srijeda, 18.05.2016.

Škrtice i rasipnici






Prije sedam godina rodilo se naše prvo dijete.

To je najznačajniji događaj u životu svakog roditelja; oduševljena rodbina i prijatelji požurili su s čestitkama i obasuli dijete darovima.

Bliski ljudi s nizozemske strane uglavnom su mu poklanjali nove stvari - i pokoju rabljenu; Igor, prijatelj mog muža, poklonio mu je plišanog Artisa de Partisa – maskotu amsterdamskog zoološkog vrta, kojom se njegova desetogodišnja kći igrala kad je bila malena, a od Debbie, muževe kolegice s posla, donio je nizozemskog "psića sveznalicu" kojeg je njezino dijete preraslo pa ga je uredila, očistila i poklonila našemu.

Od većine je dobio slikovnicu ili igračku, od nekolicine odijelce, a bilo je i novčanih darova - od muževih ujaka, tetaka i stričeva pristizale su kuverte s novcima, a u svakoj bi se našlo – deset ili dvadeset eura.

Hrvatski je klan samo frknuo nosom i sažalno odmahnuo glavom na taj bijedni sitniš i pokazao zapadnim cicijama kako se darivaju djeca: naš je sin dobio garderobu dovoljnu za pet beba, svakojaku opremu koju sami još nismo bili nabavili – od njihaljke na baterije do anatomskih uložaka za kadicu, a iz brojnih kuverti ispadale su stotine eura.

Moj se muž nije mogao dovoljno načuditi tolikoj darežljivosti.

„Zašto su nam donijeli tri poklona – posteljinu, odjelce i igračku?“ pitao bi nakon posjete ne baš bliskih prijatelja.

„Zato što nisu Nizozemci,“ odgovarala bih mu, rugajući mu se i aludirajući nizozemsku škrtost utjelovljenu i u jednoj međunarodnoj frazi.

Dutch treatnizozemsko čašćenje – ustaljeni je međunarodni izraz za plaćanje u kafićima i restoranima na način da svatko plati svoj dio. Dutch treat prakticira se diljem svijeta, ali – sudeći po nazivu – izumili su ga upravo Nizozemci.

Moram ipak priznati da nisam primijetila da je taj običaj u Nizozemskoj zastupljen u prevelikoj mjeri – u restoranima, doduše, računi se obično dijele. Ali u kafićima i noćnim klubovima obično svatko plaća „turu“, a budući da su Nizozemci oslobođeni svake lažne obzirnosti, nije nimalo neobično da jedan prijatelj kaže drugom: „Hej, odi nam po pivo!“

Istina je, međutim, da Nizozemci doista paze na svaki cent – što je, navodno, obilježje njihova protestantskog mentaliteta. Na blagajni u nizozemskim trgovinama uvijek se čeka ostatak – ma kako sitan on bio. Uvijek se gleda na cijenu i ništa se ne baca. Na svemu se štedi.
Jednom je, sjećam se, mom mužu brat dao žeton u vrijednosti od 50 centi za neki javni WC na njemačkoj autocesti – s izrazom sreće i olakšanja što će se neiskorišteni žeton kojeg mjesecima čuva u novčaniku - možda ipak iskoristiti.

U Hrvatskoj, s druge strane, vlada mentalitet rasipništva i nema lošije i pogrdnije osobine od škrtosti. Hrvati daju bogate i velikodušne darove – novopečeni mladenci mogu novcem „zarađenim“ na vjenčanju opremiti stan ili započeti gradnju kuće.

U Hrvatskoj se ljudi međusobno velikodušno časte, ostavljaju obilne napojnice i s prezirom gledaju na sitniš.



Nakon nekoliko godina života u Zagrebu, oduševljenje moga muža hrvatskom velikodušnošću počelo se polako topiti.

Najprije je upoznao „šalji dalje“ poklone: moja nam je sestrična jednom prilikom poklonila neki posve beskoristan i prilično ružan ukrasni predmet.

„Stavit ću ga pored kontejnera, možda ga netko uzme,“ predložio je moj muž nakon što je poklon, još uvijek u orginalnom pakiranju, nekoliko mjeseci stajao u ladici.

„Jesi lud? Nećemo ga bacati, poklonit ćemo ga nekome!“

Muž se zaprepastio – zar zaista želim nekome pokloniti nešto što sam sama dobila na dar, a tako mi je ružno da ga ne želim izložiti u vlastitoj kući?
Objasnila sam mu mirnim glasom da ga je moja sestrična vjerojatno također od nekoga dobila i da je to jedan od onih poklona koji se prosljeđuju, Bio je, doduše, toliko ružan da mi je bilo neugodno bilo kome ga pokloniti (na kraju sam ga dala mami, a ona ga je proslijedila nekoj tetki).

