Oasis - What's the story? (Morning glory) - recenzija albuma

ponedjeljak , 25.08.2014.

Evo me, vratio sam se! Nije mi baš za odmor. Možda netko želi čitati moje stvari ovdje. Danas ću se baciti na nešto što se još nikada nisam - recenzije albuma. Potaknut onima vrlo dobrima u Rolling Stoneu, i ja ću pokušati nešto učiniti, nešto slično tome.

Ovo je cover albuma Morning Glory (tako ga u većina slučajeva ljudi zovu, pa ću i ja pokleknuti pred većinom)

Samo jedna zanimljivost, ulica je "Berwick Street" koja se nalazi u četvrti Soho, u Londonu. Ovako ona izgleda danas.



Ovaj album, potpuno nov britanskoj i svjetskoj javnosti je izdan 1995. Oasis je tako započeo potpuno nov pokret, potpuno novo, nešto kao novi žanr. Ladies and gentleman, tako se radio britpop, koji je mizerabilno propao niz godine, no nećemo se previše mučiti s tom temom.

Iako je Britpop već prije imao neku reputaciju, nije to bilo ništa dok se nisu pojavili Oasis i Blur. Britpop je onda bio poznat po mnogim kontroverzijama koje se nisu dešavale zbog kritike ljudi na taj žanr, nego zbog bendova koji su radili britpop. To su prvenstveno bili Oasis i Blur. Sve njihove prepirke je započeo Noel Gallagher, koji im je poželio da "dobiju AIDS i umru". Tek im se kasnije ispričao, no ne zbog toga jer im se htio ispričati, nego zbog toga jer se ne smije šaliti s AIDS-om. No, tek kasnije, 2013. je svirao pjesmu "Tender" s pogodite, članovima Blura, točnije, to su bili Graham Coxon, Paul Weller i Damon Albarn. Liam se zgrozio na to. Iako je Blur bio uspješniji u dobima britpopa, ljudi su Oasis bolje zapamtili.

Morning Glory počinje s pjesmom prigodnog naslova - "Hello". Pjesma ima previše gitarskih efekata, te mi ne zvuči kao da bi mogla biti uvodna pjesma. Možda bi mogla biti uvodna pjesma na koncertima. No, nikad nije. Zamijenile su je "Swamp Song" u početku, a kasnije i "Fuckin' In The Bushes". Možda bi pjesma bila bolja za staviti je negdje u sredinu.

Meni savršena uvodna pjesma je odmah poslije nje, "Roll With It". Možda lagano pjesma vuče na izležavanje, odmor i sve to, ali pjesma bi definitivno bila bolji opener od bilo koje druge na ovom albumu. Pjesma možda na neki čudan, ali očit način govori da postignemo ono što želimo, bez ikakvog srama. Pjesma je često korištena u montažama u kojim se Liam svađa s papparazzima, i u kojima jednostavno pukne. Katkad je isto to, samo s Noelom.

Onda kreće bezvremenska balada, jedno od najboljih balada modernog doba, ali i općenito. "Wonderwall". Pjesma s prilično jednostavnim akordima, jednostavnim vokalima, pjesma je sama po sebi jednostavna. Ali osjećaj slušanja je nevjerojatan. Liamovi vokali u studio verziji su nevjerojatni, no više preferiram dok tu pjesmu izvodi Noel uživo. Osim u slučaju na Glastonbury festivalu 2004. Onda je Liam pobijedio s vokalima. Tu se vidi da se Morning Glory razlikuje od Definitely Maybe ; jer su ubacili više klasike unutra, usporili su tempo, te je Morning Glory definitivno raskošniji od Definitely Maybe i svih ostalih radova koje je Oasis radio prije. Pjesma je sama po sebi, nevjerojatna, ovo je kratki dojam, mislim da ne treba reći više riječi o ovom remek-djelu Oasisa. Sama pozicija pjesme na albumu (3. pjesma po redu) je odlična, jer pjesma nije neki opener, ni završetak, nego je baš za neki dio između početka i sredine. Kao, OK, znamo da je opener završio, sada neka se pokaže u najboljem sjaju. I pokazao se u najboljem sjaju.

