|
Početak je godine 45-te. Njemačke jedinice se povlače pred naletima Crvene Armije, očajnički grizu, ne bi li bar malo usporili neumitno napredovanje zbornaje komande, nadajuć se da u će u međuvremenu savezničke snage prije stići do Berlina. Hitler je po karti stalno pokazivao na nepostojeće postrojbe i urlao na štapske oficire koji su mu stidljivo pokušavali izjaviti da tih jedinica više jednostavno... nema. Te proljetne večeri nad gradom koji je zbog svoje ljepote nosio naziv "pruska Firenza" prolomio se glas zapovjednika iz jata teških bombardera, komandnog aviona na kojemu je bila nacrtana polunaga ljepotica kojoj su umjesto grudi bile nacrtane dvije avionske bombe a simboliku bradavica preuzeli su odšarafljeni upaljači. -Boys... razvali, ispuštaj teret! Sjebimo ih bez milosti kao Hrvati Knin 95-te! Iz jata aviona javio se iznenađeni ton: -Sir, razumio sam komandu, ali tko su ti... Haurvati? Not understend... šta je to Knin... Ne razumjeti... 95-ta godina, jel to prije nove ere... sir... zar su tada postojali avioni? - Ništa se ti ne brini. Ako dovoljno poživiš, unuci će ti pričati o tome. * * * Kojih 60-tak godina poslije u lijepo uređenom uredu hrvatske vlade sjedio je gospodin hrvatski beskičmenjak nasuprot nekom uštirkanom nižem činovniku, upravo pristiglom iz neke juropske prijestolnice i čitao papir koji mu je gospodin voštanog lica, na kojemu se nije mogla pročitati nikakva emocija, dao u ruke nakon formalnog i hladnog rukovanja. -Kakav bezobrazluk! - pomislio je hrvatski bezkralježnjak. Pa mogao mi je barem poželiti "dobar dan, hauarju" ili tako neko slično sranje! I to mi je ta Europa. - pomislio je al u sebi, dakako, dok se ponizno i servilno smješkao voštanoj figuri. Poltronski smješak mu je polako nestajao sa lica a krupne kapi znoja su se pomaljale po obrijanoj ćeli. Obrisao ih je uvijek spremnom maramicom, odložio papir i zagledao se u došljaka. - Gospodine mora da se šalite. - gledao je ozbiljno i ustrašeno figuru. Mora da se šalite! - šeretski je i na silu pokušao ostvariti komunikaciju. Recite mi da se šalite. Rekao sam ja svome pomoćniku: "Ovo je neki šaljiv tip, uvijek su nam dolazili sve neki ozbiljni." Ali vi ste... Gledao je i dalje sa užarenim iščekivanjem očekujući potvrdu. Klimajući lagano glavom, razrogačenih očiju u znak odobravanja, očekujući potvrdnu reakciju. -I??? Dajte no... Gledao je u totema i tražio bilo kakvu potvrdu svoga očajničkog nagovaranja. - Šalite se jelda. To ne može biti ozbiljno, bože moj, to mora da je šala. Pppa to... da... to je cirkus totalni! To ne može biti istina! To ne, nikako. Totem je samo niječno i kratko zavrtio glavom. -Isuse Bože! - zavalio se u fotelju. Nedostatak kralježnice je uvjetovao da sklizne skoro do ruba stola. Spasio ga je posluživatelj koji ga je podigao i zakačio na kuku koja je za takve situacija bila pripravljena na vrhu velike secesijske stolice. - Znači istina je, govorili su mi, da, al ja nisam vjerovao. Ne, ne to je nemoguće... Takvo nešto... Ovo je gore od svega što su mi govorili... Kako da ja ovo kažem narodu? Totem se konačno oglasio: - Gospodine to je vaš problem. Nekako ćete im već objasniti. To vam je posao zar ne? Hrvatski bezkičmenjak je nakratko živnuo. Javila se nada. Možda ću ga uspjeti uvjeriti... -Naravno, da, to mi je posao. Sigurno, ništa ne velim... ne, sve je u redu, u pravu ste. Ali gospodine, to je totalna budalaština, u