Poseljačio mi se grad. Jako.
Sjedim u kancelariji. Centar grada, ej, centar.
Neamam klime u kancelariji. Ni ne treba mi. Otvorim prozor i uživam.
Do zgode. Kad se dovuče neka tandrkalica.
Uobičajeno se radi o dvije krajnosti.
Jedna je nabrijani auto, sa svom mogućom opremom, spojlerima, guzlerima, alu felgama, obavezno starije proizvodnje, ali nabrijan, nabrijan...Kroz prozor je gurnut špičasti lakat nekog mladca, onak, neuhranjenog, izbrijanog, sa obaveznom tetovažom, naočalkice ala Armani, kupljenje negdje na placu, u robi švercanoj preko grane, iz Bosne.
A iz auta trešti narodnjak. Isto šverc iz Bosne.
Druga krajnost je krntija koja ostavlja dimni trag u vidu indijanskih poruka, olupina koja se raspada, lagano hrđava u području branika i pragova, koju na okupu drži još jedino prljavština. Unutra je i opet neki musavi, koji je na rasprodaji u Spartaku kupio neki kazić, koji malo tejpa prožvače, al se uopće ne kuži u suludom ritmu armonke i bogtepitaj čega sve ne. I opet trešti neki šverc.
Ja ko ja. Ne mogu bit onak, mirna na to, svaki put kad ulicom prođe takvo nešto nakaradno i glasno, sa zvucima kojekakvih narodnih (kvazi, ofkors) popevki, ja se ustajem sa stolice i gledam sa drugog kata na tu tandrkalicu koja ispušta neke neartikulirane zvuke. Kao da im što mogu, svašta.

Neke stvari ne razumijem. Ma, niti se trudim razumjeti.

Večeras, maloj svojoj bubici pjevam pjesmicu prije spavanja. Ima ona neke svoje, omiljene. Tamburaške. Jeb ga, to ne smatram smećem. Ako joj zapjevam bilo koju iz drvoreda (od Oraja, Jasena, Trešnje), pa nastavim sa Matom, ona bi još i Popevku za zagorske brege – šta ja znam, al meni to sve dobro zvuči. A i djetetu, zaspe kao anđeo.

Pitam se, gdje je nestala naša tradicionalna, stara narodna pjesma. Zna li tko?
Gdje su starogradske pjesme? Tko se još zabavlja uz Fijaker stari, Blijedi mjesec, Tamburaši s Petrovaradina....
Mladi – nisu nikada čuli. Al za tamo neke, koje meni sve isto zvuče, u kojima stalno netko jadikuje, kida srce, a krv mu teče kroz vene (vid otkrića!!) – oni znaju. Znaju sve!! I puštaju to glasno kad se voze u autu kroz ggrad. Kroz centar grada. Fuuuuujjjjj...

E sad, o seljačenju - glazba je samo simbolika. Ona se čuje i to glasno. A za glazbom kreće i sve ostalo.
Normalno je da curetki po gradu hodaju maltene u kupaćima. Tako da im se vide halteri. Maloljetnice. S cigarom u ustima. Ima i onih koje za pivu na brzinu obave u WC-u kratku prostitutsku uslgu.
Maloljetnice. U majicama koje ništa ne pokrivaju. Odrpane, pijane već u 22 sata. Za njima horde slinavih mladaca, teturaju, cerekaju se. I hoopsaju na narodnjake. Jeftina glazba, jeftina zabava.

Sranje. Ovo sve zvuči grozno.