nedjelja , 29.06.2008.

Alkohol na radnom mjestu, da ili ne?



Vidite danas sam odlucio da vas malko odmorim od humanitarnih akcija i donacija pa sam odlucio da vam nesto drugo napisem a koje je opet vezano za moj poso i udrugu. Alkohol na poslu da ili ne? Ja sam za ne ali vijeruj te mi da sam se ja u Hrvatskoj susretao iks puta kada mi je osoba rekla: „ ja ne mog bez casice na poso to mi je navika i jednostavno mi je to u krvi“. Stvarno lijepa navika nema sto.
Evo jedne anegdote od prije par tjedana a vezano za moj posjet Puli. Ispod moje kuce u Puli, nalazi se super market normalno povezan sa kaficem i velikom terasom. Od sto posto ljudi sta na terasi sijedi, devedeset je posto radnika ubucena u radna odijela sa OZNAKAMA FIRME U KOJOJ RADE. Tu se cak naslo i osoba koja rade u brodogradiliste Uljanik. Svi nesto zvacu i grlo zalijevaju pivom.Ma pivce je za njih kao voda. Neki prelaze na nesto zesce, rakiju ili konjak vijerovatno u jutro nisu zube oprali pa im se usta trebaju dezinfekcirati
Kada su nesto pozvakali i zube u konjacim oprali cuje se ona radnicka: „e sada idemo nesto raditi.Vidi mo se na marendi“.A gdij ce marendati i nesto popiti netrebate nagadati. Ja nemogu razumijeti kako poslovoda sef ili poslodavac ne vidi da je on popio i da on takav nemoze normalno na poslu funkcijonirati.Taj odlazak na posao pod alkoholom svakodnevna je slika nasih radnih ???? ljudiju.Posto sam i ja poslodavac imam i ja ljude koji rade za mene,ali na mom poslu nema alkohola za vrijeme radnog vremena. Imao sam slucaj kada je radnik (Hrvat) koji je kod mene radio dosao ujutro i njegov zadah smrdio je po alkoholu, vijerovatno nije ni on imo cetkicu za zube pa se konjakom dezinfekcirao.Jednom je to ucinio i nikad vise.E sada ja Vas pitam:kakvo Vi misljenje imate o alkoholiziranju na radnom mijestu i sto bi Vi ucinili da ste poslodavac kada bi Vam radnik dosao pijan na radno mijesto?

Ja Vam zelim ugodan i prijatan dan iz daleka Amsterdama!



  • 13:12* Komentara (15) * print * link posta
  • petak , 27.06.2008.

