Vidjeh ga neki dan, prvi mak ove godine, tamo u travi, baš kraj ceste, kao da ga je netko bacio s neba, i gledam ga, gledam, kažem mu: 'Hej, mališa, otkud ti, pa tako jako ličiš na mene, kao da tu ne pripadaš, ne pripadaš, ne pripadaš, kao da te netko bacio, bacio, bacio, ti crven u tom zelenilu, kao da si umjetan, a nisi, kao da nisi tu, a jesi, kao da si fatamorgana, a nisi… Hej, mališa, mališa, mališa…' A mališa, crven, i krhak, šuti i šuti, svojim crnim okom urešenim crvenim sjenilom gleda prema nebu, sjetan mu pogled, baš kao i moj, jer hvata oblake, hvata nemoguće, želi poletjeti, a ne može, ne može, ne može… Vjetar ga ljulja, čini se puknut će, puknut će, puknut će, ali neće, neće, neće… žilav je to mališa, ja to znam, znam, znam… jer sam ja kao on, kao on, kao on, on je kao ja, kao ja, kao ja… Mi smo jedno, taj mak i ja, tu smo, a nismo, želimo, a ne možemo, ljubimo, ali ne ljube nas, vidljivi smo, ali nevidljivi.
 Oznake: mak, cvijet
|
