Tko mi je odvezao cipele dok sam padao iz avijona?!

1. poglavlje - Uvod (2.dio)

Nakon što je skupio malo djelove svojeg tijela isprobao je dali je još u motu. I, naravno, bio je. Nije imao sve potrebno za prdež ali je nekako već otario kukove i proizveo neki čudan zvuk da se zemlja zatresla pri sili koja je bila ispuštena. Nakon toga se počeo kriviti od smijeha samome sebi. Kvrcanje kostiju dok se Đoni smijao zvučalo je svima pomalo čudno. Kada se uozbiljio i takav prošetao okolo po meteoru našao je rupu u zemlji ili što je to već bilo. Ušao je unutra bez imalo straha i osjećao se kao da je upao u guzicu neke novorođene svinje. Nabori u kanalu kojim je padao u srce meteora bili su mu sumnjivi. Djelovali su kao nekakve planine koje su prekrivene zelenim stablima koja su uvenula i sada tu raste trava, kao kakav lančani niz svinjskih guzica poredanih i spremnih za cijepanje. Pao je u nešto veoma mekano i činilo mu se organski. Uzeo je mikroskop iz svojeg dubokog đepa i analizirao sastojke. Bilo je to novootkriveno biće koje je živilo u meteoru i upravljalo njime zaključio je Đoni. Pošto ga je on otkrio nazvao ga je po korijenu svojega imena, Đozo. Negdje na putu dok je putovao na podu je našao organsko odijelo namijenjeno čovjeku bez mesa i to retardiranom pa se Đoni lijepo obukao i opet izgledao isto kao i prije, relativno živo. Nije više bio skeleton nego neki pulumrtvi, besmrtni glupi čovjek. Dok je putovao kroz tamne kanale Đuzotove utrobe malo se prestrašio pri pomisli što bi se desilo da je još netko ovdje tko bi mu se mogao suprostaviti u prdenju i to ga je neko vrijeme mučilo. Put kroz tamne kanale osvijetljavale su mu male biljčice visoke oko 5 centimetara koje su svijetlile zeleno.

Kratki opis okoline (nepotrebno čitati)
Dakle tlo je bilo kao kakvo živo blato u koje se nemože potonuti. Iz zidova su virile neke peteljke i dlake tj. zelene biljčice, malene ali debele. Nisu se baš isticale na masnom zidu nego samo stvarale zeleni efekt masti. Iznad njega bio je tzv. Strop ali nije tako izgledao, bila je to hrpa nečega i to je izgledalo kao da je živo. Neka tvorevina prelivena hrpom crvene masti koja se polagano ljuljala i razmaščivala. To se sve topilo kao da je ljeto pa je prostorija općenito bila izrazito masna i vlažna. Svaki Đonijev korak bio je kao da gazi po hrpi konjskog dreka, svježeg. Što je dublje išao bilo je sve gadnije. Zidovi od masnoce sve deblji a pod sve mekši.. Đoni je počeo propadati. Sve te biljke i čudne stvorevine činile su prostoriju jezivom tako da je sve izgledalo malo previše zeleno. Kao izrigane ustajale bijele čarape...

A sad ja idem na ljetovanje. Ali vratit ću se, i onda slijedi nastavak..
Pozdrav svim čitaocima!!

1. Poglavlje - Uvod (1.dio)

Kada je izašao iz atmosfere planeta Hundaka na svojoj svemirskoj bicikli osjetio je Đoni bol u nogama. Pogledao je prema nogi i vidio odvezanu cipelu. Curio je vakum iz svemira u njegovu izrezanu nogu i Đonijeva krv postajala je vakuum. Đoni je osjetio da mu je vrijeme došlo. Vidio je zvijezdu boje proljeva kako ide prema njemu i počeo je brže pedalirati. Nakon nekoliko trenutaka raspoznao je da to nije zvijezda vec sat(ručni) od elementa fralela koji je imao posebnu boju i služio posebnim svrhama. Taj se element koristio samo u drugom svijetu. Đoni je shvatio da je sat došao sa razlogom, na njemu je pisalo vrijeme koje je oticalo. Bilo je prikazano u sekundama ali je Đoni izračunao da ima tih sekundi oko dvije godine. Sat je poslan od Više sile, od onih koji žive u srcu svemira i koji nemaju granice, zapravo imaju ali su dugačke kao nit dlake iz nojeve guzice. Đoni je stavio sat na ruku i pedalirao dalje.