tom Kninu nije poginuo nijedan čovjek, ili je možda jedan ne sjećam se više... ali jedan čovjek, razumjete li vi!? Šta je to za rat, jedan čovjek, pa to je ništa! Bio je rat..Isuse Bože, kako ne shvaćate? Totem se ponovno zaključao u oklop. Bezkičmenjak je nastavio: - Vi znate da sam ja sve ispunjavao, sve vaše budalaštine, ali ovo je previše. Ja... ja to jednostavno ne mogu, pojest će me, narod će me zgromiti, ne ne, to je nemoguće... Da smo bar... Kako sam bio glup! Ja sam se veselio kad smo oslobodili zemlju sa tako malo žrtava na obje strane. A sad - snizio je u očaju ton - da smo bar srušili neki grad i pobili neke ljude bilo bi mi lakše vjerujte. Uradio bi to... ovako... - skliznuo je srednjim prstom o palac, pucnuo je. Ovako bi to napravio. Ali sad... Voštana figura je procijedila: - To je vaš problem. Imate šta imate; raspolagajte s onim što vam je pri ruci. - zagledao se u europsku značku sa žutim zvijezdicama koja se kočila na bezkralježnjakovom reveru - Inače ćemo se pobrinuti da vidite i druge zvjezdice. - Ali mene će narod rastrgati! Kako da im to priopćim, ja sam gotov, razumjete li vi moj položaj? Bože! - procijedi uplašeno. -Šta će biti s mojom djecom, voljenom ženom... Ljubavnicom koja mi toliko znači iako je nezasitna što se tiče poklona... - Gospodine... - brižno mu stavi totem ruku na rame - ne brinite se, mi proučavamo svaki narod. Hrvati neće ništa napraviti, mi proučavamo svaki narod- zar vam mi sličimo na diletante i avanturiste? Uostalom, zar mislite da bi se mi tako zaletili i ovo tražili npr. - od Srba? * * * * Ako mislite da je ovo fikcija i gorka šala, varate se, ovako je sigurno izgledao sastanak hrvatske vlasti i nekog uštirkanog europskog činovnika koji je došao u Hrvatsku da traži, zahtjeva i dobije stvari nepojmljive ljudskom umu. I stvarno čovjek očekuje svaki čas da se digne zastor, da na pozornicu istrče klaunovi, da se prolomi grohot i pljesak, da se odnekud u trapez-hlačama pojavi Đuro iz Nadrealista i pokaže prstom u zid: - Nasmješite se, skrivena kamera! Morbidnost vica čiji smo postali taoci očituje se u tome da nam sude oni koji su spepeljali prusku Firenzu sa svim njegovim žiteljima , otvoreni grad bez vojnih ciljeva i pun izbjeglica; bez vojnih postrojenja i to na kraju rata kada su pobjednik i pobijeđeni već davno bili odlučeni. Beskičmenjačka hrvatska vlast je išla i korak dalje. Sudila je svaki hrvatski stvarni i izmišljeni krimen, a poput svjetskih žonglera abolirala je sve srpske svinjarije. Prešutila je Škabrnju, Osijek, Vukovar, Baniju, Dalmaciju, Liku - kao što je svjetska kamarila prešutila prekomjerno granatiranje Vukovara, Sarajeva, Osijeka i desetine drugih srušenih gradova i sela. Još pamtimo onaj igrokaz nad kojim se zgražala sva hrvatska "napredna" javnost kada je stari lisac i politički kameleon Šeks odbio potvrditi navode u optužnici protiv svojeg dojučerašnjega kamarada. - Gospodine Šeks- upitao ga je sudac - šta vi znate o ratnim zločinima u Osijeku? - Khhmm. Pa ovako... - klatario se polupijani Šeks - Toga je bilo, hik, inače gospođica s vaše desne strane... prekrasan kostim, za moj ukus malo prekričav a i izrez na grudima je mogao biti malo dublji... - Gospodine Šeks budite ozbiljni, govorimo o žrtvama, šta znate o Srbima u ratnom Osijeku? -Šta znam? Kakvo je ponižavajuće pitanje, pa ja sve znam, bio sam predsjednik kriznog štaba. Te spodobe su nam