Kakav dan!

Aha, jesam vas..
Nikakav, kakav bi bio. Vruć, umoran, usporen, ljepljiv, znojav...

Nekako mi je teško po ovakvim temperaturama već i živjeti, a kamoli razmišljati. Mozak mi ima trenutno kapaciteta toliko da ni meksičku sapunicu ne može apsolvirati i razumjeti. Stand by do kraja...

Tek sad, u ovaj kasni sat, malo nekog vjetrića propirka i prostruji. Ma kao da je bilo kome drugačije, jel da, misleći na one koji se nalaze u ovom dijelu svijeta...

Ne znam niti što da pišem. Kod mene nimalo jednostavno: uvijek mi je na pameti nekoliko naznaka i problemčića koje bi mogla ovako istresti na ovaj blještavi ekran, no, realizacija - nula. Ni vrit ni mimo. Ili možda ipak...?

Svaki dan kada odem obaviti fiziološke potrebe, tamo jel, gdje se to već obavlja, mislim si da ću si dati truda i malo proučiti taj famozni izum i napisati pokoju smislenu o tome. Naime, doista bih voljela doznati od kada datiraju zahodi, tko je to pametan smislio. Dugo već tome ima, jel tako?
Stavljajući u kontekst mojih razmišljanja dugopostojanost tog izuma, pitam se samo jednu stvar:

Pa kako, dovraga, toliko populacije još uvijek ne zna koristiti WC, zahod, toalet...

Radim u jednoj onako, uljuđeoj firmi. Svi donekle obrazovani, sama fina guzica jedna do druge, ne znaš tko finiji.
Ali prava slika se ocrtava upravo u toj prostorijici od jednog i frtalj kvadrata.
Ukratko rečeno - katastrofa.
Naučili su barem puštati vodu iza sebe.
Al je recimo, teško uzeti u ruke četku i malo oribati školjku nakon..jel nakon..ma nakon govna, šta sad.
Slažu li se, slažu prugice po bijeloj keramici.
Ili spustiti poklopac iza sebe. Pa jel to takav problem? Kada se pusti voda, onda ona, onako u fino izmješana, prska i do nekoliko metara uokolo. Al znate, to se ne vidi, voda je ipak prozirna pa nije bitno. I tako je važno što imaš na sebi, a ono što se ne vidi, to se i ne računa.
Najdraže su mi one damice koje obavljaju posao stajući direkt na školjku. I to još i na dasku. Koja, onda, puca redovito, svakog tjedna daska jedna.
Nadobudno su u Wc-ima, svojevremeno, postavljeni oni automati iz kojih se izvuče papir, pa se stavi na školjku. Jedna pošiljka je tako potrošena, s tim da su određene persone to koristile i kao toaletni papir u nedostatku drugih pomagala. Nakon toga, nema više, a-a, nije potrebno.
Količina i odnos prema toaletnom papiru je svoja priča. Tko prvi, njegova djevojka, tako bi glasilo. Dakle, kad uđeš u WC, i ima papira, na njoj uvijek piše - uzmi me sa sobom, jako sam osamljena ovdje. I tko bi tome odolio, lijepo rolu malo popljosnatiš, uguraš ispod majice i - tvoja je, samo tvoja. Onda kad ideš na Wc, diskretno odmotaš dio toga i nosiš sa sobom. Živa elegancija nema što. Osobito ak ti se komad odmota, pa vijori iza tebe kao veo. Nezaboravno...

Dakle, ljudi JOŠ uvijek nisu naučili upotrebljavati WC. I pripadajuće resurse, kao što je pranje ruku nakon obavljenog posla. A za divno čudo, danas se već svako dijete zna služiti mobitelom, i zna sve funkcije napamet, al savladat puštanje vode u školjku, iza posla, održavanje higijene - jeb ga, viša matematka, valjda.


Shot at 2007-07-20

Za ilustraciju: Zavod za javno zdravstvo Grada Zagreba je svojevremeno, ima tome i par godina, uzelo uzorke onih grickalica koje se nalaze u kafićima. Konkretno kikiriki. Analizirali su i otkrili - nekoliko različitih uzoraka mokraće. Koji su tamo došli sa prljavih, neopranih ruku. Nakon obavljanja the posla, naravno.

A sad nek me netko pita - zašto izbjegavam pružati ruku prilikom upoznavanja?

Fala Bogu da sam žensko i da imam diskreciono pravo preskočiti taj ritual....

Kategorija? Ponekad se sama sebi dobro nasmijem: naravno, karijera, a što bi drugo moglo biti?