Oko 3 mjeseca su prošla ali kako Đoni nije poznavao glad i žeđ umro je bez ikakvih tegoba, ali je nekako već i dalje bio živ. Od njega su ostale samo kosti i nikakvo živo tkivo. Odjednom je začuo buku sličnu nekom kamionu i primjetio da meteor ide prema njemu, bilo je neizbježno i Đoni je završio zalijepljen za površinu meteora. Njegova bicikla smrskana, a kosti razasute. Kada mu se lubanja osvijestila pogledao je okolo i vidio maglicu oko sebe, putovao je brzinom svjetlosti i očekivao neku svrhu njegova dolaska na meteor. Površina je bila spužvasta i puna rupa, meteor je bio boje kestena koji je zagorio na pladnju nekog gypsia u uglu neke napuštene ulice, bili su to jeftini kesteni i to se Đoniju nije svidjelo... (nastavak slijedi)

4.poglavlje – Sunce nakon nekog vremena provedenog na crnom planetu Hundakiju (2. dio)

Svinje su zapravo bili samo plaćenici. Obučavali su se svojim svinjskim borbenim vještinama na Tambaku ilitiga svinjskom planetu. Unajmljeni sa strane vlade Hundaka da iscrpe pobunjenike stalno su bili slani na Hundakij da ih pobiju. „Svinje su dakle najjači protivnici“, rekao je Đoni. „Ne, ima jos jačih ali su rijetki. Zovu se harambaše i imaju velike ruke i noge, samostrele i dvo-ručni mač“, odgovorio mu je jedan mali mudri hundakij sa velikom glavom. Dakle jedino šta je stalo u Đonijev mali mozak je to da je on morao prvi ući tamo i svih ubiti. To mu se činilo veoma privlačnim jer je i ovako mrzio svinje, a u mladosti je bio jedan od najboljih harambaša dok nije prošvikao i poblesavio.

Napad.
Došli su na mjesto okršaja i sakrili se u grmove. Gledali su zidine i onda je kucnuo čas. Uzeo je Đoni 2 wakizashija iz svoje torbice i zašturao se prema visokom zidu. Do zida ga je pogodila jedna topovska kugla ali je ostao nekako živ. Ušao je u palaču i poklao sve svinje i hundake bez imalo problema. Na ratištiu su ostali 3 harambaše i jedan Đoni. To je bio jedan od nezaboravljivih obračuna.

Nikada Đoni nije zaboravio kada su ga izbacili iz klana harambaša jer su ga pretukli mulci, ali kako Đoni kaže „Bilo ih je jako puno“. Ova trojica bili su vođe cijelokupne obrane planeta. Stajali su kao glomazni, nepomični kipovi naspram jadnog Đonija. „Ali ja sam došao sa svrhom ovdje“, pomislio je na trenutak. Sjećanja su mu se pojavila u glavi i morao im se osvetiti, vratiti svoj status i pokazati ko je pičkica. Posegnuo je za malim nožićem u đep i zaorio ga je jednom harambaši u grlo. Ovaj je pao na mjestu mrtav, ostala dvojica nisu ni okom trepnuli nego brutalno nasrnuli na Đonija u gorućoj želji da ga ubiju. Tukli su se oni do navečer. Dok je borba trajala hundaki su se napušivali u tribinama i navijali za Đonija. I odjednom, neočekivano, nakon hrpe sati, jednom harambaši je otpala glava.

Negdje kada je sunce već zašlo i kada je ostalo na tribinama samo par pijanih hundakija Đoniju je vrh oštrice mača prešao preko grla i pao je mrtav. Svi su bili začuđeni i zaprepašteni, preplašeni i obeshrabreni. Harambaše su dotad poubijali 608 Hundaka i osijećali se nadmoćno ali kada je posljednji i ujedno jedini živ vidio ponovljeno čudo posrao se u gaće. Inače je Đoni bio besmrtan, bio je sve loše što živo stvorenje može biti, svaka loša osobina u svakoj stanici u tijelu bila je u njemu ali je on ipak došao sa svrhom i ciljem koji mora izvršiti. Mora se osvetiti i poubijati sve harambaše, a kako su ovo zadnji primjerci mora pobit njih. Dok ih nije dokrajčio po smrtnim pravilima umro bi oko desetak puta. Sve ih je zaklao.