pobile preko tisuću ljudi... pa da... khm hik! - Gospodine Šeks, mi se ne razumijemo. Ja pitam za mrtve Srbe u Osijeku, ubijene. Ostavite to, tisuću i nešto ljudi, molim vas. To nas ne zanima. - Pa naravno da smo ubijali te spodobe koji su nam rušili grad i ubijali ljude nasumce, nego šta mislite vi... Nakon svih svinjarija koje smo progutali, nakon svih govana koje smo pregrizli, hrvatski apetit se nije smanjio; ždrijela i dalje vape kao grotlo praznog kontejnera u koji svaki, pa i slučajni prolaznik - može ubaciti kakvogod smeće poželi. * * * Vratimo se na početak priče. Te proljetne večeri, britanski i američki bombarderi napravili su scenarij koji kao da je prepisan iz Ivanovog Otkrivenja, najgore apokalipse. Prvo su grad okružili vatrenim prstenom da nitko ne može pobjeći iz njega a onda su stotine i tisuće bombardera zasipale grad fosfornim i zapaljivim bombama. Cijeli grad se pretvorio u jednu veliku plamenu buktinju. Nastao je fenomen koji se nikad prije i nikad poslije nije ponovio: "vatrena oluja". Fenomen koji uzrokuje da se zbog velikog izgaranja uslijed potrebe za kisikom, javljao plameni kovitlac koji je sa zrakom usisavao ljude u vatreno središte kao kad usisivač usisava zrnca prašine. Rijetki preživjeli su svjedočili kako su vidjeli kako ljudi lete zrakom i nestaju u vatrenom paklu Dresdena. Tisuće ljudi se pogušilo u podrumima zbog nedostatka kisika kojeg je svega jela paklena lomača koja je žderala cijeli grad. Oni nam sada sude za prekomjerno granatiranje razuma. |
|
Svi vjerovatno znaju za onu poznatu misao Dobrice Ćosića, "Mi Srbi lažemo......" gdje on potanko i poetski navodi razloge, zašto oni, Srbi vole lagati, lagariti, krupno i krupnije, sve naravno zamotano u neki plemeniti cilj, po srpskim zasadama plemeniti naravno. E sad pitat će te se, kakve to ima veze s onim o čemu pišem. Kroz tekst će vam se, nadam se, sve samo kas'ti. Bijaše to kasna jesen 93-će. Rat u BiH je trajao ujednačenim ritmom. Plave kacige, nazvane "mirovnom misijom, besmisleno su lutale bosansko-hercegovačkim gradovima i selima, pokatkad bi imali čudnu naviku ili hobi, da grle električne stupove ili željezne konstrukcije radara po bosanskim nedođijama ali i to treba reći, nesebično su zamjenjivali najčešće muslimanske muškarce koji u rovovima nisu mogli ispunjavati svoje bračne dužnosti. Od svih tih beskorisnih zgubidana i foliranata po ozbiljnosti se istakao jedino britanski kontigent, koji se "sasvim slučajno" našao na liniji dodira dojučerašnjih "saveznika" Hrvata i muslimana. Tamo se "slučajno našao" naravno sa zadaćom da "očuva mir". Za to sve vrijeme beskorisnog tumaranja bjelosvjetskih propalica i špijuna, trajao je rat između sva tri konstituvna naroda sa različitim intenzitetima i prioritetima, rat koji se pretvarao iz pozicijskog u ofenzivni, iz rovovskog u napadačke akcije manjeg ili većeg obima. Muslimanske snage su veći dio potencijala upregle da očiste Srednju Bosnu od Hrvata, krajišnici i istočnobosanci nisu jurišali na Prijedor ili Foču nego na Vitez i Kiseljak. Hrvatske snage, malobrojne i isrpljene očajnički su branile zadnje crte obrane znajući da bi njihov vojni poraz značio totalni egzodus i pogrom neviđenih razmjera. Za to vrijeme malo južnije trajao je rat i u Mostaru jedinom većem BiH gradu gdje su Hrvati imali neku šansu da dobiju i oni za sebe jedan urbani centar. Linije su tu manje više bile iste kao