Tko mi je odvezao cipele dok sam padao iz avijona?!

1. poglavlje - Uvod (2.dio)

Nakon što je skupio malo djelove svojeg tijela isprobao je dali je još u motu. I, naravno, bio je. Nije imao sve potrebno za prdež ali je nekako već otario kukove i proizveo neki čudan zvuk da se zemlja zatresla pri sili koja je bila ispuštena. Nakon toga se počeo kriviti od smijeha samome sebi. Kvrcanje kostiju dok se Đoni smijao zvučalo je svima pomalo čudno. Kada se uozbiljio i takav prošetao okolo po meteoru našao je rupu u zemlji ili što je to već bilo. Ušao je unutra bez imalo straha i osjećao se kao da je upao u guzicu neke novorođene svinje. Nabori u kanalu kojim je padao u srce meteora bili su mu sumnjivi. Djelovali su kao nekakve planine koje su prekrivene zelenim stablima koja su uvenula i sada tu raste trava, kao kakav lančani niz svinjskih guzica poredanih i spremnih za cijepanje. Pao je u nešto veoma mekano i činilo mu se organski. Uzeo je mikroskop iz svojeg dubokog đepa i analizirao sastojke. Bilo je to novootkriveno biće koje je živilo u meteoru i upravljalo njime zaključio je Đoni. Pošto ga je on otkrio nazvao ga je po korijenu svojega imena, Đozo. Negdje na putu dok je putovao na podu je našao organsko odijelo namijenjeno čovjeku bez mesa i to retardiranom pa se Đoni lijepo obukao i opet izgledao isto kao i prije, relativno živo. Nije više bio skeleton nego neki pulumrtvi, besmrtni glupi čovjek. Dok je putovao kroz tamne kanale Đuzotove utrobe malo se prestrašio pri pomisli što bi se desilo da je još netko ovdje tko bi mu se mogao suprostaviti u prdenju i to ga je neko vrijeme mučilo. Put kroz tamne kanale osvijetljavale su mu male biljčice visoke oko 5 centimetara koje su svijetlile zeleno.

Kratki opis okoline (nepotrebno čitati)
Dakle tlo je bilo kao kakvo živo blato u koje se nemože potonuti. Iz zidova su virile neke peteljke i dlake tj. zelene biljčice, malene ali debele. Nisu se baš isticale na masnom zidu nego samo stvarale zeleni efekt masti. Iznad njega bio je tzv. Strop ali nije tako izgledao, bila je to hrpa nečega i to je izgledalo kao da je živo. Neka tvorevina prelivena hrpom crvene masti koja se polagano ljuljala i razmaščivala. To se sve topilo kao da je ljeto pa je prostorija općenito bila izrazito masna i vlažna. Svaki Đonijev korak bio je kao da gazi po hrpi konjskog dreka, svježeg. Što je dublje išao bilo je sve gadnije. Zidovi od masnoce sve deblji a pod sve mekši.. Đoni je počeo propadati. Sve te biljke i čudne stvorevine činile su prostoriju jezivom tako da je sve izgledalo malo previše zeleno. Kao izrigane ustajale bijele čarape...

A sad ja idem na ljetovanje. Ali vratit ću se, i onda slijedi nastavak..
Pozdrav svim čitaocima!!