Sada je ostalo oko 20 Hundaka sveukupno od njihove vrste. Oni su se naselili na Hundak, živjeli i karali se danonoćno da bi povećali natalitet i kako bi opstali. Đoni je nažalost morao otići svojim putovima dalje u svemir, istraživati, pomagati drugim rasama i živjeti zajedno sa svojom drugom ličnosću. Na njegovom odlasku se skupilo cijelo pleme da ga otprati. Čak su mu dali jednog pilota da mu upravlja šatlom jer su vidjeli da je neizmjerno glup. Ušli su u letjelicu i baš kada je bila nadomak atmosferi i području gdje može bez straha letjeti Đoni je ubio pilota i zabili su se u površinu. Sve je grunulo i Đoni je izgorio u požaru ali je bio besmrtan pa mu nije bilo ništa. Hundaki su se razišli i ostavili mu Spacebike ili Svemirsku biciklu komentirajući; «Koja budala», »Koji kreten, debil», »Kako je to uspio svetog li mu govna» itd. Đoni je na svojoj bicikli, koja je, kao i zemaljska, bila jednostavna za korištenje, krenuo prema novim spoznajama i otkrićima. Sve je sretno završilo. Šteta. Što će se dogoditi Đoniju u sljedećim pustolovinama gledajte samo na Hundak TV-u vecersas u 8h...

4.poglavlje – Sunce nakon nekog vremena provedenog na crnom planetu Hundakiju (1. dio)

Došao je u selo u kojem su pobunjenici logorovali i ta se udomio. Morao je jesti meso koje je ostalo iz bitke. Žderao se svinjetinu uz laganu vatricu i onda su morali krenuzi prema brodu. Hodali su 6 sati i Đoni je poludio pa je počeo trčat u krug ko mahnit dok nije pao na pod i tamo bio deset minuta. Došli su do neke hrpe lima i sjeli u neko smeće. Da, to je bila letjalica. Pri uzlijetanju sa planeta Đoni je htio napraviti nešto dobro pa je uzeo prijenosni zahod. Ta krntija krenula je prema planetu Hundaku. Na putu, negdje na polovici, Đoni je počeo lupati glavom po zidu broda i razbio je brod. Svemir ga je usisao ali je on potegnuo hemeroid u svom šupku i stvorio se štit od smrada oko njega da se čak ni svemirski vakum nije uspio oduprijeti pa se povuko. Đoni je još neko vrijeme ostao plutati vani. Bio je prvi humanoid dovoljno glup da po svemiru ide bez odijela. Brod se vratio po njega i kad su ga utrpali unutra samo je rekao: »Hmmmm, biće vani ispod nule». Dobio je gadan udarac u glavu da začepi i da ne radi gluposti do kraja puta. I nije. Došli su na Hundak warpom 7 za 2 sata i sletili na tamnu stranu planeta, a prethodno su morali proći kroz rupu u atmosferi i pobjegći sigurnosnom sistemu što su, naravno, i uspjeli.

Kada se Đoni probudio bio je dan. Okolina je bila poprilično čudna i neshvatljiva. Plavo sunce i žuto nebo Đoni još nikada dosada nije vidio. Gledao je prema gore i uživao gledajući to svijetlo. Nesvjesno je počeo hodati naprijed a da nije ni znao. Ugazio je u svinjski drek do koljena ali je i dalje hodao, obuzet ljepotom žutog neba zabio se glavom u šupak od neke ružne životinje. Izvadio je glavu i smrdio je po govnima. Faca mu je bila malo blatna. Kako je to bio dan odmora Đoni je to iskoristio za odmor. Šetao je lijepim livadama Hundaka i promatrao životinje. Navečer je bio skup Hundaka pobunjenika oko lokalne vatre i, začudo, Đoni je bio pozvan. Tu su ga upoznali sa situacijom u kojoj se nalaze i planom za sutrašnji napad...

E da, odlučio sam razlomljivat malo djelove da bude lakse za citat tako da ce ovo poglavlje izac u dva djela..

