput nje, a što se tiče ove druge, ona je melankolična dušica željna tračeva. Hrani se njima, živi od njih. Puj puj! Šef uopće nije nikakav autoritet, tek neka spodoba koja se u odijelu i kravati prešetava hodnikom i tu i tamo se odvaži nekom promrmljati «dobro jutro».

Nedavno je ova isfrustrirana uvukla mene u tu svoju mrežu i ja se dam isprovocirati. Nisam htjela pasti pod njen utjecaj od samog početka mog radnog odnosa pa ju je to valjda tako iživciralo da me je morala podbadati svakog dana i tako već 2 godine. Ona i njeni komentari, uvijek se ne nekog okomi i ne pušta. Bilo je tu svađice neki dan, tj. više mog urlanja. Dobila je što je zaslužila. Kasnije smo čak bile na razgovoru i kod šefa. On ni sam ne zna što da učini. Onda je ona pisala nešto protiv mene na čak dvije stranice papira (A4 format). Povrijedila sam ju kao svojim riječima, a ostali zaposlenici nisu mogli vjerovati da sam ja ovako mala (154 cm) tako glasna….Ma mogu biti i glasnija kad me netko napada i zazire u moj privatni život. Što se nju imati ticati zbog čega sam ja bila na godišnjem ili ostalo? Dođem tu, odradim svoje i odem doma.

Ne pričamo i dalje, meni ne pada na pamet započeti bilo kakav razgovor s njom. Ona ne priča s pola firme. Pitala sam ju pred šefom neka mi navede barem jednu osobu ovdje s kojom se nije posvađala…Hm…Nije imala koga navesti.

Što sve čovjek mora trpjeti zbog jadne, gole egzistencije.

Sjetila sam se jedne svoje selidbe….

Bilo je to davne 1998. Hm....davne. Za neke da, za neke ne, meni ovako zvuči dobro. Znate da sam za vrijeme rata živjela u Zagrebu. Moj stari je zbog posla već 1997. godine došao u Vukovar. Bio je smješten u hotelu, kao i ostali ljudi koji su došli raditi tu. Nedugo zatim dobio je stan u neboderu koji je među prvima bio obnovljen pa smo se iz Zagreba preselili u Vukovar. Nekih prizora se ne želim niti sjećati, znam samo da je nebo bilo posebno lijepo. Vedro, prošarano nježnim rozim tonovima, uvijek mi je to nebo budilo neku nadu za normalnim život nakon tolikih godina izbivanja iz Vukovara.
Dobili smo stan tik uz obalu Dunava, blizu luke. Sviđalo mi se mjesto, položaj, baš onako miran kvart i uz to poznat po košarci. Nismo mogli u naš stan u kojem smo bili prije rata jer je tamo bio neki Srbin, a ni stan nije bio obnovljen.
Ovaj stan koji smo privremeno dobili na korištenje navodno je prije rata pripadao nekoj baki koja je umrla, a njezini sinovi se nisu imali namjere vraćati u Vukovar, tako da smo mi završili u tom stanu.
Još je stari, pored obnove, ponovno ličio, stavljao parkete i sve ful sredio. Kako preseljenja uvijek bivaju naporna, tako ni ovo nije bilo nešto puno bolje. Nosi stvari, slaži, vadi i sve ostalo što ide uz to. Od silnog pospremanja lagano sam utonula u san, u novom stanu, u Vukovaru, nakon 7 godina, opet u Vukovaru.
Iduće jutro netko zvoni na vratima (bila sam malo začuđena jer smo se tek doselili jučer), stari odlazi otvoriti. Ne bi mogli vjerovati tko se tada pojavio…….
Hm…Ona baka koja je umrla, ona čiji je ovo stan bio prije rata, uskrsnula je. Baš šok! Kud mi je šok bila ta selidba iz metropola u ratom razoreni Vukovar, kud sam morala ostaviti sve frendove i prilagoditi se maloj sredini, tud i baba uskrsnula. Doselili se mi u Vukovar i odmah su se čuda počela događati.
Naravno, rekla je starom da je očito došlo do neke greške u poglavarstvu i da će ona zatražiti taj stan, a navodno je i neka kuma gradonačelniku. Ma te forice i veze i vezice….Uf.
Da, dobila je ona taj stan, a mi smo dobili veći odmah u zgradi iza tog nebodera. Opet preseljenje. U tri dana, tri puta.
Što reći na to sve? Od pljuvanja po državi i po ovima koji sjede u foteljama u gradskom poglavarstva nema koristi. Stoga se ovog događaja sjetim s smiješkom na licu.