na početku rata, samo su obrisi iza linija mijenjali oblik i kulisa okoliša je postajala idealna za snimanje staljingradske epopeje. Onda je pao on, stari most, simbol grada Mostara, vitki luk koji je bio poznat i u svjetskim mjerilima, mjesto odakle su mostarski mladići dokazivali svoju hrabrost i muškost a navodno je pobjednik u skokovima sa omiljene "đuturum ćuprije" postajao glavna faca u gradu sa svim beneficijima koje idu s tim u takvom mentalitetu i mjestu. Nikoga naravno ta vijest nije pretjerano uzbudila, ako govorimo o ratnicima i svijetu uhvaćenom u ratnu zamku jer ruku na srce, malo je to koga moglo izbezumiti nakon svih ratnih slika, pokolja, logora, masakriranja, svih onih slika koje čovjeka zamisle, jesu li ljudi uopće razumna i humana bića. Ali ta vijest je dobila ..kako se kaže "prajmtajm" u svim svjetskim medijima, krenuo je festival osuda i zgražanja, kao da je taj most vrjedniji od desetaka tisuća ljudskih sudbina, od svih poklanih i silovanih ljudskih bića, pored kojih su uštirkani plavci prolazili kao pored fiktivnog i stvarnog "turskog groblja", kao da je tek pad đuturum ćuprije, užasnuo fragilna bjeolsvjetska srca. Optuženi su naravno Hrvati, jer tko bi drugi bio, oni su jedna strana u ratu, oni su tu, ta nije valjda druga strana srušila svoju "svetinju". To je bilo tako logično i jednostavno, da nitko nije niti spomenuo..stani, tu nešto nije u redu, odkud kamere tamo, odkud tamo oni jedini savjesni Unproforci, šta se tu ustvari dogodilo. Ustvari, sve je leglo kako bi se u kockarskom žargonu reklo, ko kec na desetku. Kako bi se reklo nemaštovito, uloge su ionako davno podijeljene Hrvatski mediji su naravno prihvatili priču, tada se već krojila politika demoniziranja BiH Hrvata i svaka pa i izmišljena vijest koja bi išla u tom pravcu bivala je eksploatirana do dna, a kad bi došla do dna, onda bi se novinarski perom grebalo po dnu da se ono najslađe izvuče, još onaj šug koji se zapekao na dnu novinarske čorbe skuhane u manipulatorskom ekspres loncu pod visokim pritiskom. Nakon toga, godinama a i deseteljeće i više, šištao je parom neviđeni linč nad BH Hrvatima, nametnuta im je stigma rušitelja Starog mosta, ovovjekih barbara, tisuće stranica i kartica novinarskog teksta od najgoreg šljama, lažljivaca sa početka priče, besprizornih moralnih i fizičkih nakaza kolektivno se izdrkavalo nad jednim poniženim i oklevetanim narodom. O tome su se snimane TV emisije gdje se rasčlanjivalo, naravno "argumentirano", kako samo to i samo ta nakupina nečega, što se pogrešno naziva ljudima, zna raditi, Ispričavalo se zbog "našeg divljaštva", ograđivalo se od njega, razotkrivalo ga, "raskrinkavalo", pa je tako par godina TV studijima susjedne Hrvatske harao lik koji izgleda kao nilski konj u pretiloj fazi, mahao nekim dokumentom, nazivajući ga falsifikatom traljave hrvatske zločinačke družbe, tresao se, hroptao, grkljao, uzbuđeno soptao a razlog njegovom oduševljenom otkriću kojim je sve demistificirao bio je poklič na dnu naredbe, poklič s kojim su džihad ratnici kretali u sveti rat protiv nevjernika, poklič kojim se zavrašava naredba armijskog zapovjednika u Žepču da se cijeli kraj ima očistiti od Hrvata. Hipotamus je tu svoju tvrdnju da se radi o falsifikatu gradio na činjenici da je poklič navodno nepravilno napisan. Umjesto Allahu Ekber, na njemu je stajalo Allah Uekber. To je vodenkonju bilo dovoljno da dokument