3. poglavlje – Ugodno iznenađenje

Kada se probudio jezik mu je bio u kontaktu sa zemljom i osijećao je toplinu. Situacija mu nije bila jasna, bio je zavezan i bilo je svijetla na mjestu na kojem je bio. Gorila je vatra, a on je vidio i uspio zaključiti svojim blesavim zakržljalim mozgom da se nalazi u pećini. Bio je onesposobljen i omamljen nekim svinjskim govnom. Sve mu se činilo veliko i masno dok zidovi nisu počeli mijenjati boju. Od crne postali su plavi i onda se na velikoj zidnoj ploči otvorio prolaz. Svijetlo mu je udarilo u oči i natjeralo ga da okrene pogled. Kada se nakon nekoliko trenutaka prolaz zatvorio ugledao je neki čudni kurac, barem je tako izgledalo. I onda je jadni bespomoćni Đoni rekao: „Sad je moje vrijeme, zatući cu ovo prase i pobjeći“. Dignuo se i krenuo u napad ali je ta životinja ili šta je to već bilo bila spremna za otpor. Gegao se i onda je pokušao zamahnuti svojom lijevom šakom jer desnu nije imao ali se spotaknuo preko svoje noge i zapucao facom u zemlju i nešto je počeo mrmljati. „To nije obična svinja“, rekao je. Pogledao je u te dlakave ruke koje su bile do poda. Opis(nepotrebno čitati):
Bio je to hundak, slavna životinja i svemirski poznata po svojim dlakavim rukama kojima se koristio za hodanje. Znači imao je dlakave ruke, jako dlakave. I noge koje su im visile bez svrhe i nisu dolazile do poda. Ali baš ono dlakave. Kako su mu ruke bile sredstvo za hodanje noge su morale služiti nečem drugom. Služile su za jedenje i kidanje dlaka sa nesposobnih protivnika, koji je u ovom slučaju bio retardirani Đoni. Ta mala bića su bila naprema prosječnom čovjeku kao šupak od slona naprema komarcu. Imali su čudan glatki, veliki, debeli i masni trbuh. Taj mali drek bio je Đoniju do koljena.
„Odmah sa prvom zorom putujem na sjever“ rekao je jadni Đoni.

Za nekoliko trenutaka bilo je oko njega oko 30 hundaka i svi su bili opremljeni za bitku. Imali su neke oklope i mali nož koji su držali nogom. Odjednom je nastala tišina i muk i nedugo nakon toga začulo se pucketanje i podrhtavanje zemlje. Bile su to svinjske postrojbe koje su vjerojatno došle da iscrpe posljednje sile hundakija. Dvorana je bila osvijetljena bakljama i bilo je dovoljno prostora za masivnu komorsku bitku. Hundaki su se usrali i prestrašeni čekali izvršenje njihove sudbine. Najednom se u obližnjem hodniku začuo prdac. Uletjele su 3 svinje roktajući i prdeći sve unaokolo. Jedna je imala katanu, a druge dvije sjekire. Prvi redovi Hundaka krenuli su u napad na svinje ali to je završilo samo kao beznadni marš u smrt. Svinja broj 3 sama je zatukla sjekirom 4 hundaka. Kada se jedan hrabri ohrabrio krenuo je na svinjče. Kako je malo govanjce naletilo direktno pod sjekiru svinja ga je samo dotukla u smjeru poda po trbušini. Krvava rana na glatkom trbuhu bila je pouka ostalima da se paze. Lokva krvi na podu je stvarala dodatni specijalni efekt pa su se svinjama krvave face i oružja još više isticali. Nemilosrdno i brutalno su klali hundakije sve dok se ovi nisu organizirali i napali svi zajedno drugog sjekiraša i odrezali mu noge. Kada je već krvav plutao u lokvi svoje i tuđe krvi panđama na nogama zatukli su ga do kraja. Izrezali su mu facu malim nožićima i krv je potekla u svim smjerovima. Krvava borba potrajala je dosta vremena i zidovi su se vec navlažili krvlju koja je isparavala sa poda i promijenili boju u crvenu. Mrtvi Hundakiji, njihove ruke i noge bili su posvuda. Svinje su se smiješkale i roktale svojim krvavim njuškama na još preostalih 7 hundakija. Svi su nahrlili na živog sjekiraša ali ih je druga svinja katanom skidala kao muhe. Preostala dva živa i neranjena hundakija ostala su pokolebana. Ozlijedili su svinju barem, iskopali joj oči iz kojih je virio vidni živac i par arterija rastrganih na djelove. Krv joj je iz očnih šupljina štrcala po očima i bilo je očito da neće još dugo poživjeti. Još se neko vrijeme gegala i onda tresnula na pod i isprdila dušu iz sebe. Dva hundakija i jedna svinja, nema teorije da bi ga mogli pobijediti. Pomirili su se sa svojom prljavom smrću i kada je nada nestala čudo se dogodilo, Đoni se nekako odvezao i kako je još bio mamuran malo ga je ljuljalo. Krenuo je van da vidi jeli možda zora pa da ode ča. Dok je hodao i zatupljeno gledao naprijed svinja je napravila High kick i katanom mu odsjekla uho. Ljudska krv potekla je pećinom i to je razljutilo Đonija jer mu je njegova krv upala u oči i onda ga je zapeklo. Ali se barem razbudio, uzeo nožić iz neke otkinute hundakijeve ruke iz koje su virile žile i zaletio se prema svinji. Svom snagom joj je zapucao mali dagger u čelo. Svinja je otegnula papke i ispustila katanu iz ruke ali je ostala stajati na nogama jer ju je Đuni držao na nožu. Okrenuo ga je još dva tri puta da napravi pravu rupu u svinjskoj glavi. Polomio je lubanju i nasjeckao mozak na par komada. Iscijedilo je malo više mozga nego kod običnih svinja te je Đoni rekao: »Poboljšani modeli».