Iskočila sam iz kruga, zavrtjelo mi se u glavi…
Svatko je krenuo svojim putem,
Tako je i bolje.

Čujemo se tu i tamo, ali na tome sve ostaje. Ipak je daleko, daleko od mene………

Kao da se osjetio u zraku taj miris jeseni, tako sam i sama uspjela namirisati nešto novo. Stavio je glavu na moje rame, a usnama je bio sve bliže mojima. Sve dok nam se usne nisu spojile. Igrale su svoju igru, svoju ulogu odabranu za ovu večer. Ruke su istraživale tijela, nježno, ne propustivši niti jedan dio. Obuzimala nas je strast, vatra, izgarali smo jedno u drugom. Doslovno sam se topila u svakom novom pokretu i dodiru.
Nisam sigurna da li sam ikada osjetila ovakvu nježnost i strastvenost istovremeno.

Bilo je prelijepo….

Sada stavljam šešir, postajem nova ljubavnica.

Znate onaj osjećaj kad vam se čini da se s nekom osobom stalno vrtite u krug? Što god se dogodilo, na istom ste.
E, danas se upravo tako osjećam. Kao u nekom začaranom krugu.
Neki dan je sve bilo toliko dobro, strastveno, nježno...Poželjeh još.
A jučer su se nanizale neke svađice.
Zašto ne bi mogli biti zajedno?-upitao me
Šutim.
Rekli smo da ćemo razgovarati kad dođem.
Da. Ne znam, daleko si, ne dolaziš često. Trebam nekoga tko će biti uz mene. Uostalom, nisam imala vezu na daljinu. Tu se baš ne snalazim. - odgovorih
Prešli smo i preko toga. Uživali smo kasnije jedno u drugom.
No, jučer sam imala grozan dan na poslu. Mislim da neki ljudi nisu vrijedni spomena, pa tako niti neću o njima.
Bilo mi je užasno teško i trebala sam ga. Ali on je imao nekih obaveza.
Ja sam i dalje ustrajala na ne znam ni ja čemu.
Sad kad si tu i kad te trebam ne možeš biti samnom....
Osjećam se jadno zbog ovog što si rekla.
I tu je počela svađa.

Želim iskočiti ponekad iz tog kruga, tek toliko da se stopim s masom, koračam baš tamo gdje me nitko neće primjetiti, gdje nitko neće znati kada razmišljam o njemu i gdje nitko neće dovršavati moje rečenice tako vješto kako on to čini.


(btw-nisam vam rekla, dobro, nekima jesam - prošla sam na prijemnom i sad sam studentica prava)

Evo i pjesme koju slušam ovih dana..............

- Vragolasta si!
- Ma nisam…..
- Što ako se zaljubim u tebe?
- Ne smiješ se zaljubiti u mene.
- Hm..kako misliš ne smijem?
- Pa ne smiješ si dozvoliti da se zaljubiš, zar ne?
- Nemoj me to pitati.

Pogled izravno u oči, drugačiji nego inače, tijela pripijena….Stojimo.
Pogledaš u zvjezdano nebo, uh, koliko je bilo zvijezda tada ili smo ih samo mi toliko vidjeli. Zagrliš me, privučeš me sebi, čvrsto me držiš, ne mogu se ni pomjeriti, niti to želim.
Poljubac, i on je bio drugačiji. Nekako vatreniji. Udaljavamo se…
Uzmeš me za ruku, povučeš me k sebi i opet me poljubiš. Odlaziš na jednu stranu, ja na drugu, moj prijedlog.
Ne smijemo biti viđeni. Nikako! Ljudi bi odmah krojili priče….Koji ljudi, briga me, briga me za ljude. Ali ne smije nas NITKO vidjeti.
S vjetrom u leđima i blještavilom u očima nađem se u prolazu. Ti dolaziš s druge strane. Približavaš mi se. Još jedan poljubac, samo još jedan za večeras, iako sam tako nezasitna. Drhti mi tijelo. Da, poljubiš me. Otišla sam kući baš sam bila sretna, presretna. Pjevala sam….


- Posebna si i vrijedna truda!
- Hvala, lijepo od tebe.
- Molim! Kad je tako. Što te duže znam sigurniji sam.
-
Zaspala sam s pramenom kose preko lica koji je mirisao na njega. Smijem se.....