proglasi amaterskim falsifikatom kojim su traljavi hrvatski obavještajci željeli krivnju za rat svaliti na protivničku stranu. I nitko se sve te godine nije našao reći debelom budalašu da su oba pokliča isto tako pravilna i nepravilna i da se oba podjednako koriste ali sve da i nisu, kao da je svaki dojučerašnji instant musliman koji je pijan zatvarao krčme i krkao svinjetinu savršeno znao za preciznu formulaciju poziva u sveti rat. Medijsko masakriranje Hrvata u BiH se nastavilo i traje, muslimanski zločini su se tu i tamo stidljivo spominjali, usput i nevažno dok su se hrvatski, oni rijetki, iskorištavali do "grebanja po dnu" a oni izmišljeni su dobijali sve elemente groteksne fikcije. I nitko se nije našao da prekinu taj pohod medijskih Orka, da prestane to sve sotoniziranje, sve te laži, sve te fantastične lagarije. U pohodu na obespravljeni i oklevetani narod, sve je bilo dopušteno. A najbolja alatka u toj raboti je bila, njihova stara i dobra laž, laž sa početka priče.. Muslimanska strana je to naravno eksploatirala do krajnosti, savršeno se uklopila u lažljivi scenario, koristeći to za daljnje obespravljivanje Hrvata a kad se đuturum ćuprija ponovo nadvila nad Neretvom čak su i tražili da se otpjeva pokajnička sentenca "Oprosti". Svijet ne pamti takav himbeni bezobrazluk da se vlastita svinjarija pripiše nekom drugom i da se od objekta njihove perfidne manipulacije još traži i isprika. Sve je to malo manje čudno, kad se zna da takvom soju ništa nije sveto niti se takav obraz može i zbog čega zacrvenjeti. Zašto sve ovo pišem, ove svima poznate i već pomalo dosadne stvari. Znate zbog čega, čitali ste. Prije par dana haški sud je odbio dokaze tužitelja da su stari most srušili Hrvati. Ono što su ionako svi znali. I mi i oni i debeli vodekonj i svi njegovi drugovi ..Orci, svatko normalan i svaki onaj sa izkeženim trulim, otrovnim zubima. Naravno, to nije garancija da se neće pojaviti novi dokazi, neki novi svjedok sa bradom koji će se zaklinjati da je baš on čuo riječi naredbe "prčin ti stari most, drmaj Jozo". Od suda koji ozbiljno razmatra sintagmu "prekomjerno granatiranje Knina" može se očekivati ama baš sve. No ipak, danas se oni, koji su se do jučer zakljinjali u tu smijuriju, zgražaju i zdvajaju kako sud eto nije odjednom pravedan. I je li bilo dosta, drugovi, neljudi, stoko? Je li bilo dosta vašeg izdrkavanja, vaših laži, vašeg sotoniziranja? Nije, znam da nije, jer bez toga ne znate živjeti, jer vam to treba kao zrak koji dišete ako uopće dišete kao ljudi. Ako ne postoji neka vražja utičnica na koju se prikačite svako jutro da biste se napunili Luciferovom energijom. Da se zasramite, ne očekujemo to, ali bi bilo barem jedno dobro, da odjebete, da odjebete toliko daleko da nam bude potrebno otići na lansirnu rampu ako vas poželimo posjetiti. Zahvaliti vam se. Da nas više nikad ne stavite u pogana usta. Mislim da je to mala satifiskacija za sve zlo koje ste nam nanijeli. I nanosite. Vraćamo se na početak priče. Srbi lažu da bi sebe opravdali a druge optužili. Hrvati lažu da bi sebe optužili a druge opravdali. Ovime završavam... štobisereklo. Od nevjerice i gorkog grohota ostao sam bez teksta. |
|