Dva hundaka i Đoni. Prostorija je smrdila pa su izišli na mračnu površinu da bi se prozračili malo. Imali su neke baklje pa je bilo bar malo svijetla. Pokušavali su naći pravu frekvenciju za razgovor, a kako je Đoni bio glup, a hundakiji malo inteligentnijji od njega brzo su naučili njegov jezik. Razgovarali su 15 minuta i Đoni je saznao da su oni zapravo pobunjenici koji žele slobodu i koji se bune protiv vlade na matičnom planetu. Zato su protjerani na Hundakij, dok oni ostali, tihi i dobri, na Hundaku uživaju na svijetlu. Sada ih je ostalo još par i organiziraju napad na vladu Hundaka u kojoj su lopovi i žigolo-hundaki. Pozvali su ga i Đoni je pristao na rat protiv vlade. I onda budala kaze: »U zoru krećemo»,a ovaj mu odgovori: »Budaletino jedna retardirana, glup si ko kurac od svinje». Đoni mu je istog trena odrezao glavu i rekao ovom živom: »Krećemo u zoru»...

Slijedeći dio biti će objavljen kada ovo pročita više od 9 ljudi. Ili 8. Svejedno.

2. poglavlje – Upoznavanje okoline

Naravno bila je noć na planetu na koji su padali. Bio je to Hundakij, crni mjesec koji se stalno vrtio oko svojeg matičnog planeta Hunda. Kada je Đoni otvorio padobran svinja je mahnitom brziom nastavila padati i udarila je o zemlju te napravila krater. Pri udaru se još i onako pravo svinjski isprdila. Đoni je bio zbunjen, njegovom glavom vrtile su se kobasice i čevapi dok je padao prema tamnoj podlozi. U očima mu se vidio strah i žudnja za nečim nedostižnim. Svoj život shvaćao je kao šalu, kao igru 2 devetogodišnjaka koji su tek naučili pisati i čitati i drkati. Njegov život bio je samo djelić govna šta ga je posrao jedan od ta dva mala devetogodišnjaka. Đoni je imao kosu kao grm šišmiriša u zimi kada mu otpadne lišće i kada shvati smisao življenja. Kada uvidi situaciju i odbaci svoje lišće. Tako ostane par vlasi na njegovoj glavi koje su još uz to oštre i neoprane. Imao je dva oka koja su izgledala kao mjesec i Mars kada stoje jedan pored drugoga. Zapravo su mu oči bile deformirane. Jedno mu je bilo modulirano za gledanje u daljinu, a drugo za blizinsko čitanje novina. Nije ni nos zaboravljen koji je sličio krampu. Bio je debel, savijen u desno i obavezno je imao osušeni šmrklj po stranci. Bio je taj Đoni debeo i masan i još sa tako ružnim licem padao je iz aviona na padobranu koji je ukrao svinji koju je zaklao.Onaj komad govna na licu mu se osušio i izgledalo je kao da je zemlja ali je smrdilo na daljine.