Slično je bilo i s novom dječjom odjećom koja nam je bila višak i duplim igračkama koje nismo raspakirali.

„Zašto jednostavno ne kažeš ljudima da smo to već imali kod kuće?“ pitao me muž, a ja bih kolutala očima jer nikako nije razumio ono što se činilo očitim: prosljeđivanje poklona nešto je što svi rade, ali priznati da je poklon koji daješ „proslijeđen“ – bila bi sramota.

„Zašto si danas, pružajući poklon, rekla da je to samo sitnica kad uopće nije sitnica?“ pitao me drugom prilikom, ništa ne shvaćajući, a ja sam mu strpljivo pokušala objasniti da se, darujući nešto, ne možeš hvaliti nazivajući poklon poklonom, nego, bez obzira koliko velik i skupocjen bio, trebaš skromno pripomenuti: „To je samo sitnica.“ To je u Hrvatskoj - bonton.

Moj muž to nikako nije mogao razumjeti; Nizozemci, naime, i sitnice nazivaju poklonima (ili eventualno „poklončićima“); jednom je, sjećam se, moja svekrva tražila u torbi poklon koji je našoj djeci iz Nizozemske poslala tetka. Mi smo stajali pored nje s iščekivanjem dok konačno sa širokim smiješkom nije izvukla – plastičnu tubicu sa sapunicom za puhanje balončića.

Nizozemci poklanjaju sitnice, a poklanjanje razmetljivo skupih darova graniči s nepristojnošću.
Hrvati se, suprotno tome, vole razmetati skupim poklonima, Savršen im je poklon ipak - priznajmo – onaj koji je jeftin, ali izgleda kao da je skup.

Uskoro je i velikodušne poklone na hrvatskim svadbama moj muž počeo gledati drugačijim očima: vidio je da moja mama radi dugačak i nevjerojatno detaljan popis darova koji je moj brat dobio za vjenčanje – sve to, dakako, treba točno i precizno vratiti.

„To nije poklon, to je kredit,“ komentirao je.

Shvatio je da Hrvati nisu baš toliko nehajni prema novcu koliko se trude pokazati.

U Hrvatskim kafićima, kao i u Nizozemskim, ljudi se časte - kavama, sokom pivom. Samo što Nizozemci vrlo precizno prate kad je čiji red za plaćanje, a Hrvati se – pretvaraju da ne prate. Jer nikome, naravno, do toga nije stalo. A ukoliko netko, slučajno ili namjerno, izbjegava platiti, nitko mu od onih u čijem je društvu neće jednostavno reći da ode po piće – kao što će to napraviti Nizozemci. Nego će šutjeti, vaditi novčanik, i kasnije ga s velikim zadovoljstvom tračati iza leđa.

Osjećaj srama, neugodnosti kad tražimo svoj vlastiti novac, kad pokazujemo da nam je stalo do novca (i istovremeno olako proglašavanje ljudi škrcima) – to je ono što određuje naš mentalitet. Konobar vam je u restoranu butelju vina naplatio dvostruko? Prodavačica u trgovini obračunala vam je haljinu po punoj cijeni iako je na sniženju (a zato ste je i kupili)? Neki će, zbunjeno i u nelagodi, kao da su sami za to krivi, tražiti da se propust ispravi. A mnogi neće reći ništa.

Prije nekoliko dana vidjela sam u trgovini starijeg gospodina koji je prilično dugo birao mineralnu vodu – vidjela sam da proučava cijene koje su se razlikovale u lipama i vjerujem da je kupio najjeftiniju. A kasnije, na blagajni (stajao je ispred mene), nehajno je odmahnuo rukom na ostatak („Ma, pustite te žute!“), ostavivši prodavačici ono što je uštedio birajući mineralnu.

Zašto je, zaboga, to napravio?

Da prodavačica (koju ne poznaje) ne pomisli da mu je stalo do lipa? Da je ŠKRT?

Jer to se, čini se, krije iza naše lažne velikodušnosti: iskazati se. Ne ispasti škrt. A između biti i ispasti stoji golema razlika.

Nizozemcima se možemo smijati, nazivajući ih škrtima, ali, pogodite što – njih za to uopće nije briga. Jer opterećenost glavnim balkanskim pitanjem „što će selo reći“ ne zauzima mjesto u njihovu mentalnom sklopu. Zato su opušteniji i, rekla bih, - sretniji.

Voljela bih da nas nauče kako se to radi.

- 16:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se