    Prva ljubav zaborava nema



    Kao sto sam u prvom postu pisao da sam svoje donacije uvijek davao ciljano i onome tkome je bilo najpotrebnije u ovih trideset i kusur godina mog humanitarnog rada bilo je stvarno takvih donacija jako mnogo, no prve donacije u Hrvatskoj uvijek cu se sjecati dok sam ziv.Stara poslovica kaze;prva ljubav zaborava nema.Necemo o mojoj prvoj ljubavi jer ovo nije ljubavni vec humanitarni blog.Normalno da znam koja je moja prva ljubav bila kao sto znam kada i gdije i kome je moja prva donacija u Hrvatsku donirana! Stvarno je lijepo nekome nesto donirati i sretnog ga uciniti a kada su djecica u pitanju koja leze bolesna u bijelim kreveticima tu nemam rijeci i uvijek sam spreman pomoci Neznam ali stvarno nije bilo ciljano mozda je slucajnost ali moja prva veca humanitarna pomoc u Hrvatskoj isla je u opcu bolnicu Pula na djeciji zarazni odjel. No evo moje price kako je zapravo doslo do moje prve donacije u Hrvatsku. Kao i svagog ljeta tako i te davne 1977 tocnije 01.07. moja supruga i ja zeljni sunca i naseg plavog mora krenuli pravac Pule na godišnji odmor. Ide se autom koje je do krova popunjen ,sa svako raznim poklonima jer normalno kada dodes doma iz dalekog svita svi pruzaju ruke i pitaju : „sta si donijeo“. Također sretan si kada prevalis put od 1514 km (Amsterdam-Pula) da si ziv dosao kuci. Nazalost mnogi moji prijatelji koji su iz Amsterdama prema kuci krenuli nisu nikada kuci stigli.More, plaza, suncanje, kupanje, klopa u vecernjim satima postale su dio mene i moje supruge.
    I onda, jednog lijepog suncanog dana malko ranije vratili smo se sa mora. Upalio sam radijo jer sam se zazeljeo nase muzike .Radijo stanica Pula onda je bila moja a jos uvijek je i ostala najdraza stanica. Red muzike, red prica, red jinglova i odijednom humanitarna akcija.Trazi (sakuplja) se novac za vidijo pleyer i televiziju za zarazni odijel dijece opce bolnice Pule.Slusam i strvarno ima dobrih ljudi koji zele pomoci.Dinar tamo dinar ovamo (prije su naravno bili dinari) , ali to nije ono sto dijcicu zaraznog odijela u Puli moze uciniti sretnim, jer nikako da se skupi dovoljno dinara ( u to vrijeme televizor i plyer bili su skupi ko suho zlato).U jednom trenutku u eter se javlja gospodin Jasmin koji donira vidio plejer. Zadovoljstvu nema kraja. Ali jos nismo kraju stigli. I dalje se skuplja za televiziju. Opet dinar tamo dinar ovamo. No nikako da se skupi odredena suma. Posto sam ja vidio da tu nema nis od tv uzeo sam telefon i nazvao radio stanicu Pulu i ovako rekao: „ ja se zovem Marijo Herman zivim ???? sutra idem u grad i kupujem Vam naj vecu i naj bolju televiziju sto se u gradu moze naci a ovu svotu koju ste do sad skupili ostavite bolnici.Iako emisija ide u zivo najedanput muk i tisina s druge strane..Kada su se malo pribrali i kad su stvarno skuzili da mi je to namijera, pocele su pljustati cestitke sa svih strana.Kada nesto obecam to i ispunim.Sutra dan sam otisao u kupovinu.Bez obzira iako je Pula mala ja sam dobio zuljeve na nogama.Ima ali ne ono sto sam ja zacrtao i obecao. A zacrtao sam si najveci i najskuplji tv koji je mogao biti. Pred kraj dana od Pule nista i nema mi druge nego pravac Rijeka, nadajuci se da cu tamo naci ono sto zelim.Rijeka me je sretnim ucinila jer sam nasao ono sta sam trazio. I nasao sam „Saba ultra kolor“ televizor od 2700 maraka. Toliki je bio veliki da i bez kartonske kutije nije mogla stati u moje privatno vozilo. Sto cemo, nema druge iznajmio sam kombi vozilo i pravac Pula kako bi jos do vecernjih sati stigao na djecji odjel. Iako sam cjeli dan trcao i tražio, umor jednostavno nisam osjecao i dok sam vozio prema Puli, jednostavno sam razmisljao kako ce djecica biti sretna kad ugledaju poklon. Kilometri se redaju i evo mene skoro u Puli.Prije ulaska u Pulu zaustavi me tadasnja „milicija“ i trazi dokumente, ali prije nego sto sam ja poceo vaditi dokumente njemu je za oko zapela ogromna televizija za koju ja nisam imao papire jer sam u silnoj brzini da sto prije stignem u Pulu zaboravio uzeti sve papire i racun od televizora.Od kuda ta televizija pita „milicajac“. Iz Rijeke kazem ja. Papire nemam, zaboravio sam uzeti jer sam se zurio..A gdije ide ta televizija ?Zaraznom djecjem odjelu opce bolnice Pula, kazem ja. Kada sam to rekao, „milicajac“ je sve znao i sa svim je bio upoznat jer je i on isti taj dan slusao radijo Pulu. Pruzio mi je ruku i upitao me ;Od kuda si rodom ?Ja odgovaram iz Sibenika.A on na to kaze: a tko ce nego moj Dalmatinac i ja sam iz Sibenika doda „milicajac“.Sretan ti put. Nisam mogao vijerovati.Puno dogadaja sam u zivotu imao i zaboravio ali ovaj nikada.
    Sliku sretne dijcice mene i Gospodina Jasmina( sa kojim jos danas imam dobar odnos ) kada smo donirali i instalirali vidijo plejer i televiziju nikada necu zaboraviti!Sve je bilo instalirano samo je satelit antena nedostajala.Marijo se ne zvao Marijo Herman a da i taj problem ne rijesi. Nije proslo dugo vremena dijeca zaraznog odijela opce bolnice Pula dobili su i satelit antenu,a tko im je donirao netreba te puno pogadati. Eto to je bila moja prva donacija u Hrvatskoj koju cu se kako sam vec rekao sjecati dok sam ziv.
    Neznam ali mozda vas umaram sa mojim pisanjem ili mislite da se ja zelim hvaliti sa mojim humanitarnim donacijama. Mozda zelite vise da saznate o zivotu u Amsterdamu, tulipanima, kanalima, klompama ili nocnim damama. Ne morate se bojati, doci ce i to na red ali kako se kaze sve u svoje vrijeme. Za danas toliko sve Vas ljubi i grli Vas humanitarac nickkozemac!