Pao je na Hundakij facom u pod. Nije vidio ni kurca i još uz to je tlo bilo oštro. Bile su to samo stijene i krš. Ni ispred ni iza ni lijevo ni desno nije vidio ništa. Šuškanje nekih grana ga je ometalo u psihičkom koncentriranju na savladavanje straha. Nije zapravo bio ni siguran dali je to bila grana ili rep neke životinje na kojoj raste lišće. Možda je i planet pucao njemu pod nogama pa on nije osijetio. Strah mu je protekao žilama i vena u ruci mu se začepila. To je onaj komad govna koji mu je kroz kožu ušo u krv. Začepio je krvotok ali se snalažljivi Đoni snašao. Razmišljao je duboko. Bilo ga je strah, svaka sekunda činila mu se kao sat i svaki sat kao sekunda. Sjetio se one dobre »Tko pjeva zlo ne misli». I tako je počeo pjevati. Glas mu je podrhtavao od straha i hodao je laganim koracima naprijed. Pjevao je: »Šala lalalalalala, cigo ti je brat, a tata kukuruz. Šala lalalalalala, mama ti je traktor, a sestra krme. Šala lalalalalala». Pjesmu mu je prekinuo čudni glas iz daljine i kamen u zatiljku glave. Pao je na pod i nije više uspio skupiti snage da se digne. Njegovom glavom vrtile su se razne slike i zvuci iz djetinjstva. Prisjećao se svoje sestre kad je pala sa drva i slomila oba dvije noge, a on se smijao i onda ga je stari natuko. Smiješkao se zabijen facom u hladan kamen na zemlji. Polako je padao u komu i um mu je prelazio na drugu stranu. Gledao je oca kako mu se smije sa toljagom i drži baklju u ruci. Vidio je majku mu milu kako mu daje bombone dok je srao na WC-u. Sve lijepe slike iz života vraćale su mu se u mozak. Potpuno je prešao u trans i trzao se na podu. Dok je razmišljao o svojoj obitelji, o tome kako je krao malu djecu i bakicama kruh našla su ga mala stvorenja koja su ga odnijela na mjesto susreta...

Slijedeći dio biti će objavljen kad ovo pročita više od 7 različitih ljudi.

1. poglavlje - Uvod

Ratni avion, godina 1812 po svemirskim zakonima u kvadrantu gama. Rat između Hundaka i Svinja. Avion je bio poprilično težak jer je prevozio svinje u kutijama za suho meso. Dok je dječak Đoni pazio na svinje i pušio travu svinja mu se obratila i rekla:„Sinko umrijet ćeš zajedno sa svima ovdje“. Svinja je držala upaljač, a iz aviona je curio benzin, butan, propan i jos par zapaljivih smjesa.Smrad aviona je bo teško podnošljiv. Bio je to mali prostor sa sijenom na podu.Smrad je dopirao do srca i pumpao smrdljivu krv u vene. Otrov, neki bi rekli. Svinja je uzela zadnji padobran i skočila iz aviona.Jadan Đoni je išo za njom uzaludno.Bez nade, padobrana i WC papira. Dok je padao osijetio je komad govna na faci.Avion je eksplodirao i komad krila mu je prosao kraj glave ali mu je zato propeler koji se jos vrtio odsjeko desnu ruku.Prerezao mu je arteriju i krv je popunila nebesa. Od boli i mrznje Đoni se okrenu prema zemlji i vidio kako mu se svinja smije.Uzeo je zalet i dohvatio svinju. Bila je krvava borba.Svinja je stalno prdila i onesposobljavala Đonija da se bori, jos je bila drska i njuskom mu je pokusala odgristi pimpek.Đoni je uzeo komad ruke sta mu je ostao i tuko je svinju po glavi. Jos joj je uperio rame u oci i poprskao tj. zalio je svinju po ocima s krvlju. Iako mu je ostalo jos samo 3 litre krvi u tijelu bio je ziv. Svinja je dobila cavao u celo i Đoni joj je uzeo padobran(još u letu)...

Slijedeći dio, 1. dio drugog poglavlja, biti će objavljen kada se skupi 5 komentara jer kakva je korist od bloga ako ga nitko ne čita. Pozdrav