Sigurno ste čuli za onu pitalicu-štos. Zašto su Hrvati tako genijalni? Zato što im je jal u genima. Cirkus je naime gotov. Stvari su spakirane, kamioni su prenatrpani, zvijeri su u kavezima, koštice i papiri su ostale na spaljenoj travi, jeftina pozornica je razmontirana, svjetina se povukla a zadnji koji su napustili poprište bila su dva otužna klauna. Jedan sa štitom, drugi na štitu. kao što reče jednom patet Đole." dal' je sve to bio samo fol, dal' je to samo jeftin trik" Moćna medijska mašinerija vodila je ručicu genijalnog hrvatskog i građanskog čovjeka do glasačke kutije gdje je, bauljajući kao zombi ili kao malo dijete koje stroga ali brižna majka vodi za ručicu, kako se ono kaže..odlučio. I pala je na guzicu ona teza onog debelog novinara kojemu košulju šiju od šatorskog platna, da se Hrvatska dijeli na onu urbanu i onu ruralnu, na onu naprednu i onu zaostalu, na onu europsku i onu balkansku, na onu produktivnu i onu lezilebovićku na crnu i crvenu Hrvatsku. Naime kaj, cijela Hrvatska se zacrvenjela, od slovenske savudrijske vale do mučeničkog Vukovara , od tihog i nenametljivog Međimurja do snobovskog Dubrovnika. Ono jes, tamo negdje oko mrkog Gospića javlja se jedna crna točkica kao prišt na licu, neugodan i negledan, svrbucka ali ako se pomno ne zagledaš i ne primjećuješ ga. Hrvatska se naime zacrvenjela. Ko rumena divojka, mlada i prpošna ali stidljiva, radna i smjerna otarasila se neuglednog udvarača koji joj je bacao prostačke fore a u sve u cilju da je zavede, iskoristi, ukalja joj čednost, pružila je svoju bijelu ručicu u satenskoj rukavici, blaziranom gospodinu na rukoljub. Cirkus je otišao ali se u daljini još čuje potmula rika gladnih, pripotoljenih bezubih životinja koje su navikle da im bič pucketa nad glavama. Pusti ih na slobodu, oduzet ćeš im sav smisao, saplest će se o prvi kamenčić i sakriti se za prvi grm. Nemojte napadati Zagreb. On je sve ono što smo mi. Sve "odlike i vrline našeg naroda smještene su na potezu Medvednica- Dugave i Vrapče-Sesvete. Zabij šestar u Ilicu ili na Gornji grad i zaokruži kružnicom jedan će krak neumitno pasti na malo mjesto pitomog naziva..Pogana Vlaka. Zagreb je naš genijalni jal, naše vječno jamranje, naš izobličeni odraz u ogledalu. Jer kao što su s prezirom stare zagrebačke hoch gospođe gledale na priprost svijet kako Krleža reče a to slučajno čuh u jednoj TV emisiji od isto tako jednog blaziranog gospodičića, izgledom i vokabularom potpuno nalik novom poglavici hrvatskog neplemena " na oliander terasi hotela Esplanad' sjedile su gospođe, pile kavu i razgovarale se na njemačkom a samo par stotina dole, preko Save, ljudi su se kao svinje valjali u blatu". Reče to gospodin sa takvim prijezirom i sjetom da ti ga načas bude i žao, što je taj njegov mir satkan u odvratnom samoponižavanju nepovratno izgubljen. Ali nemojte se puno zgražati, nisu li mostarci Hrvati, posrprdno pozdravljali teško obučene UN-ovce čiji su plavi šljemovi cvrčali na užarenom mostarskom asfaltu "kad ste šljegli Rakićani", isto onako kako su dočekivali sa prezirom i posprdom svoje manje vrijedne sunarodnjake u suknu i crvenim pečama. Nije li svaki "građanin" našeg malog mista, mista kojemu s kraja na kraj možeš dobaciti škriljkom kamena dočekivao tako seljake iz bliže okolice i držao se nadmoćno kao da je guzicom prvo tresnuo o zlaćanu bešiku a ne u drveno, od starijeg sestre ili brata, naslijeđeno korito. Zagreb kao i cijela Hrvatska to smo mi. Zagreb jeste i kozarački pištolj doktor koji se dokoturao u Ilicu ili Jurjevsku na konju, poderanih čakšira, priprost i bahat, nasilan i surov, on koji ništa veće