  • 22:35* Komentara (7) * print * link posta
  • ponedjeljak , 23.06.2008.

    Kako je nastala udruga "Hulp en Liefde"



    Prije samog pocetka ovog posta, jedno veliko hvala svima Vama koji ste mi izrazili podrsku povodom otvaranja mog bloga.Ni u snu se nisam nadao takvom velikom odazivu.Takodjer bi se ovim putem jos jednom od srca zahvalio Tomislavu Kostanjevecki (tati od male Anje) i gospodinu Kresimiru koji su najzasluzniji za otvaranje mog bloga.
    Takodjer bi odmah na pocetku htio napomenuti (posto sam vidio da neki vec pisu kad ce novi post) da ce postovi ici ali mozda ne tako brzo koliko ste Vi mozda navikli jer eto ja radim po cjele dane i ponekad se desi da jednostavno ne stignem niti kompjutor zapaliti ali stvarno cu nastojati biti sto ucinkovit sto se tice mog bloganja. Nakon prvog posta kad sam Vas ukratko izvjesti tko sam i sto sam i od kuda ideja da se pocnem baviti humanitarnim radom u danasnjem nastavku citajte kako je doslo do otvaranja moje humanitarne udruge „Sthicing Hulp En Liefde“.
    Za pocetak vjerovatno se mnogi od Vas pitaju kao ja mogu toliko godina finacirati te sve humanitarne transporte i od kuda mi toliko stvari.Normalno i ja bi se pitao jer svaki moj transport za Hrvatsku kostao je (prije) tri tisuca maraka a sada tri tisuce euvra.Ma nije to sve, vec pripreme oko samoga transporta su isto velike i kostaju para i truda.Ma kako ja stignem ??Stignem, jer sve sta radim oko humanitarnog transporta radim sa osijcajem i ljubavlju ,a to radim sam.Mnogo puta imao sam pomagace oko sebe,ali bolje da ih nazovem parazitima i neradnicima.Rade odredeno vrijeme a kada vide da nemaju bas nikakvog interesa ,a i ja ga sam nemam, jednostavno vise nikad ne dodu! Dosta puta razmisljao sam da sa svim stanem, jer taj tempo zivota treba izdrati psihicki, fizicki i finaciski. Sta se tice psihicke i fizicke ja mislim da sam jos zdrav u glavi a snaga bez obzira na moje godine jos je tu.Finaciski problem je kao kod vecine humanitaraca naj veci, pa je taj isti slucaj i kod mene!! Nisam milijoner a da jesam pomogo bi svakome kome je pomoc potrebna,ali nisam ni siromah zato pomazem koliko mogu i onome ili onoj kad mi moj osijecaj kaze : pomozi.
    Znate onu poslovicu;NOVAC LEZI NA ULICI???Ja se sa tom poslovicom u potpunosti slazem.I lezi, samo se trebate ponekad sagnuti i rukave zasukati.I ja sam to odlucio.Posle mojeg radnog vremena ja i moja bicikla oko dvadeset sati u vecer, krenili smo na obilazak da vidimo sta nam smece veceras nudi??Danas ovdije sutra tamo i evo rezultati su tu.Stvarno vijeruj te mi sram me uopste nije bilo jer kao prvo nisam ja sam koji to radi a zasto nebi radio kada nosi rezultate!! Stvari su se gomilale kazem stvari( stvari nazvano smece ali nije smece ) i na kraju nisam znao sta da radim jer sve prazne prostore napunio sam sa smecem ako ga Vi zelite tako nazvati,ali ja ne .Vidio sam da je vrag odnio salu i odlucio sam da taj posao kopanje po smecu shvatim ozbiljno i da krenem u posao.Kupio sam kombi i iznajmio prostor kojeg sam nazvao „Stichting Hulp En Liefde“ sto u prevodu znaci Udruga Pomoc i Ljubav.Prostor je u srcu trgovackog centra na dobroj lokaciji. I krenulo je ludo.Sve stvari koje sam u vecer skupio a bilo ih je mnogo, drugi dan bile su na prodaju.Znaci ja sam iznajmio prostor gdije mi je ujedno bila kancelarija i prestavnisto moje udruge a koju sam otvotio u roku dva tijedna Sto u prijevodu zapravo znaci: ja sam spoio komisijonu radnju sa udrugom.Nadene ili donirane stvari ulaze kroz jedna vrata a izlaze kroz druga vrata! Prodaja je nenormalno krenula da ni ja sam nisam mogao vijerovati! Znaci sa smeca. Smece placa stanarinu od dvije tisuca evra plus sve troskove koji su vezani za humanitarne transporte ,a da ne zaboravimo mene i moju platu kao i platu i ponekad pozvanih volentera. I tako je to krenulo dan, za danom , mjesec uz mjesec, godina po godina. Na kraju je doslo do toga da sam imao tri velika poslovna prostora.Danas kad se okrenem malo unazad i vidim kroz sto sam sve prosao u zivotu (a zivot me nije mazio) mogu slobodno reci da sam uspio u svojem naumu i svojem zacrrtanom putu iako ja naravno nisam stao na tome.
    U sljedecem nastavku procitajte kako su isle i kome su isle moje pomoci u Hrvatskoj.
    Do tada veliki pozdrav iz kisovitog Amsterdama od Vaseg humanitarnog niskozemca.