Poslije "himne mog života" kreće "Don't Look Back In Anger". Nisu ubačeni gudački kvarteti, nije ni tekst tako očit kao kod "Wonderwall", ali opet pjesma pobjeđuje na sve moguće karte. Početak pjesme jako podsjeća na "Imagine" od Johna Lennona, te to Noel Gallagher nije prešutio, nego je sam rekao. Kao da ga boli briga za to hoće li ljudi reći je li plagijator ili nije. Njegov veliki ego, zajedno s njegovim bratom Liamom, je zapravo doveo Oasis na vrh mnogih ljestvica. Nije ih briga što će ljudi reći. Klavir je odsvirao i ritam gitarist Oasisa, Paul "Bonehead" Arthurs, koji je bend napustio 1999. Oh, Gallagheri, ZAŠTO STE GA PUSTILI DA OTIĐE? Tehnički, kada je Bonehead otišao, sve je počelo ići nizbrdo. Tako da moja reakcija poslije dok je Bonehead otišao je bila... (kliknite sliku)



Nego, pjesma počinje ovom klavirskom dionicom i nemojte zaboraviti Gallagherov virtuozitet. Kroz cijelu pjesmu su prošarane njegove solaže, samo na nekoliko dijelova je istaknuta. On je i napisao, i skladao, i izveo ovu pjesmu, tako da ovdje, još jedno remek-djelo moramo pripisati isključivo Noelu. U međuvremenu, Liam na verzijama uživo ne mora raditi ništa, ili radi- grli basista, ili nekoga od članova s benda. Uglavnom, ova pjesma je poznatija s albuma, i vidi se razlog. Ističe se; pjesma im je vjerojatno 2. najpopularnija, poslije "Wonderwall".

"Hey Now" je lagano depresivna pjesma, no uklapa se u sredinu. Meni je to jedna standardna, spora pjesma. Jedna prosječna pjesma, opet s Noelovim umijećom gitare, i Liamovim vokalima, koji mi nisu pretjerano dobri u toj pjesmi, prvenstveno zato jer izgleda kao da se dosađuje pjevajući tu pjesmu. Pjesma lagano podsjeća na pjesmu istoimenog benda, i, pazite, s istoimenog albuma, a pjesma je "Some Might Say". Pjesma je spora, onako, je za slušati, nekako prosječna, iz nekog čudnog razloga me podsjeća na album "Warning" od Green Daya.

Sljedeća je "Untitled" pjesma koja nema naslov, a kasnije će biti poznata kao "Swamp Song", pjesma koja će im biti opener na turnejama do 2000. Ajde, barem da im je pjesma trajala minutu, ili da bi povezali ta dva excerpta (drugi je 11.). Ne sviđa mi se previše, doduše, sviđa mi se verzija na Earls Courtu 1995. Tako da je odličan opener za koncerte, nikakav za ovaj album, a i ne sviđa mi se što su ta dva excerpta stavili u taj album. Možda greška, ali ništa zato, onih 40 sekundi 1. excerpta kojeg sam čuo, pa, ok je, tako da neću to smatrati greškom, nego pogrešnim odabirom.

Poslije nje je (a, vidi čuda) i "Some Might Say", pjesma koja je, po mojem mišljenju, jako podcijenjena od sve biografije Oasisa. Ima nerazumljiv tekst. Često govorim to, jer mnogo pjesama Oasisa je pažnju dobilo zbog kompozicije, doduše ne zbog teksta. Ova pjesma nije dobila mnogo pažnje, ajde, recimo da je malo poznatija s tog albuma, ali mogli su i nju uvrstiti u taj red bezvremenskih dobrih pjesama. Noel Gallagher je sam priznao u "Večerima s Jonathanom Rossom" da pjesma nema značenja. Tekst je prilično nerazumljiv, ali preći ću preko toga, pa ću reći da je ova pjesma prilično dobra.