od plasta sijena nije vidio a sad je gospodin građanin iako mu je bliži predak ostavio zemljanu zemunicu i trudnu kravu u njoj. Ali Zagreb je i naš "kuomordinar Žorž" priprosti i servilni gmaz koji se umilivši se moćnom meceni, zaboravio ko je što je, što je bio i odakle je otišao i koji sa još većim prezirom od gradske gospode gleda na svoje zavičajne "prostake". Nije stekao poštovanje većih i uglednijih od sebe, njegov servilni i gadljivi stav još više odbija presvijetlu gospodu ali to nimalo ne smeta da kuomordinar istrajava u svom biciklističkom stav prema gore savij leđa a prema dole gazi, . Zagreb je samodopadan, sam sebi dostatan, on osjeća da taljiga taj priprosti svijet koji se za njega zakačio, vuče, hropće, sopti i on ga se želi otarasiti. On pati od vječnog kompleksa Beograda kako to jednom reče jedan potjerani genijalni komentator " on žudi biti viceprestonica Balkana" a istovremeno bi htio pobjeći od njega. Teška raspolućenost duha jednog grada koji nikad nije znao kome pripada i tko njemu pripada. Želio bi on kadkad pobjeći tamo u zagrljaj bečkih dama u krinolinama zaigrati valcer, zatoptati nožicama tamo negdje na Prateru, posjesti za secesijski stol, popiti čaj sa kakvom groficom ali ga dočeka isti prezir koji on tako ustrajno istovara na glave svojih zgoljnih sunarodnjaka koji se samo "par stotina metara niže kao svinje valjaju u blatu". On ne može biti integrativni centar hrvatstva, njemu je sve to daleko i mrsko, on je zavaljen u otrcanoj ali otmjenoj fotelji koja je ostala nakon što je gospodin grof odjezdio tamo iza sončanih Alp. I ostavio mu je samo prezir, nahranio ga s njim da ga prenosi dolje i niže, kao vječnu zakletvu i kletvu, da nikad taj gnojni zadah ne iscuri iz njega. Zagreb je oblikovao nas i mi smo oblikovali Zagreb. Takva simbioza nije zabilježena u životinjskom ali ni u biljnom svijetu. I nemojte se brinuti , nije on jedini. Cijela Hrvatska a bome i Hercegovina skupa s Bosnom ponosnom zacrvenjela se. Ali ne brinite, nije od srama. |
|
Povijest pamti mnoge karikaturalne likove koji su se svemirskom zajebancijom, Jupiterom u ovnu ili tako nekom sličnom astrološkom budalaštinom ili jednostavno nasljednom čašću našli na čelu raznih oblika organizacija država ili feuda. Pa smo tako imali svima poznatog, ludog rimskog cara Kaligulu koji je svoga konja proglasio senatorom, imali smo onog bavarskog kralja Fridriha koji je bio opčinjen bajkama, pa je dao sagraditi one silne šiljate dvorce koje vidimo na kamenim odlomcima južne Njemačke a koje sad posjećuju tisuće turista, pa se ta u ono vrijeme suluda investicija koja je opelješila bavarsku državnu kasu čini i skoro pa vizionarska. Bilo je budalaša svih fela, ludih kraljeva, shizofrenika, perverznjaka svih vrsta ali ono što je zadesilo Hrvatsku zadnjih deset godina prevazilazi svaku pa i morbidnu maštu. Naime na njezino čelo je došao "čovjek" koji je porušio sve skale mjerenja ljudske imbecilnosti, himbe i prijevare. Lik koji je najjeftinijim parolama o svojoj hinjenoj dobroćudnosti uspio prevariti većinu građana kiflanije, iako je sve samo ne dobroćudan, pozivajuć ih da zajedno srču kavu što je sitnozube primate toliko izbezumilo da su počeli u njemu gledati poluboga koji se spustio među smrtnike, da je počesto crna tekućina ostajala nepopijena u šolji, jer su primati opčinjeno gledali u bradato božanstvo potvrđujuć zorno onu Njegoševu da