  • 20:30* Komentara (12) * print * link posta
  • srijeda , 18.06.2008.

    Za početak


    Prije svega ispricavam se svima na mom pisanju, jer eto ipak zivim i radim vec 37 godina u Nizozemskoj. No dobro da krenem ispocetka. Zovem se Marijo Herman. Roden sam 20 04 49 u Sibeniku, ali na sramotu neznam uopste kako Sibenik izgleda, jer sam vec kao mali otisao sa roditeljima u Pulu. U Nizozemsku dosao sam 1- 07- 71 preko Pulske firme Tehnomontom kao brodomonter. Sa Tehnomontom bio sam pre zadovoljan jer plate u ta davna vremena bile su fenomenalne.Nije proslo mnogo vremena da tacno kazem posle pet mijeseci upoznao sam moju suprugu koja mi sve do danas nije dosadila!!Sa njom sam se na pocetku moga boravka sporazumijevao sam se na engleskom jeziku.Nizozemski jezik jako brzo sam savladao jer imam dobar kliker za jezike.Nisam ostao samo na tom jeziku vec dobro baratam sa pet jezika a koji, mozda cete imati priliku kada me upoznate! Nisam pusio nisam pio pa sam odlucio da se pocmem baviti sportom.Odabrao sam karate jer sam znao da sam dosao u ludi grad a taj grad zove se Amsterdam! Posle dugotrajnog intezivnog karate treniga poceo sam I trcati.Bio sam lud za sportom ali to ne znaci da nisam bio jos ludi za lijepim zivotom I to sam redovito cinio.Kao sto mnogi imaju neki cilj da ga u zivotu postigni imao sam ga i ja tada.Crni pojas i da postajem majstor.Posle svakodnevnog intezivnog dvadeset godisnjeg treniga ta mi se zelja ispunila a ispunila se sa mojom cvrstom voljom. Ali svemu dode kraj pa je kraj i mom sportu posle smrti moga brata koji je skupa sa menom dosao u Nizozemskoj a preminio u svojoj trideset i petoj godini zivota. Posle smrti moga brata moj zivot drasticno promijenio a o tome Vam ne zelim pisati. Sve je palo u duboku vodu ali zahvaljujuci mojoj dobroj predobroj supruzi koja me je toku svih mojih losih vremena uvijek podrzavala uspijo sam sve prebroditi.
    Sa humanitarnim radom poceo sam vec od davna davna jer sam vidijeo da mnogima treba pomoci a ja sam im mogao pomoci.Kako je to sve pocelo : "jednog suncanog dana prije trideset dodina moja supruga i ja izlazimo siti iz restorana kada se nesto u kontenjeru za smece mice.Normalno promislim macka ,ali nazalost nije macka vec starica koja kopa i jede iz kontenjera.Ja gledam zenu ona mene i neznamo sta da kazemo.Neznam kako ali znam da sam samo ovo reko Majko vi jedete iz kontenjera.Starica ni rijeci vec krene svojim putem.Ja je brzo uhvattim za njenu prljavu masnu ruku i dajem je sto maraka.Sa suzama u ocima starica ne zeli marke primiti i odlazi svojim putem vijerovatno do slijedeceg kontenjera.E tada se u meni nesto prelomilo, odnosno znao sam da moram na bilo koji nacin ljudima pomoci.I tako je tu pocelo a tu tuznu sliku nosim vec godinama u mome srcu ali nazalost ta tuzna slika i danas je stvarnost!!Moja humanitarna pomoc a bilo ih je stvarno mnogo uvijek su isle ciljano stvarno onome kome treba,a to radim jos uvijek!
    U sljedecem postu citajte kako je doslo do osnivanja humanitarne udruge "Hulp en Liefde"!




  • 00:20* Komentara (34) * print * link posta
  • Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se