Tu je i 8. pjesma s albuma, "Cast No Shadow", koja je prilično umirujuća, te daleko različitija od pjesama koje se nalaze pred njima, tj. "Hey Now", "Unitled" i "Some Might Say". Prilično umirujuća pjesma, malo vuče na "No Surprises" od Radioheada. Tip pjesme koju bi pustili na zvučnicima napravljenim u DDR i slušali je, pokušajući se odmoriti uz buku bagera, pijući ledeni čaj od 45 kuna, i pogodite gdje? U Rogoznici.

Vraćamo se na rokerski štih s "She's Electric", doduše, pjesma nije tako "hardcore" kao što su ove koje imaju glasnu, distorziranu gitaru, jake bubnjeve, i moćan, ali i nečujan bas. Isto jedna od pjesama kojima je tekst nerazumljiv, a Gallagheri još duguju objašnjenje o čim je ta pjesma. Pjesma ima različite varijante shvaćanja : možda da je o spolnom odnosu, ili o djevojci s ADHD-om. Uglavnom, pjesma je...dosadna, ali i u jednu ruku zanimljiva, pogotovo zbog pokušavanja shvaćanja o čemu se ta pjesma radi.

Sljedeća je i sam naslov albuma "Morning Glory". Pjesma se zove, "Morning Glory". Tu se već vraćamo onim korijenima koji su počeli na prvoj pjesmi ovog albuma. Pjesma je također prošarana Noelovim gitarskim solažama, zapravo, kada malo bolje razmislimo, pola pjesama je tako, i na većina albuma bi to dosadilo, no na ovom sigurno ne dosađuje. Studio verzija je žešća, za razliku od verzije koju su svirali na showu Davida Lettermana. Ovo je možda rijetki slučaj gdje u cijelom albumu je pjesma koja se zove isto kao i album. Ili? Mislimda je ovakva pojava česta, ovisi o žanru kojim slušate.

2. excerpt Swamp Songa, možete vidjeti moje mišljenje na 1. excerptu, meni su isti.

I tu je velika završnica. Champagne Supernova. Po meni, najbolji završetak bilo kojeg albuma ikada. Lagano melankolična pjesma, koja, kao da podsjeća da svemu dođe kraj, no opet. TEKST. Noel Gallagher je rekao:

Pjesma ne znači ništa. Ako vam 25,000 ljudi pjeva taj tekst, svaki čovjek tu pjesmu tumači kao nekvo drugo značnje. Tako da meni pjesma ne znači ništa.

Što nam govori da si moramo sami postaviti značenje za tom pjesmom. Ja, osobno ne ludujem, ima li tekst značenja ili ne. Ja gledam ritam, ili to da su gitare naštimane, da sviraju svi zajedno, da ne svira svaki svoje. Premda nije tako za White Stripese, poštujem nenaštimanu gitaru Jacka Whitea. "Champagne Supernova" lagano podsjeća na "Bohemian Rhapsody" jer također ima svoje dijelove. No to ne radi Gallaghere plagijatorima, jer su dijelovi potpuno drukčiji od onih Queenovih. Mirni, tihi završetak dovodi ovaj veličanstveni album do kraja.

Zato mu dajem ocjenu 4,5 od 5. Pokušat ću staviti zvjezdice drugi put. Ali, sami ste vidjeli razloge.

P.S. U svoj box sam stavio kao jednu podršku za skupljanje novca za nevjerojatnog fotografa oboljelog od ALS-a, Anthonya Carbajala. Ako ste u bilo kakvoj mogućnosti, možete donirati. Nije prisila nikakva, nego samo obavijest.