je "pučina, samo stoka jedna grdna" I nikako čovjek da se privikne da je tako nešto moguće, da je to sve kao neki vic, da ljudi mogu toliko bit glupi da ne vide očigledno, da taj čovjek je bio sve samo ne ono za šta se izdavao. Tako kad je npr. galamio o krađi novca oni su mu vjerovali iako postoji snimka gdje prima ček od jadnih iseljenika, istih onih na koje je poslije pljucao, prima ček i smješka se servilno kao dijete na tuti kad obavlja onu stvar koja mu pruža olakšanje i ugodu. Lik koji je tvrdio da je napustio Tuđmana zbog politike prema Bosni iako je izišao iz HDZ-ea nakon prekida rata s muslimanima i koji je u vrijeme svoje moći smjenjivao raznorazne Kljujiće i bio stranački poslušan do kraja. Lik koji je pričao o privatizaciji a koji je dao izjavu kad su se lomila koplja, treba li ju provoditi u ratno vrijeme "političari moraju bit prvi u privatizaciji kako bi narod vidio da njegovi prvi ljudi imaju povjerenja u hrvatsko gospodarstvo" što je povijesna groteska kad se uzme u obzir šta je poslije pričao. Lik čija se imovina ni danas ne zna, kao ni to tko mu je financirao prvu kampanju i jesu li njegovi posjeti po Europi gdje lobira za muslimansku viziju BiH, kao i njegov posjet Kosovu par dana prije isteka mandata samo vraćanje davno preuzetih dugova. Osoba koja je umješana u skoro svaku aferu, čija se obitelj besramno koristi njegovim položajem i o čemu nitko ne smije pisati. Pamti se i njegovo začepljivanje usta teškim lokotom svima onima koji su se usudili napisati nešto što njemu nije bilo po volji ili bi se netko usudio postaviti par pitanja, pitanja koja i danas lebde kao u zrakopraznom prostoru kao lelujave izmaglice u nekoj močvari i svi znaju da tamo spava zlo ali se nitko ne usudi zakoračiti tamo. Zadnji diktator hohštapler na ovom prebijelom svijetu, teška laž, farsična prevara, osoba koja se proslavila "genijalnim doskočicama" tipa "institucije moraju funkcionirati", "resurse treba aktivirati" "transparentno u regionu" opčinjavala je nesretni narod koji je gledao u njega sa strahopoštovanjem kao što hipnotizirani kunić gleda u kobru koja je raširila svoj klobuk i sprema se na napad. Odlazi cirkusant koji je nanio toliko štete svom narodu a pogotovo nama Hrvatima u ovoj nesretnom tamnom vilajetu, nikad nas nije posjetio, što na kraju uopće nije loše, slao nam je svoje imbecilne poruke o Sarajevu kao nekom gradu gdje se trebamo boriti za svoja prava kao da je to Sarajevo neki uljuđeni grad gdje su bitni zakoni i paragarafi a ne orijentalna kasaba gdje caruje najgori zadah iz Andrićevih romana, zadah zadimljene sofre gdje se čibuči i srče kavetina, zadah nerada, sile i zapta. Moglo bi se o tome danima, o njegovom lažnom svjedočenju protiv vlastite države s kojim je kupio vlasititu amnestiju, o morbidnim vicevima koje je pričao po čemu je ušao u svjetske anale, o njegovim kriminalnim vezama, ali sve je to ionako sad bespredmetno, šteta je učinjena a narod je ostao jednako glup i povodljiv nalik glinenoj masi koju možeš oblikovati kako poželiš. Odlazi resurs efendija i kad se danas probudite pa kad se budete sjećali i stavite glave među šake kao poslije nekog ružnog sna i obuzme vas osjećaj sreće da ste se probudili i da je sve to bilo ružno snoviđenje, sjetite se barem jedne utješne...on odlazi a mi ostajemo tu, usprkos svim efendijama. |
| < | siječanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv